Blago njemu, ako ima puno posla! Jer, ako su željena dobra već pribavljena, on neizostavno pada žrtvom dosade, protiv koje poseže za svime osjetilnim: bal, teatar, društvo, kartanje, kockanje, konji, žene, piće, putovanje itd. Pa ipak, ništa od toga nije dovoljan lijek tamo gdje manjak duhovnih potreba čini duhovne užitke nemogućim. Stoga filistra obilježava i tupa, suha ozbiljnost, bliska animalnosti. Ništa ga ne veseli, ništa ga ne uzbuđuje, ništa ga ne angažira. Čulni užici ubrzo se iscrpe; društvo, koje se sastoji od istih takvih filistera, za tren zagnjavi; kartanje naposljetku počne umarati.
Što je suprotno od intelektualca? Možda antiintelektualac? U izvjesnom smislu, da; tako se obično naziva osoba koja je protiv intelektualaca, koja ih smatra opasnima, koja se hvata za revolver kad za njih čuje. Ali kako se zove onaj kome se za intelektualce i intelektualni život živo fućka? - Filister, gospodo porotnici.
Četiri staleža Filister. Ova se neobična riječ, kažu rječnici, pojavila u Jeni, u 17. stoljeću, kao studentska oznaka za stanovnike sveučilišnih gradova koji nisu pripadali akademskoj zajednici (sveučilišna je autonomija u to doba bila vrlo konkretno primjenjivana: za prekršaje su studenti odgovarali sveučilištu, a ne lokalnim vlastima). Metafora je biblijska. "Filistri" su poistovjećeni sa starozavjetnim Filistejcima, Pilištim, koji su u 12. st. pne. živjeli na obalama Palestine i stoljećima vodili ogorčene borbe s Izraelcima i Kanaancima. Ono što su Filistejci bili izabranom Božjem narodu, to su ne-sveučilištarci bili "akademskim građanima". Kako je pisao mladi i zločesti Heinrich Heine 1824. ("Putovanje kroz Harz"): "Općenito, stanovnici Göttingena dijele se na studente, profesore, filistre i stoku; pritom su spomenuta četiri staleža vrlo strogo razlučena međusobno."
Čovjek bez Muza "Filister" kao termin javio se kao izraz samosvijesti: Oni su drugačiji od Nas. O načinu na koji su drugačiji dojmljivo je raspravljao Schopenhauer ("Aforizmi o životnoj mudrosti" iz "Parerga i paralipomena", 1851): čovjek koji, zbog strogo i tijesno omeđenog opsega svojih intelektualnih moći, nema duhovnih potreba, zapravo je onaj kojega opisuje specifičan izraz njemačkog jezika, nastao među studentima, a kasnije korišten u uzvišenijem smislu, mada i dalje analognom izvornom značenju, zbog suprotnosti prema sinu Muza: to je filister. Jer ovaj jest i ostat će ámousos anér [grčki: čovjek bez Muza]. No, s nešto više točke gledišta, filistre bih definirao ovako: to su ljudi koji se neprestano i iznimno ozbiljno bave stvarnošću koja to nije. Ali ovakva, već transcendentalna definicija, ne čini se primjerena popularnom gledištu usvojenom za potrebe ovog rada, pa je možda ni svaki čitalac neće razumjeti. Nasuprot tome, ona prva definicija olakšava specifičnije tumačenje i dostatno opisuje bit stvari, korijen svih svojstava koja obilježavaju filistra. On je, dakle, čovjek bez duhovnih potreba. Odavde proizlazi štošta; prvo, što se tiče filistra samog, on je i bez duhovnih užitaka, prema već spomenutom načelu il n'est de vrais plaisirs qu'avec de vrais besoins. Njegov bitak nije nadahnut žudnjom za spoznajom i uvidom radi njih samih, pa ni žudnjom koja je srodna spomenutoj, žudnjom za istinskim estetskim užicima. Ukoliko filistru užitke te vrste nameću npr. moda ili autoriteti, on će ih, kao svojevrstan prisilni rad, obaviti u najkraćem mogućem roku. Istinski su užici za njega isključivo osjetilni; te konzumira koliko god može. Otud su kamenice i šampanjac vrhunac njegova postojanja; svrha je života pribaviti ono što doprinosi blagostanju tijela.
Budite mravi! Reklo bi se, to o čemu piše Schopenhauer i danas je aktualno. Pa ipak, termin "filister" više se ne koristi; iščeznuo je i zaboravljen je do te mjere da je, prevodeći jedan esej s engleskog (na srpski), jedan prevodilac nedavno napisao "Filistejci su u ofanzivi" (okolnost da nisam razumio tu rečenicu potakla me na cijelo ovo istraživanje).
Nije uvijek bilo tako. U hrvatskom, o filistrima su pisali - prilično intenzivno - Ante Kovačić i Ksaver Šandor Gjalski, Vjenceslav Novak i Janko Leskovar, Janko Polić-Kamov i Julije Benešić, Matoš i Krleža, Ranko Marinković i Antun Bonifačić: "Ali kad je sutradan i cijelo daljnje vrijeme promatrao tamošnji život, opet je na svakom koraku mogao doživjeti da makar je duh genijalnoga pjesnika osudio brak filistarski i makar mu ti isti filistri povlađuju, ipak taj brak čine upravo kao da je najsavršenija uredba i vise na svim tim ustanovama kao šišmiši na zidu" (Gjalski) - "ko da sam reko: djecu će rađat dobri filistri, / publika ona Sirotnih djeva i Mušketira / nedjeljne šetnje, benavih Gustla, šunke i mira" (Kamov) - "Kroz dim, kroz enervantni, modruljavi, mekani dim kafanski gledam život, kako teče i teče, juri i juri proračunanošću lokomotive, kužnošću kloake, harmonijom planetarnog sistema i tromošću hrvatskog indoletnog filistra" (Matoš) - "Govorili smo o tome kako kod nas ljudi postaju filistri (nevjerojatno bezbojno-sivi i nevjerojatna bijedni), kako se utove kao vreće brašnene i u svojim stanovima kao u zaključanim magazinima i mrtvačnicama hrču po cijele dane i ne misle ništa, a ne čitaju ništa i ne brinu se ni za što, nego samo hrču i hrču." (Krleža) - "Imati mirnu savjest najveće je blago. Bojim se, da ga imadu samo filistri." (Benešić) - "Mravi su savršeni filistri. Tako su i naši filistri u njima vidjeli svoje osobine, spojene sa životinjskom ustrajnošću, i to im se jako svidjelo, pa su ih uzeli za uzor i uče djecu: budite mravi!" (Marinković).
No postupno je, čini se, u hrvatskoj pisanosti svijest o tome što točno znači filistar naprosto nestala. U Vjesniku iz 2004. (sjeća li se još tko tih novina?) tako čitamo, primjerice: "Sve priče o sukcesiji nakon propasti zajedničke države običan su filistarski, nemoralni postupak".
Panika Spomenuo sam da je "filister" bio izraz samosvijesti: Mi se razlikujemo od Njih po tome što nas povezuju ideali koje oni nemaju, misli i osjećaji koje oni ne mogu pojmiti. No, poput svake podjele na Nas i Njih, "filister" je i izraz panike: iza aristokratske oholosti skriva se strah da su Oni, sa svim svojim ograničenostima i tupavostima, dinamičniji od nas; da oni - dok mi stremimo uvidima i spoznajama radi uvida i spoznaja samih - grade svijet po svojoj, filisterskoj mjeri, a u tome svijetu za nas mjesta neće biti. Kako kaže spomenuti esej o Filistejcima u ofanzivi (Andrew Hartman, "In These Times", 19. svibnja ove godine): "Početkom februara, guverner i mogući republikanski predsednički kandidat Scott Walker izložio je nacrt državnog budžeta kojim je planirano smanjivanje sredstava za Univerzitet u Viskonsinu za više od 300 miliona dolara u naredne dve godine. Pored smanjivanja troškova, Walker je pokušao i da preformuliše načela kojima je poslednjih stotinu ili više godina bila utvrđena misija Univerziteta u Viskonsinu. Po Walkeru, idealan univerzitet više nije onaj koji ‘širi znanje i njegovu primenu izvan zidova kampusa’, ‘traga za istinom’ i ulaže napore da ‘poboljša uslove ljudskog života’; u njegovom su predlogu teksta te stavke izbrisane. Guverner je ponudio skromniju definiciju zadataka univerziteta kao institucije koja treba da ‘zadovolji potrebe države za radnom snagom’."
Sumnjiva lica Na um tako pada niz razloga zašto se "filister" više ne upotrebljava. "Intelektualci" su poodavno sumnjiva lica, nužno zlo - koje, ako ćemo pravo, možda i nije toliko nužno. Intelektualci, osim što kompliciraju, "previše misle" i žive u oblacima, ne pripadaju proizvodnim snagama, ne stvaraju nove tržišne vrijednosti, ne povećavaju bruto nacionalni dohodak i stavka su rashoda u državnom budžetu (a upitno rodoljublje da i ne spominjemo). Povlačenje "filistra" iz optjecaja znak je da je duhovni život u defanzivi – da, naposljetku, možda ni intelektualci sami ne vjeruju više bezuvjetno u "uvide i spoznaje radi uvida i spoznaja".
Poticajnija je, međutim, vježba razmišljanja u drugom smjeru. Ako je "filister" nestao iz upotrebe, što ga je zamijenilo? Imamo li danas druga pogrdna (ili učeno-pogrdna) imena za "ljude bez duhovnih potreba"?
Neke su inovacije i same već zastarjele: recimo, "buržuje" i "malograđane" tijek povijesti odnio je skupa sa socijalističkim društvom. Svojedobno je, koliko se sjećam, kolala i razlika između "urbane" i "seljačke" (kulture, ili Hrvatske) - ona donekle implicira postojanje duhovnog života, zar ne? Napokon, antiintelektualna je komponenta obično uključena i u etiketiranje "desničara" (uz koje, vidim, ide epitet "ekstremni"). No sve je to miljama daleko od Schopenhauera.
Onkraj manihejstva Daljnje meditiranje dovest će do bitno promišljenijeg priloga poimanju filistra. To je palanka, ona Radomira Konstantinovića (Filosofija palanke, 1969).
Oni su prljavi, palančanin je čist. Njegov život, sveden stilski, sa unapred datim odgovorima na davno postavljena pitanja (on će ta pitanja da ponavlja, pretvarajući ih, na taj način, u kao-pitanja) jeste jedan nevin život, čist onako kako je nužno ‘čist’ samo produženi infantilizam duha ‘sklonjenog’ zauvek pod okrilje starijih, duha koji je još duh sina koji je ostao veran i koji, po nasleđenim pravilima, obavlja svoj život. Život je rutinski život, siguran onom sigurnošću koju nudi rutina. On je stilizovan na način na koji to može samo rutina, predviđen ovom rutinom koja je došla do spasonosnih obrazaca. Nema prljavštine jer nema stvarne radionice obrasca, one u kojoj bi se obrazac tek stvarao. Svako tvoraštvo je prljavo, zato što je tek traženje čistote (nenađene) i nenađenog obrasca.
Ne mislim da je Filosofija palanke kraj svijeta. U određenoj je mjeri i ta knjiga - koja je u svoje vrijeme iživcirala dobar dio onih koje je trebala iživcirati, a to čini i dalje - prelagan potez, barem iz današnje perspektive; prelagana je i prekomforna poput svakog etiketiranja, poput svakog manihejstva (podjela na filistre i sinove Muza manihejstvo je kao i podjela na seljake i urbane, kao i podjela na Hrvate i Srbe). Ali Filosofija palanke, toj lakoći usprkos, nosi i sjeme drugačijega, uključuje bitan pomak u odnosu na Schopenhauera i Heinea. Konstantinović, naime, počinje riječima "Iskustvo nam je palanačko", a na kraju čitamo i "Ali kažem li kraj duha palanke, nisam li (tim kazivanjem) ja sam taj duh palanke koji progovara kroz mene? [...] Duh palanke tako postaje, kao ova trajna mogućnost, jedan uvek mogući duh, i iz istorije prelazi u filosofiju." Primijetite: nam, ja sam. Ni mi nismo automatski izuzeti od filisterije. Ni mi nismo bitno drugačiji od filistera, samim time što smo mi, kao što ni oni nisu bitno drugačiji ni od nas, ni od proletera (još jedan termin koji zavređuje historijsku crticu). To već nisu ni olaka podjela na Nas i Njih, ni valjanje u grižnji savjesti zbog "neproizvodnog rada" ili "relativnosti svih vrijednosti". To je fajt, gospodo porotnici.