Tko je kome maćeha, tko kome Država, i čija su u svemu tome “naša” djeca?
Građani Hrvatske su – ili, bolje rečeno, njihovi opinion makeri iz korporativnih medija – u stalnoj potrazi za uvijek novim sadržajima koji će ih ili ujedinjavati ili razjedinjavati. Da stvar bude još nelogičnijom (ako smo uopće spremni tražiti logiku u “logici” tvoraca javnoga mnijenja), nerijetko se događa da ista tema istodobno i sjedinjuje i razjedinjuje. Ta su tema proteklih tjedana – djeca. Jer, dok su se, s jedne strane, zagovornici suprotstavljenih tabora pobornika i osporavatelja novouvedenog programa Zdrastvenog odgoja (poglavito, ali ne i isključivo, njegova Četvrtog modula) zakopali duboko svaki u pripadajuće im rovove, cijela se nacija ujedinila oko prikupljanja sredstava za skupo inozemno liječenja jedne teško bolesne djevojčice. A kao što mediji vole fabricirati umjetne podjele i jednako umjetni kolektivizam, tako su i – ništa manje – skloni proizvodnji uvijek novih neprijatelja i saveznika u borbi za neki opći interes. Oba spomenuta slučaja imaju iste protagoniste – “država” je neprijatelj; navodno “tiha” navodna “većina građana” je “zabrinuta”, a objekt (uglavnom ne i subjekt) su – djeca.
Nerazumijevanje demokracije
Uloge su tu jasno podjeljene – maćehinska “Država” uskraćuje bolesnoj djevojčici zdravstvenu skrb, pa dijete mora spašavati “tiha većina”; ista ta maćehinska “Država” djeci “nameće” Zdravstveni odgoj (ukljućujući i najgori bauk - “rodnu ideologiju”), a u obranu djece i opet ustaje “tiha većina”. U potonjem je slučaju, međutim, pristutna i obrnuta pozicija, u kojoj je sve navlas isto, samo što se pojam “Države” nadomješta pojmom “Crkve”.
U svim tim prepucavanjima potpuno su se pomiješali pojmovi – naime “Država” su uvijek neki “oni” – kao da ti neki imaginarni “oni” nemaju nikakve veze se nekim jednako imaginarnim “nama”; nasuprot tome, “Crkva” se predstavlja kao (tiha?!) “većina”, pa onda odmah povlači znak jednakosti između volje “većine” i onoga za što bi trebala zastupati i “Država”. I u tom se smislu odluke “Države” proglašavaju “nedemokratičnima”, što je, pak, izlika i za pozivanje na rušenje vlasti – pri čemu se zaboravlja da je tu “Državu” demokratskim putem izabrala “većina”. (Pa, onda, čini se, moramo govoriti o većim i manjim “većinama”, koje, kako god se okrene, u zbroju uvijek daju više od sto posto...)
Sve to ukazuje na temeljno nerazumijevanjo moderne liberalne demokracije, koja ne podrazumijeva samo vladavinu većine nego i zaštitu manjina. A djeca jesu manjinska skupina koja bi morala uživati posebnu zaštitu društva – i to barem onog njegovog dijela koji se naziva “Državom”, ako već ne i onog dijela koji se naziva “Crkvom”. No, u “slučajevima” o kojima je ovdje riječ djeca su i dalje tek objektima u službi bitaka “odraslih”, koje, u osnovi, s njima nemaju ili barem ne bi trebala imati veze.
Promašene moralizatorske osude
Oprimjerimo ove teze na konkretnim spomenutim “slučajevima”. U slučaju teško bolesne djevojčice “Država” je (ovdje preko HZZO-a), sudeći po opinion makingu “bešćutna” jer nije htjela pacijentici platiti skupo eksperimentalno liječenje u inozemstvu. No pravo pitanje, zapravo, nije zašto “Država” nije htjela izdvojiti za to liječenje izvan svojih granica, nego kakva zdravstvenu zaštitu pruža unutar svojih granica – djeci, ali i i odraslima. U tom smislu, humanitarna akcija koja je mobilizirala naciju svojevrsno je ispiranje nečiste savjesti društva koje se intervencijom u pojedinačnom slučaju nastoji iskupiti za nedjelovanje u cjelini zdravstvenoga sustava. I opet, moglo bi se reći, za cjelinu su odgovorni “oni”, a za humanitarnu akciju “mi”. Ali, ne zaboravimo, na kraju balade “mi” smo “oni”, a “oni” su “mi”.
U cjelini smo stoga zakazali upravo mi, pa su stoga posve promašene moralizatorske osude onih koji nisu pristali biti dijelom te “iskupljujuće” akcije, ne pristajući na nerijetko gotovo ucjenjivačke pozive na sudjelovanje u akciji. U nekim je medijima izraženo zgražanje nad uistinu neumjesnom tezom da je “Crkva pomogla jer su novac uplaćivali vjernici”. No, s druge strane, Crkva, ako se već predstavlja kao zastupnica “većine” nije trebala intervenirati u ovom pojedinačnom slučaju, nego, poput Države, u cjelini zdravstvene skrbi – primjerice, zašto se (katolička) Crkva ne bi odrekla dijela svog obilatog fiskalnog (i još obilatog parafiskalnog) kolača u korist HZZO-a – to bi(smo) zacijelo pozdravili i “mi” i “oni”. (Tkogod “mi” i “oni” bili.)
Humanitarni plam
Ovaj pojedinačni slučaj ima, srećom, mogućnost happy enda – premda, upravo zbog svega prethodno navedenog, valja se zapitati koliko je u Hrvatskoj sličnih priča koje nisu raspirile humanitarni plam korporativnih opinion makera i čiji ishodi nisu bili sretni.
Kad je, međutim, riječ o raspravi o Zdravstvenom odgoju, riječ je o pitanju u kojem ne samo da se od drveća ne vidi šumu, nego se ne vidi ni drveće. “Država” govori o “pravu Države”; “Crkva” o “pravima vjernika”; “većina” o “pravu većine”; “manjine” o “pravima manjina”; očevi i majke o “pravima roditelja”. A djeca – koje se sve to najviše tiče – i dalje su puki objekti rasprave. O pravima djeteta govori se i piše malo ili ništa. I upravo zbog toga valja citirati pravobraniteljicu za djecu Milu Jelavić: “Sukladno Konvenciji o pravima djeteta sva djeca imaju jednaka prava na informacije koje su važne za zaštitu njihovog zdravlja i koje upućuju na važnost odgovornog spolnog ponašanja i nitko, pa ni roditelji, nema pravo uskratiti im te informacije.”