Suzana Marjanić  

Mi gradimo ATTACK! - ATTACK! gradi nas!

Prošle je godine ujesen ATTACK! obilježio 15. obljetnicu postojanja. Podsjetite nas kako je došlo do osnivanja ATTACK!-a 1997. godine; tko je sve sudjelovao u inicijaciji Autonomne tvornice kulture i je li ta prva osnivačka generacija ATTACK!-a obilježila navedenu obljetnicu nekim događanjem?

Vesna: Čini mi se važno naglasiti da se prvenstveno radilo o platformi, a ne o grupi ljudi u kojoj je netko bio najvažniji i slično. Željela bih podsjetiti na neke stvari koje su prethodile ATTACK!-u. Ne samo da je još od samog osnivanja Antiratne kampanje postojao plan o zajedničkom (alternativnom) prostoru po uzoru na slične skvotirane prostore koji su funkcionirali kao socijalni i kulturni centri na Zapadu, nego je tijekom 90-ih postojalo nekoliko pokušaja skvotiranja u Zagrebu, od kojih je možda najpoznatiji bio skvot Kuglana. Nažalost, ni jedan od njih nije opstao. Valja podsjetiti da je 1997. kada krećemo s ATTACK!-om, situacija u društvu bila prilično depresivna. Bilo je to vrijeme potpuno konstituiranog autoritarnog i nacionalističkog režima Franje Tuđmana i HDZ-a. Vrijeme kad je alternativna kultura gotovo potpuno zamrla, što zbog odlaska mnogih aktera alternativne umjetničke scene iz zemlje, što zbog zatvorenosti prostora u kojima se alternativna kultura proizvodila (prostori su se i fizički zatvarali – poput klubova Kulušić ili Lap, ili su bili programski/politički zatvoreni za “alternativu”). S druge strane, to je isto tako vrijeme u kojem je postojala i konstituirala se vrlo živa civilna aktivistička scena na kojoj je djelovalo mnoštvo politički angažiranih grupa u rasponu od ženskih, antiratnih, anarhističkih, ljudsko-pravnih i LGBT do medijskog aktivizma ARKzina, Zamira i šarolike fanzinske, uglavnom anarho-punk scene. Attack je bio zamišljen kao platforma koja bi bila sjecište tih različitih grupnih i individualnih aktera. Sjećaš se da smo od početka imali i pojedinačne i grupne članove i da se prvi eksperimentalni semestar Mirovnih studija održao u proljeće 1998. baš u ATTACK!-ovom prostoru u tvornici igračaka Biserka. Inače, obljetnicu nismo obilježili. Dijelom zato što se ta “prva generacija” attackovaca rasula po svijetu i bilo bi nas teško ponovo skupiti. Drugim dijelom zato što nikad nismo bili obljetničarski tipovi. Mnogo mi se važnijim čini projekt na kojem trenutno radi nekoliko attackovaca – Sven Cvek, Sunčica Remenar, Sanja Burlović, Boris Koroman..., a radi se o knjizi koja bi trebala dokumentirati 15 godina djelovanja ATTACK!-a te ujedno ponuditi refleksiju samih sudionika/sudionica o tome što se i zašto radilo.

ATTACK! – OTVORENA PLATFORMA

Obično se kao ključne osobe uz vas u osnivanju ATTACK!-a spominje i Marko Vuković koji, kao i Marko Strpić, dolazi iz Zagrebačkog anarhističkog pokreta. Koliko si sama sudjelovala u ZAP-u?

Vesna: Kao što sam navela u prethodnom odgovoru, ne osjećam se dobro s imenovanjem “ključnih” ljudi. U vrijeme nastanka ATTACK!-a radila sam u ARKzinu i mi smo tamo zagovarali kolektivno autorstvo, sinergiju i iznenađujuće rezultate koji se pojave kad grupa ljudi zajednički stvara. Recimo, ARKzinove programatske uvodnike 1996./1997. pisali smo zajednički. Neposredna inspiracija bila nam je danas slavna grupa teoretičara novih medija iz Amsterdama, BILWET/ADILKNO (Foundation for the Advancement of Illegal Knowledge / Stichting tot Bevordering van Illegale Wetenschap) s kojom smo blisko surađivali.

Danas znam da su to iznimni trenuci – za koje je potrebno da se poklope razne silnice: ljudi sličnog senzibiliteta i vrijednosnog opredjeljenja, želja za zajedničkim radom, virtualni i fizički prostor u kojem je to moguće ostvariti... Mislim da je i ATTACK! rezultat jednog takvog momentuma. Inače, ZAP je za svoj rad koristio prostor Antiratne kampanje, u kojoj sam bila aktivna i tako smo surađivali, no nikad se nisam smatrala članicom ZAP-a. Pripadam nešto starijoj generaciji anarhista/anarhistica i libertera/liberterki, no to je neka druga priča...

Marko: ZAP je bio priča za sebe, nastavio je postojati i djelovati nakon osnivanja ATTACK!- a, sve tamo negdje do 2002. godine. Što se tiče ključnih ljudi, teško je tu nekoga izdvojiti, kao što je Vesna već rekla; bez različitih doprinosa, ATTACK!-a ne bi bilo. To je ključna stvar koju bi u ovom “pisanju povijesti” trebalo izbjeći; nije bio cilj izgraditi bilo kome spomenik i priznati zasluge, već pokrenuti neke nove prakse. Sad ovo može zvučati kao lažna skromnost, no nije tako. U to vrijeme sam se naradio oko svega toliko da mi se sad to čini nevjerojatnim... Ali i drugi su se dali u cijelu stvar toliko da bi bilo nepošteno bilo koga isticati. Previše je već i to što dajemo ovaj intervju. (smijeh)

ISKORAK U JAVNI PROSTOR

Postoji li osoba koja ima sačuvanu cjelokupnu (dakako koliko je to moguće) dokumentaciju ATTACK!-a – od Newslettera ATTACK!-a, fotografija pojedinih akcija, videozapisa FAKI-ja…

Marko: Nismo se posebno bavili arhiviranjem onoga što radimo; uglavnom smo bili zaokupljeni samim aktivnostima, tako da smo često radili akcije i nakon njih tek neko vrijeme čuvali plakate, flyere, a onda je to ustupalo mjesto novim stvarima. A i selili smo se puno. Na to da nema nekog posebnog arhiva nekako gledam i pozitivno, unatoč tome da bi ipak arhiv dobro došao, jer to znači da nam nije bilo važno sebe upisati u povijest, već raditi ono što smo radili u tom trenutku, uglavnom kao reakciju na društvo, politiku, kulturu...

Koje su bile prve ATTACK!-ove akcije; obično se navodi Buvljak na Trgu Francuske revolucije 1997. godine, zatim Reclaim the Streets iz 1998. godine. Podsjetite nas na neke akcije.

Vesna: S Buvljakom u listopadu 1997. sve je i počelo. Tada smo na više načina simbolički označili kako ćemo raditi. Prije svega bila je to akcija solidarnosti. Pozvali smo ljude da dođu, donesu i prodaju stvari koje im više ne trebaju, a da zaradu poklone ATTACK!-u. Zatim, bio je to iskorak u javni prostor. Iako smo se prvenstveno željeli izboriti za vlastiti fizički prostor, zgradu u kojoj bi mogli raditi, spomenula sam već da su to bile “olovne godine”, godine kada je društveni život u gradu (a i šire) gotovo prestao pulsirati. Bilo je ljudi koji su mislili drugačije i organizirali se oko različitih programa, ali se sve događalo u zatvorenim krugovima... Željeli smo s ATTACK!-om izvući te ideje u javnost, i to na način koji će biti drugačiji, sličniji situacionističkim intervencijama negoli klasičnom političkom djelovanju. Željeli smo izlaskom u javni prostor jasno poručiti – mi postojimo i imamo pravo na vidljivost u javnosti.

Akcija koja to ponajbolje ilustrira bila je akcija Ja sam anarho-lezbača 29. studenoga 1997. Naime, našli smo prostor u Hebrangovoj ulici, manju tvorničku halu u dvorištu, i bili smo pred potpisivanjem ugovora, kad je vlasnik saznao da se među grupnim članicama ATTACK!-a nalaze i lezbijske i anarhističke grupe i otkazao nam s obrazloženjem “Neće meni neke lezbače i anarhisti švrljat po prostoru”. Sljedeći dan organizirali smo javni protest u Hebrangovoj na kojem smo svi nosili “prišivke” s natpisom “Ja sam anarho-lezbača”.

Marko: Ono što je prethodilo tom buvljaku bio je tjedan kad smo cijeli grad prekrili našim plakatima, kako onima koji su oglašavali buvljak tako i onima koji su oglašavali osnivanje, ATTACK!-a... Mislim da smo imali 5000 jednih i isto toliko drugih plakata. Nismo svih 10 000 stavili na zidove grada, ali jesmo veći dio. Istovremeno smo imali štand na Cvjetnom trgu, zapravo na križanju s Bogovićevom, gdje smo skupljali članarine... Naime, ljudima smo nudili mogućnost da se učlane u ATTACK! i tako financijski podrže cijelu priču (mislim da je iznos bio nekih 20 kuna), tako da smo već do buvljaka imali oko 500 članova/ica. To je bio način da kažemo ljudima za našu ideju, povežemo se s nekima od njih. To je bilo prilično suludo, i danas se sjećam nekih od razgovora koje sam vodio tamo, ljudi koje sam po prvi put upoznao, a svi su bili nekako entuzijastični oko cijele stvari, bilo je jasno da se u gradu nešto pokreće i da će biti dobro.

Iz današnje perspektive to se čini pomalo nadrealno: stojiš na cesti, grad je pun plakata, a ti ljudima govoriš o tome kako će to biti jedan super prostor s još boljim konceptom, a oni se, eto, mogu učlaniti u tu “ideju” i tako sve skupa podržati. To je ujedno bila i prva lova s kojom smo platili najam Biserke.

ZAMIR I INDIREKTAN PRISTUP INTERNETU

Tko je prenosio iskustva tih direktnih akcija za Zapada u ATTACK! i koje ste prakse najčešće primjenjivali?

Vesna: Kao što se vidi iz prethodnih primjera mnogo onoga što smo radili bilo je site-specific, odnosno inspirirano našom trenutnom situacijom i problemima s kojima smo se suočavali. Bili su to naši autentični iskazi i oblici otpora, nastali kao rezultat vlastite mašte, kreativnosti, zajedničke diskusije... Jedna od važnih stvari koju je ATTACK! napravio bila je upravo osiguravanje okvira za cvjetanje najrazličitijih kreativnih formi, od naglašenije politički angažiranih do intimističko-osobnih. Ta vrsta bastardnosti, hibridnosti bila je novost na civilnoj sceni i iako je postojala komunikacija i inspiracija sa Zapada, važno mi je naglasiti da ATTACK! nije “prepisivao” gotove modele. Sve što se proteklih petnaestak godina događalo odraz je potreba i sposobnosti ljudi koji u tom trenutku djeluju u ATTACK!-u, a izmijenile su se već barem tri “generacije”.

Iako, još od 1991. i početka rata intenzivirala se komunikacija s mirovnim, ženskim, anarhističkim, ljudsko-pravnim grupama u inozemstvu i mnogo je stranih volontera tijekom 90-ih dolazilo i živjelo i radilo s nama. O nekim aktivnostima, poput Ecotopije, saznali smo upravo od njih. Unutar Antiratne kampanje, a u suradnji s njemačkim mirovnim i hakerskim grupama, uspostavljen je Zamir Transnational Network, sustav elektroničke komunikacije putem kojeg smo održavali kontakte s bliskim grupama iz drugih jugoslavenskih republika i inozemstva. Preko Zamira imali smo indirektan pristup internetu, pa tako i informacijama o tome što se događa drugdje. Osim toga postojala je i živa fanzinska scena, i kod nas i globalno, o kojoj Marko može nešto reći... Svakako da je ta živa komunikacija i razmjena doprinijela uključivanju u neke međunarodne mreže i širenju određenih praksi. Mislim da je FadeIn bio barem dijelom inspiriran Undercurrents dokumentarcima koje smo dobivali i gledali, a Kritična masa je naša verzija Reclaim the Streets pokreta.

Marko: Po meni je ključ tadašnje uspješnosti eksperimenta ATTACK! bilo ispreplitanje različitih scena... Meni je ta umjetnička priča u to doba bila nova. Godinama prije toga sam radio fanzin, sudjelovao u radu Antiratne kampanje, ZAP-a i nizu drugih stvari, ali sve je to bilo prilično drugačije od onoga što sam tada upoznao. Mislim, meni je bilo novo; jednostavno su moji dotadašnji interesi i aktivnosti bili usmjereni na druge stvari.

Vjerujem da se to dogodilo i drugima; odjednom su se otvorile neke nove mogućnosti, pomiješala su se različita iskustva i prakse.

Vesna je spomenula fanzine, a baš u to vrijeme ih je bilo jako puno. Tijekom devedesetih objavljivano je oko 180 različitih fanzina, a to je bio samo mali dio ljudi koji su tada činili diy scenu, prvenstveno punk/hc. Samo priča o fanzinima bi uzela nekoliko kartica teksta...

FIZIČKA I WARHOLOVA TVORNICA

Koliko su točni podaci da je naziv Autonomne tvornice kulture nastao prema Warholovoj Factory kao i svojevrsna subverzija u odnosu na ondašnji nacionalistički režim s prizivom socijalističkoga samoupravljanja. S druge pak strane, u razgovoru za Kulturpunkt Vesna je istaknula utjecaj Privremenih autonomnih zona Hakima Beya.

Vesna: Sam naziv Autonomna tvornica kulture skovali smo u rujnu 1997. kada se u Labinu, u organizaciji Labin Art Expressa (LAE) održavao sastanak europske mreže alternativnih kulturnih centara Trans Europe Halles (TEH) koja je okupljala centre uglavnom smještene u bivše tvornice. I dok smo pripremali info, povezali smo koncepte tvornice, i u smislu fizičkih tvornica i Warholove tvornice i Beyova koncepta autonomnih zona, i nastao je ATTACK!, odnosno Autonomna tvornica kulture. Samo ime je dakle bastard koji prilično dobro sažima osnovni program – nezavisna kulturna proizvodnja, pri čemu se pod kulturom podrazumijevala i specifična politička kultura. I tu nam je bio važan Bey i cijela ta anarhistička tradicija, jer su nam osim specifičnih političkih sadržaja (poput radionica, diskusija, uličnih akcija) bila važna i organizacijska načela po kojima smo nastojali funkcionirati. Mislim da Marko može nešto više reći o tome...

Marko: Pa da, u to vrijeme smo dosta čitali situacionističku literaturu, ponešto i prevodili, ideja privremenih autonomnih zona bila nam je privlačna, a zahvaljujući dotadašnjem iskustvu, horizontalne principe organiziranja jednostavno smo donijeli sa sobom kao samorazumljiv način organiziranja. Uostalom, postoji li nešto drugo što može biti prihvatljivo između ljudi ako tvrdimo da svi ravnopravno sudjelujemo? Mislim da ne može. Jedna od zanimljivih stvari koju danas malo spominjemo je da smo tada za dosta toga što radimo koristili naziv urbana gerila, jer smo to na neki način i bili; uvjeti rada su bili gerilski, napadali smo dominantnu kulturu, politiku, ekonomiju... Nismo to radili vatrenim oružjem, ali sva druga sredstva smo intenzivno koristili.

ULIČNE INTERVENCIJE

Marko Strpić u jednom je razgovoru za Kulturpunkt istaknuo kako si ti utjecala na formiranje FAKI-ja. Naime, jednom si im prilikom ispričala kako si kao članica udruge Svarun 80-ih radila nešto što se zvalo Ulične intervencije, te su attackovci tako pokrenuli Intervencije četvrtkom, i svakoga četvrtka izvodili su performanse na ulici. O kojim je intervencijama bila riječ osamdesetih?

Vesna: Ulične intervencije je zapravo pokrenuo Radio 101, koji je tada bio u usponu i prštao od kreativnosti. Na njemu su radili i neki od Svarunovaca. Budući da je Radio 101 bio registriran, mogao je ishoditi potrebne dozvole za ulična događanja, pa smo tako izveli možda najpoznatiju od naših intervencija Prazne demonstracije. Hodali smo s “praznim” transparentima, dijelili “prazne” letke, “izvikivali” nečujne parole, ostavljajući svim promatračima da sami “upišu” svoj tekst. Bilo je zanimljivo čuti reakcije građana kad je 101 navečer tog dana emitirala emisiju posvećenu praznim demonstracijama i pitala ljude da kažu što misle protiv čega smo demonstrirali? Jedna od intervencija koju smo radili još i prije nastanka Svaruna, kao neformalna grupa TTB (Toilet Train Band – ime nastalo jednog ljeta u vlaku prema moru), bilo je čitanje Ustava SFRJ u tramvaju. Naime, u to je vrijeme bilo aktualno “Suđenje šestorici” u Beogradu zbog tzv. verbalnog delikta po članku 133. Kaznenog zakona. Čitanjem pojedinih članaka Ustava htjeli smo građane upozoriti na njihove Ustavom garantirane slobode... Kao Svarunovci izveli smo još i Čovječe ne ljuti se na tadašnjem Trgu Republike. Ideja je ponovo bila upozoriti na “veliku ruku” koja pomiče figure na ploči. Isti je performans u režiji Maria Kovača ponovljen na jednoj od ATTACK!-ovih intervencija.

U razgovoru za Kulturpunkt navela si kako ste se generacijski i po senzibilitetu tih osamdesetih, kad si djelovala u udruzi Svarun, povezivali i s akterima tadašnje nezavisne, alternativne kulturne scene – Kugla glumište, Boris Bakal, Montažstroj. Koliko ste radili i na izvedbenom aspektu tih uličnih intervencija?

Vesna: Ideje za intervencije koje sam opisala bile su naše. Željko Zorica Šiš iz Kugle dizajnirao je Svarunove letke za kampanju protiv izgradnje druge nuklearne elektrane južno od Zagreba. Postojali su neki planovi za zajednički kazališni performans, ali do toga nije došlo. Svarun se s jasnijim koncipiranjem političkih prioriteta, a tada su to bile ekologija i pravo na prigovor savjesti, fokusirao na nešto klasičnije oblike djelovanja, poput organiziranja peticije, tribina, uličnih štandova i slično. S Borisom Bakalom intenzivnije smo počeli surađivali nastankom Antiratne kampanje. Boris je radio na tjednim događanjima vezanima uz “Vrata mira”...

Kako ste koncipirali Intervencije četvrtkom u ATTACK!-u i je li se radilo uvijek samo o uličnim intervencijama? Je li FAKI nastao iz tih uličnih intervencija ili iz programa Performans četvrtkom?

Marko: Intervencije smo koncipirali kao kratke akcije, performanse, koji su za cilj imali šokirati, skrenuti pažnju, nasmijati, ali svakako natjerati na promišljanje društvenih problema. Često je bila riječ o jednostavnim akcijama, a ponekad bi se odigrale prave predstave. Svaki tjedan smo na sastancima razgovarali o prijedlozima i dogovarali tko će i na koji način izvesti sljedeću intervenciju, što je sve potrebno i slične detalje. Bilo je tu nekoliko sjajnih akcija koje su izazvale reakcije ljudi, od stajanja u stavu mirno i s rukom na srcu dok svira himna, do izbezumljenog policajca koji trči za šarenim demonstracijama koje buče i imaju šarene krpe umjesto zastava i natpisa, a on šefu ne može objasniti protiv čega se tu prosvjeduje. Zabavan je bio i tenis s predsjednikom. Janko Mesić je tada sjajno odigrao Tuđmana.

Čini mi se da je FAKI nastao kao posljedica jednog i drugog. Zapravo, Performans četvrtkom je nastao iz uličnih intervencija četvrtkom, koje su se rjeđe događale nakon što smo imali svoj prostor pa se i program s ulice preselio u Biserku. Naravno, nikad u potpunosti; uvijek nam je bilo važno da smo prisutni na ulici. To je godinama obilježavalo rad ATTACK!-a.

Vesna: Točnije informacije o nastanku FAKI-ja trebalo bi potražiti od inicijatora, a to su bili Marko Zdravković, Mario Kovač, Antun Gracin... Ono što mi je važno ovdje naglasiti je da smo se i sami iznenadili količinom pojedinaca/pojedinki, grupa i grupica koja se pojavila “niotkuda” a bavili su se, ili su se htjeli baviti, alternativnim kazalištem. Još na prvom buvljaku pristupilo nam je nekoliko ljudi i pitalo mogu li koristiti budući prostor Attacka za uvježbavanje svojih performansa ili za scenografiju... Možda se baš ovdje nabolje vidi ta osobina ATTACK!-a kao otvorene platforme koja je mnogim ljudima omogućila prostor za izražavanje.

TREĆA GENERACIJA ATTACK!-A

Koliko danas surađujete s ATTACK!-om, s ovom – drugom generacijom, i u čemu vidite bitnu razliku između prvih attackovaca i ove druge generacije?

Marko: Danas zapravo govorimo o trećoj “generaciji” ljudi koji su ATTACK!-u. Prva “smjena generacija” se dogodila u Jedinstvu, tako da je ulazak u bivšu tvornicu Medika obilježila treća “generacija”. Iako nikad nisam prestao komunicirati ili na neki način surađivati s ekipom iz ATTACK!-a, ipak sam u posljednjih desetak godina tamo više gost nego aktivan sudionik. U posljednje vrijeme se više motam oko knjižnice i cijelog prostora koji trenutno pokušava pronaći način da cijela stvar opstane jer gradski uredi igraju ping-pong oko pitanja rješavanja statusa Medike. No, da se vratim tvom pitanju: ono što vidim kao ključnu razliku je izostanak političnosti, tog društvenog angažmana koji je uvijek bio prisutan prvih godina. Recimo, dobar primjer toga je situacija kojoj sam nedavno bio prisutan, kad se uređivao prostor pa se dogodilo da muškarci nisu dali ženi da žbuka... To je prije desetak godina bilo nezamislivo. Za mene, koji nisam pratio baš intenzivno što se događa u ATTACK!-u, to je bio šok, posve nova situacija. Uzrok tome svakako treba tražiti u izostanku političnosti, nepromišljanju odnosa, kako međusobnih tako i društvenih. S druge strane, jasno je da se program koji ATTACK! danas organizira uglavnom svodi na klupski program, iako to nije jedina aktivnost. Naravno, ne može se reći da su svi uključeni u ATTACK! danas potpuno nezainteresirani za bilo što, ali da se situacija promijenila, to je jasno. To pak dugoročno ne mora značiti da se interesi unutar grupe ili oko nje neće i u budućnosti mijenjati, no to će, kao i uvijek, biti samo odraz onoga što svi uključeni žele da ATTACK! bude.

Marko Vuković u navedenom je razgovoru za Kulturpunkt istaknuo da kulturna produkcija ATTACK!-a nije bila tako jaka, odnosno da kulturna i umjetnička praksa nije bila dominantna, i pritom je istaknuo izložbu Tvornica igračaka te FAKI – festival alternativnog kazališnog izričaja. No, čini mi se da se ATTACK! ipak iskazao sjajnim organiziranjem spomenutoga festivala. Tako je u broju 9 Newslettera Autonomne tvornice kulture iz 1999. godine navedeno kako je ATTACK! od listopada 1997. organizirao 82 performansa, od kojih je 51 izveden u okviru FAKI-ja, te nekoliko uličnih performansa, inicijativa, kojima nije poznat broj. Nadalje, attackovske generacije iznjedrile su izuzetno nadarene pojedince koji/koje i danas djeluju u različitim kulturnim segmentima – od vas do Maria Kovača, Kornela Šepera, Marka Vukovića, Dražena Šimleše itd. Naime, gotovo svatko tko je bio u nekom organizacijskom bloku ATTACK!-a danas djeluje u nekom kulturnom segmentu ovoga grada.

Marko: Sve to zapravo govori u prilog tezi da je ATTACK! bio platforma, neka vrsta inkubatora, okvira ili kako god to već nazvali, koji otvara različitim ljudima mogućnost djelovanja. Neki su se ATTACK!-u priključili s već gotovim projektima, neki su samo ostvarili neke projekte kroz ATTACK!, dok su mnogi započeli projekte u ATTACK!-u i kad bi “prerasli” te okvire ili bi se pojavila potreba za više autonomije, odvojili bi se i nastavili samostalno. Najbolji primjer toga je FadeIn, koji je krenuo kao video projekt unutar ATTACK!-a da bi se na kraju razvio u samostalnu produkcijsku kuću i udrugu. S druge strane, Libra Libera, odnosno do tada samo Libra, postala je dio ATTACK!-a nakon što je uprava SC-a odlučila cenzurirati oko 30% broja. Nekoliko ljudi iz uredništva se tada pojavilo na našem sastanku kako bi vidjeli jesmo li zainteresirani biti izdavač. Nakon što su nam objasnili da imaju gotov broj, prijelom pa čak i novac za tisak, bilo je jasno da to samo treba dovršiti jer realnih prepreka nije bilo. Tako da je za ATTACK! vrijedila stara parola: Mi gradimo ATTACK!, ATTACK! gradi nas! (smiješak)