Mi, živi mrtvaci

Zombofili – ta čudnovata gomila šmokljana, ovisnika o videoigrama i tupavih nostalgičnih ljubitelja eksploatacijskih filmova koji su zombija ljudoždera učinili glavnim likom moderne kulture – znaju sve o sažvakanim bubrezima, teturajućim zlodusima, raspadajućim tijelima, zapriječenim vratima, pustim ulicama i svevažnome metku ispaljenom u mozak. No obožavatelji zabavnih, napetih pripovijesti o zombijima s kraja 20. i početka 21. stoljeća, ponajviše se razumiju u politiku.

Pretenciozne interpretacije

Još od Noći živih mrtvaca, filma Georga Romera iz 1968. koji je udario temelje tome žanru, a posebice od njegova otvoreno političkoga remek-djela iz 1978. Zore živih mrtvaca, intelektualno revolucionarno teoretiziranje opsjeda groblje prizemnih zadovoljstava. U studiji iz 1979., naslovljenoj The American Nightmare: Essays on the Horror Film, cijenjeni sineast Robin Wood izjavio je da zombijevski kanibalizam “predstavlja vrhunac posesivnosti, a time i logičan svršetak ljudskih odnosa u kapitalizmu”. U studiji Jima Hobermana i Jonathana Rosenbauma iz 1983., s naslovom Midnight Movies, film Noć živih mrtvaca proglašen je “izvanrednom vizijom kasnih šezdesetih s najboljim mogućim prikazom Amerike koja samu sebe proždire”. U kasnijoj ponovnoj ocjeni filma, kritičar časopisa Village Voice objasnio je da se “zombijevski pokolj doima poput grotesknoga odjeka sukoba koji je tada bjesnio u Vijetnamu”.

Povjesničar filma Sumiko Higashi tvrdi posve drukčije kada u eseju iz 1990. izjavljuje: “U filmu Noć živih mrtvaca nema Vijetnamaca... Oni čine odsutnu prisutnost čije je značenje moguće razumjeti ako se pripovijest tako interpretira”. Kako su se sljedeći filmovi toga žanra, poput nastavaka Zombi 2 i Zombi 3, probijali kroz američke videorekordere, Wood je razradio prvotne tvrdnje, ustvrdivši u knjizi iz 1986. s naslovom Hollywood From Vietnam to Reagan, da živi mrtvaci “predstavljaju, na metaforičkoj razini, cjelokupno breme patrijarhalnoga konzumerističkog kapitalizma, od čijih navika u ponašanju i žudnje nisu izuzeti čak ni pripadnici Hare Krishne i opatice”. Što mislite o tome?

Dvije najnovije knjige pripadaju različitim smjerovima te predivne kritičke tradicije. Pretend We’re Dead Annalee Newitz, neapologetski marksistički pregled filmova strave kao dobrih primjera za teoriju rada i rasnu politiku, slavi ne samo ubogoga zombija, nego i mahnitoga znanstvenika (okrutno otuđena od sredstava intelektualne proizvodnje) te izvanzemaljskoga uljeza – kradljivca identiteta (komodifikatora obiteljsko-kulturalnih normi). Book of the Dead Jamieja Russella više je nalik na enciklopediju za obožavatelje, ali i u njoj se iznose impresivne tvrdnje o tome kako nam Zora živih mrtvaca “nudi letimičan pogled na univerzum u kojemu su sve duhovne vrednote nadomještene našom sviješću o materijalnim realnostima tjelesnosti i konzumerizma”.

Što dugujemo mrtvima

Takve interpretacije mogu biti smiješne i preambiciozne, ali su uglavnom točne. Još od Night of the Living Dead: Homecoming (u kojemu se mrtvi ratni veterani iz Iraka vraćaju iz groba kako bi prosvjedovali protiv rata), žanr zombijevskih filmova među najdosljednijim je političkim formama u popularnoj američkoj kulturi. Ta politika naginje lijevoj opciji, no zombijevski filmovi približavaju se razini nezadovoljstva elementarnijoj od pukoga antikapitalizma ili burleske iz trgovačkog centra. Apokaliptični i blago prezrivi prema tjelesnim datostima ljudskoga života, zombijevski filmovi šokantna su i urnebesna meditacija o prirodi smrti – o tome što, ako išta, dugujemo mrtvima.

Russellova knjiga daje nam korisno obrazloženje o tome da se riječ zombi nije pojavila u engleskome jeziku sve do 1889. (kada se prvi put javlja u Harperovu članku o voodoou koji je napisao Lafcadio Hearn) i nije ušla u široku uporabu sve do dvadesetih godina prošloga stoljeća, kada ju je uporabio William Seabrook u svojim knjigama o pustolovinama na Haitiju. Hearn i Seabrook dali su si puno truda kako bi učinili što zanimljivijima zamršene priče koje su čuli na Karibima o uskrslim mrtvacima kao robovima na plantažama. Dakle, od samoga početka, reanimirani mrtvac bio je moderan fenomen, simbol zapadnjačkoga egzoticizma jednako kao i autentična otočna legenda s pričama o poljskim radnicima tupa pogleda, “bijelim zombijima” i hipnotizmu vračeva.

George Romero, redatelj tv-reklama i povremeno priloga za dječju emisiju Mr. Rogers’ Neighborhood, preuzeo je temeljni koncept nesvjesnih automata, uklonio praznovjerje i u njega unio grotesknu i krajnje programatsku ironiju za koju su ga nadahnuli stripovi. Proračun za Noć živih mrtvaca iznosio je 114 tisuća dolara, sadržaj filma uznemirujuć je i nasilan (iako se takvo natezanje crijeva i kanibalizam u krupnome planu današnjim gledateljima mogu učiniti bezazlenima), a njegov nihilizam pankerski: taj je film podjednako nemilosrdan prema medijima, vojsci i policiji kao i prema vlastitim junacima – roditeljima koji nastoje zaštititi ozlijeđeno dijete, dobrohotnome mladom paru, a na kraju i prema dopadljivome glavnom junaku koji jutro uspijeva dočekati živ da bi ga odmah zatim ubili šerifovi zamjenici misleći kako je i on zombi. Zaplet je elegantno jednostavan. Iz nikad posve razjašnjenih razloga, nedavno umrla tijela vraćaju se u život kako bi proždirala žive ljude, a nekoliko stranaca zabarikadiralo se u napuštenoj kući na farmi u uzaludnom nastojanju da prežive invaziju.

Film Noć živih mrtvaca ostvario je golemu zaradu (prema procjenama oko 250 puta veću od troškova) na ponoćnim kino i tv-projekcijama, odana mu je počast u Muzeju moderne umjetnosti, a čuvaju ga i u Kongresnoj knjižnici. Svakoj pozornosti kritičara film uzvraća bijesnim palcem okrenutim prema dolje kad je riječ o humanosti. Likovi stradavaju od ruku svojih zombificiranih rođaka i djece. Temeljeći se na uskrsnuću i kanibalizmu, film parodira temeljne ideje katolicizma, no ipak izbjegava svaku naznaku duhovnoga ili nadnaravnog značenja. Zombijevska pošast slijedi model epidemije, no film zapravo ne nudi nikakvo znanstveno objašnjenje tragedije. (Naznake o radijaciji iz NASA-ine sonde brzo se i spretno napuštaju.) Stječe se dojam da mrtvaci ustaju protiv nas zato što to na određeni način zaslužujemo.

Svrstavanje na stranu zombija

Romerovi nastavci o zombijima imaju sve izravniji politički sadržaj. Radnja filmskoga epa Zora živih mrtvaca iz 1978. smještena je u trgovački centar zbog sablasne satire o potrošačkoj kulturi. Ni najtupavijem gledatelju ne može promaknuti što predstavljaju ti zombiji koji se tupavo gegaju na taktove glazbe za dizala i žderu ljudske iznutrice ispred trgovine obućom. Nepopularan Dan mrtvih iz 1985. izostavlja satiru, a negativci postaju urlajući vojnici koji se uporno odupiru neumrlima. Neizbježan četvrti film trilogije, Zemlja mrtvih, iz 2005., pun je izravne poruge prema američkoj vanjskoj politici i bumu trgovine nekretninama: Dennis Hopper igra profitera za čiji je lik poslužio tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld, a Romero se sasvim otvoreno svrstava na stranu zombija.

Romerov minimalistički obrazac pokazao se enormno plodonosnim diljem planeta. Izvanredno predani Russell popisuje više od 300 filmskih zombijevskih naslova diljem svijeta. Žanr obuhvaća i takve neobičnosti kao što je metaforička “dramedija” o Stacy, japanskoj zombi-školarki; hongkonšku seriju Sir Run Run Shaw o “zombiju koji skače”, i veličanstveni Zombi 2 Lucija Fulcija koji kombinira zombija žderača ljudskoga mesa, morskoga psa ljudoždera i ženu ronioca gologa poprsja u bravuroznoj podvodnoj bitki.

Gotovo se svi ti filmovi, uz jednu ili dvije preinake, drže istih temeljnih pravila. Pokojnici se vraćaju kao spori, slabi, glupi, neorganizirani automati čija je jedina želja žderati žive ljude. Unatoč mnogim nedostacima, na ruku im ide njihova brojnost. Ugriz zombija uvijek je koban, a smrt znači da ćete se i vi vratiti kao jedan od njih. Inscenacija je gotovo uvijek apokaliptična a glavni likovi doznaju na radiju ili televiziji da mrtvaci ustaju ne samo u obližnjoj šumi nego diljem zemlje. Jedini je način da se onemogući zombija taj da mu se uništi mozak. Prostorna konstanta smješta došljake u izolirani objekt (kuću na farmi, krčmu, voodoo crkvu), gdje se prepiru, postaju slabiji i najzad nadjačani – čime žanr dobiva obilježja neke vrste antiwesterna koji izvrće proces nadiranja civilizacije u zabačeni kraj.

Svođenje zombijevskih filmova na shematsku politiku

U knjizi Pretend We’re Dead, Newitzova, filozofkinja i kolumnistica koja piše o tehnologiji, nemrtve ljudoždere smatra simbolima rasne potlačenosti – što je uvjerljivo tumačenje s obzirom na afro-karipske korijene žanra. Čak i kada razmatra film kojim se kritika tako učestalo bavila kao što je to Noć živih mrtvaca, Newitzova uspijeva ponuditi posve nov pogled: taj da ukleti junak, kojega glumi pokojni Duane Jones, nije samo Afroamerikanac, nego je na posve nedvosmislen način okarakteriziran kao uspješan građanin u eri građanskih prava, sa sportskim mokasinkama, skupom košuljom i divljenja vrijednom radnom etikom. (Velik dio filma provodi zabijajući daske na prozore i vrata.) Zato njegovo ubojstvo, a ubijaju ga pripadnici rulje, povezuje taj film, prema maštovitome tumačenju Newitzove, s prvim filmom o nemrtvima – Rođenjem nacije, u kojemu bijelci postaju sablasnobijeli “duhovi” kako bi proganjali crnce koji se penju na društvenoj ljestvici.

Uzaludno je tvrditi da politika zombijevskih filmova ne naginje ulijevo, ali pozicioniranje nije baš tako jednostavno. Film Boba Clarka iz 1970. Children Shouldn’t Play With Dead Things, na primjer, na neki je način reakcionarna fantazija – prikazuje nemrtve dok napadaju najiritantniju skupinu djece cvijeća u filmskoj povijesti – vjerojatno upravo u trenutku kada se Amerika odlučno okrenula protiv hipija. Sam Romero u većoj je mjeri slobodan protivnik autoritarnosti negoli formalni ljevičar, a njegova su čudovišta, dijelom zato što su odvojena od bilo kakva etičkoga ili nadnaravna značenja, otvorena za različite interpretacije. Konzervativni bloger Tim Hulsey nemrtve vidi kao noćnu moru u stilu Ayn Rand, ruljo-kraciju u kojoj se “slaba i nekompetentna trupla udružuju i postižu vlast nad živom manjinom koju ni na koji drugi način ne bi mogla postići”. Za Hulseyja, “kada zombiji napadaju, njihove su ruke ispružene prema žrtvi, kao da nešto prosjače. Što na određeni način i čine... Zamisao o tome da nas preplave smrdljive mase, o tome da budemo prisiljeni na način života (ili smrti) kakav ne bismo za sebe odabrali, u samome je, crvima nastanjenome, srcu izvorne trilogije o živim mrtvacima.”

 Nešto drugo protivi se svođenju zombijevskih filmova na shematsku politiku: fizička težina filmova, njihova fascinacija vađenjem utrobe, kožom koja truli, jednostavnom tjelesnom smrtnošću. Russellova Book of the Dead vrsta je knjige o filmovima strave kakve više ne viđamo često, u kojoj dubokouman tekst daje tumačenje niza nevjerojatno krvavih scena iz odurnih filmova. Uz utrobe koje se cijede i unakažene seksi ljepotice na gotovo svakoj stranici knjige, to je nešto što nisam smatrao mogućim u našem dobu nakon-srama – knjiga je to koju mi je zapravo bilo neugodno čitati javno. Drugim riječima, to je prikladan, briljantan pogled na medij koji spašava to što nikada ne može postati respektabilan. Russell, britanski filmski novinar, obožava splatter ili gut-muncher žanr, seriju krajnje krvavih talijanskih filmova koji se nastavljaju na čudnovato nasilje filma Zora živih mrtvaca, te zastupa moguću teoriju da je tu negdje element katoličke mortifikacije tijela.

Podsjetnik na našu smrtnost

Raspravljajući o seriji Blind Dead španjolskoga redatelja Amanda de Ossorija (u kojemu se mumije zakukuljenih vitezova templara slade prekrasnim mladim ženama), Russel proširuje poznatu temu o Smrti i djevojci. “Meso je”, piše on, “jednostavno podsjetnik na našu smrtnost. Što je djevojka mlađa i ljepša, to je u većoj mjeri bolna spoznaja o njezinoj konačnoj smrti, raspadanju i uništenju. Dok se templari slijepo i (nevjerojatno) sporo gegaju prema svojim žrtvama, nemoguće je u njima ne vidjeti doslovce utjelovljenje nemilosrdna i potpuno neumoljiva približavanja smrti”.

Osim političke i eshatološke atraktivnosti, zombijevski žanr karakterizira još nešto: snažna želja obožavatelja da sudjeluju u zombijevskoj apokalipsi, a ne da je tek pasivno promatraju. Izvanredno popularna videoigra Resident Evil Shinjija Mikamija samo je najistaknutija među više od 70 zombi-igara. (Resident Evil nadahnuo je nekoliko filmova za japansko i hongkonško tržište kao i za – dosad – četiri holivudska filma u kojima glumi kraljica B-filmova Milla Jovovich). Duhovitost knjige Zombie Survival Guide: Complete Protection From the Living Dead Maxa Brooksa iz 2003. temelji se na zamisli da su neumrli samo još jedan od izazova u stvarnome životu, poput osobnih financija ili popravka automobila, a knjiga obiluje korisnim savjetima izvučenima iz mnogobrojnih filmskih klišeja nagomilanih tijekom godina (Primjeri: “Sjekire ne zahtijevaju ponovno punjenje” i “Popnite se stubama, a zatim ih uništite”). Gledate li zombijevski film s obožavateljima, budite pripravni na burne rasprave o strategiji i načinu funkcioniranja uskrsloga mozga. U svojem najboljem izdanju, ti filmovi podupiru tu doslovnost: u dugačkoj sceni u Zori živih mrtvaca u kojoj junaci filma brane trgovački centar u predgrađu Pittsburgha od najezde zombija, do te se mjere vodilo računa o detaljima, o taktičkoj logici i terenu, da to nimalo ne zaostaje ni za čime što je ikada prikazano u nekoj od najuzbudljivijih scena pojedinih ratnih filmova.

Mogu li se pomiriti te različite kritičke teorije i strast obožavatelja? Mislim da mogu. Ono što zombijevske filmove čini posebnima nije to što oni uključuju pretjerane krvave prizore ili pozivaju na politička tumačenja. Mnogobrojni filmovi strave to čine. No to su jedini filmovi koji navode na podosta razmišljanja o ružnoj fizičkoj naravi smrti. Zamisao da je zombija moguće ukloniti samo ako mu se uništi mozak doima se poput usputnoga elementa zapleta, no on taj žanr povezuje s nečim univerzalnim i uznemirujućim: s osobitim odlikama i prirodom trupala. Mozak ne rasuđuje, nego samo tjera tijelo naprijed, u jednom produljenom posmrtnom grču mišića. Nema više čudovišta koje je moguće ukloniti romantičnim sredstvima poput egzorcizma ili valjanoga pokopa ili, pak, kolca u srce. Ironično, zombi, biće koje negira konačnost i smrt, dramatičan je podsjetnik na fizičku stalnost smrtnosti.

Koliko dostojanstva može biti u smrti i umiranju?

The Dominion of the Dead, poetična studija Roberta Poguea Harrisona o smrti i pogrebnim običajima, svakako nije knjiga o zombijima, ali je relevantna za temu. Harrison, profesor talijanskoga jezika na Stanfordu, razmatra način na koji pogrebni rituali oblikuju ljudske običaje, način na koji mrtvi i živi koegzistiraju. Pokapajući mrtve, primjerice, stavljamo kulturalni biljeg na komad zemlje. To stradanja na moru i ostale oblike smrti u kojima nema fizičkih ostataka čini posebice uznemirujućima za preživjele. Prozivanje mrtvih – na primjer na Memorijalu Vijetnamskoga rata – oblikuje način na koji živo društvo razmišlja o sebi; molitva određenim svecima ili precima nije samo način za slavljenje prošlosti nego i za oblikovanje našega identiteta. No, u svim navedenim primjerima mrtvi ostaju nijema, nediferencirana skupina čije su značenje osmislili živi ljudi. Razmatrajući slavne završne odlomke Mrtvih Jamesa Joycea, Harrison objašnjava kako je ravnomjerno padanje snijega prikladnija usporedba za svršetak negoli, recimo, padanje lišća koje zadržava svoj izvorni oblik. Umrijeti znači stopiti se s masom.

Umrijeti također znači biti uključen u nešto kudikamo manje lijepo od polaganoga padanja snijega. Nakon čitanja The Dominion of the Dead uhvatio sam se kako žudim za kasnonoćnom projekcijom Zombie Flesh Eaters 7 ili 8, nekoga filma s raspadajućim mrtvacima koji hodaju uokolo u diplomskim haljama, dresovima lige softballa i opravama navijačica – tim pokazateljima zdrava i plodonosna života sada izopačenima ponižavajućim smradom smrti.

Ni jedna rasprava o zombijima ne može biti kompletna bez dostojne sociopolitičke teorije, zato slijedi moja: stavljajući u prvi plan pitanje o tome koliko dostojanstva može biti u smrti i umiranju, era liječnički potpomognutog samoubojstva i slučaja Terri Schiavo potaknula je i nedavni revival zombijevskih filmova. Britanski redatelj Danny Boyle ponovo je oživio svoju karijeru filmom o zombijevskoj pošasti – 28 dana poslije (2002.). Zora živih mrtvaca doživjela je remake 2004. s velikim proračunom i solidnom glumačkom ekipom. Te iste godine film Shaun of the Dead dokazao je da je moguće kombinirati romantičnu komediju sa zombijevskim holokaustom u posve uspješnom filmu. Godine 2005. Romero, čiji su istupi izvan žanra poželi djelomičan uspjeh, vratio se u formu s nečime za što su plakati obećavali da će biti njegovo “ultimativno zombijevsko remek-djelo”.

Povratak potlačenih

Zemlja živih mrtvaca, parabola u stilu Metropolisa, dovodi elemente klasnoga rata do njihova luđačkoga kraja. Zombiji – “čudovišta u plavim kombinezonima”, kako ih Romero naziva u intervjuima – odjeveni su u urnebesno eksplicitne klasne pokazatelje: mesarsku pregaču, odjeću radnika na benzinskoj crpki itd. Negativci su doslovce kapitalisti koji puše cigare i skrivaju se u strogo čuvanome neboderu u Golden Triangleu u Pittsburghu. Film se počeo prikazivati sredinom 2005., dobio je “mješovite” kritike i doživio osrednji uspjeh. Obožavatelji su ga silovito napali smatrajući da je politika u njemu preočita čak i za standarde toga žanra. Svejedno, tijekom nekoliko mjeseci, uragan Katrina učinio je proročanskom viziju koju nudi film, a ona je upotpunjena potkupljivim i indiferentnim vlastima i nečim za što se malo tko od nas nadao da će vidjeti za života: mrtvim tijelima koja tjednima leže nepokopana na ulicama jednoga od velikih američkih gradova. Kada je aktivist Randall Robinson (pogrešno) ustvrdio da stanovnici New Orleansa pribjegavaju kanibalizmu, poruka je bila jasna: to je svijet Georgea Romera kroz koji mi tek bezumno tumaramo.

Prizori naprednoga društva bačenoga na koljena katastrofom kakve obično pogađaju Treći svijet, uobičajen su repertoar zombijevskih filmova – “povratak potlačenih” u modernoj kulturi koja negira smrt. Zato bi ultimativni zombijevski film mogao biti onaj u kojemu uopće nema ni krvi ni kanibalizma. Film Robina Campilla iz 2004. Les Revenants prikazuje uskrsavanje tisuća mrtvih u provincijskome francuskom gradu a oni zatim ne čine gotovo ništa posebno. U stanju su govoriti, no bez imalo afekta, a nemaju ni ikakve osobnosti osim blage uljudnosti. Njihova su odijela uredno izglačana i njihove naravi jesu dobre, no oni su pomalo odsutni, nisu u stanju realizirati bilo kakav odnos sa svojim bližnjima, nisu u stanju ili ne žele govoriti o posmrtnome životu, na određeni način jednostavno nisu prisutni.

Briljantno je to što Campillo odbija tu građu iskoristiti samo za komediju ili samo za stravu. Umjesto toga on istražuje metaforičke mogućnosti koje se ubrzano izmjenjuju: situacija katkada podsjeća na francusku imigrantsko-izbjegličku krizu (kao kada vladini dužnosnici, spremni pomoći, osiguravaju privremeni smještaj za uskrsle u šatorskim naseljima unutar ograđenih prostora, uz pompozne govore o pravima svih građana). Katkad je riječ o komentaru o državi bez nezaposlenih (svima neumrlima ponovo su dodijeljeni njihovi prijašnji poslovi na kojima se više baš i ne snalaze), a katkada obiteljska drama (kada protagonisti osjećaju krivnju zbog netrpeljivosti prema svojim supruzima i djece lišene života koji im se na čudesan način vraćaju) i naposljetku parodija socijalne države (kada vlada postavlja termalne monitore kako bi pratila kretanje povratnika iz smrti – čija je tjelesna temperatura jedva nešto niža od normalne).

To je nerješivo stanje, no pogađa samu srž onoga što naše prijatelje zombije čini tako paradoksalnim stvorovima: metaforički su moćni jer se temelje na svjetovnoj realnosti, duhovno su provokativni jer se potpuno oslobađaju duhovnosti, simboli su klasnoga rata koji besklasno društvo postavljaju kao ultimativni horror. Zombiji utjelovljuju najužasniju stravu smrti: njezinu neizbježnu jednakost. Na kraju, grabežljive, gladne, trule legije živih mrtvaca nisu toliko različite od opisa običnih mrtvaca koji daje Thackeray: “Dobri ili zli, lijepi ili ružni, bogati ili siromašni, svi su oni sada jednaki.”

S engleskoga preveo Tomislav Belanović.

Objavljeno u časopisu Reason www.reason.com/news/show/118315.html