Najnovije teorije o teorijama zavjere te prateće magijsko-historijske konsekvence
Znanost o teorijama zavjere napreduje sve krupnijim koracima. Čak i ovaj izvještaj zastario je u trenutku dok ga pretvaram u pisanu riječ. Zato, čitatelju, otvori širom oči i ne vjeruj onima koji kažu da zavjera nema, a posebno se čuvaj onih koji tvrde da Zavjere nema.
Ovaj izvještaj počinjemo vijestima o najnovijim, djelomično razotkrivenim zavjerama:
Hitler nije nosio brkove Nije nosio brkove? Takvo što dojavio nam je naš povjerenik za modne urote, Friedrich Schmeed – u stanovitim se krugovima već duže vrijeme pripovijeda kako je ono što vidimo na fotografijama i naci-celuloidu zapravo sjena nosa. Hitler je uvijek stajao u odnosu na sunce tako da promatrač iz svakoga kuta gledanja posve izvjesno pomisli nešto poput: “Gle, gnjida fašistička nosi brkove!” Držao je kako će mu brkovi uvećati autoritet vizavi nepreglednih njemačkih masa. Kad je shvatio da mu autoritet ne počiva na brkovima već na preglumljenoj šamanskoj histeriji, bilo je kasno. Sjenu je, naime, nemoguće obrijati.
Čovjek nije bio na Mjesecu Prema još uvijek službujućoj verziji (pogledati Wikipediju), dvanaest je astronauta u sklopu šest misija (od 1969. do 1972. godine) posjetilo najbliži nam lunarni objekt. Prema popularnoj (pak) teoriji zavjere, istu stvar nije učinio nitko. Hladni rat, hollywoodska magija, specijalni efekti, zavjera šutnje... Alternativna teorija o čovjekovom posjetu Mjesecu, teorija koju upravo iznosim, tvrdi unekoliko drukčije.
Misijom Apolla 11 Neil Armstrong i Buzz Aldrin (i onaj, kako bi to rekao Seinfeld, onaj treći) doista su sletjeli na Mjesec te su se prva dvojica (bez trećega) doista prošetala njegovom prašinarskom površinom. No, njihovi “mali koraci za ljude, ali veliki za čovječje ribice” ipak ne mogu biti priznati kao prvi čovjekovi stuponozi na neko strano nebesko tijelo: obojica astronauta su, alas!, tog dana bili pod utjecajem dopinga!
U tajnom izvješću Svjetske astronautičke federacije iz iste, 1969. godine, i Armstrong i Aldrin su po povratku na Zemlju pali na antidopinškoj kontroli: Armstrong je bio pozitivan na selenomicin, a Aldrin na običnu vodu (koja je, istina, godinu dana kasnije izbačena s liste zabranjenih supstanci). Američka je vlada navedeni izvještaj stručno zataškala i tek je ovih dana dospio na svjetlo dana zahvaljujući trudu, znanju i samoprijegoru našeg agenta za sektor Sjeverozapad.
Lajka nije bila kujica Ostajemo u domeni svemirskih letova. Na stranicama malo poznatog bajkonurskog časopisa za kinologiju i astronautiku nabasali smo na članak u kojemu se razmatra sudbina čuvene Lajke, prvog živog bića u orbiti oko Zemlje (ali ne i u svemiru: pretekli su je voćna mušica Zev, američki majmunčić Albert i sovjetski psić Dezik). Ne, nije to još jedan od onih sebastijanističkih napisa o hrabroj životinji kojoj su okrutnici namijenili kratkotrajnu slavu među zvijezdama i dugu, dugu smrt u ogavnome crmpuru od kojega se – manje-više – i sastoji cijeli svemir, no ona se, čudom preživjevši, vraća na Zemlju nakon mnogo godina i ostvaruje duhovni preokret u korist kompletnog čovječanstva. Ili pak psetanstva, tko to može znati?
Bajkonurski anonimci, uistinu, tvrde da Lajka uopće nije bila kujica. (Uostalom, kakvo je to ime za jednu životinju takove razine časti? Reći za Lajku da je kujica, isto je što i reći za Margaret Thatcher da je curica!) Bila je, tvrde, suprotnoga spola, pas, samozatajni mužjak. I to ne bilo koji pas nego Blondi – njemački ovčar Adolfa Hitlera koji je, prema službenoj historiografiji, zajedno s gazdom, izvršio samoubojstvo u notornom bunkeru. U stvarnosti (prošloj, ali ipak apsolutnoj), Blondi je odbio sve nagovore zločinačkog mu vlasnika te se uz pomoć komada slanine (kojim je potplatio Hitlerove pretorijance) probio na svjetlo dana upravo u trenutku kada je sovjetska vojska umarširala u grad pjevajući “Po šumama i gorama” na ruskom.
Blondi se nastojao ne obazirati. Promijenio je ime i krenuo na istok. Poljsku i Ukrajinu prepješačio je sred poratnog kaosa prerušen u suptilne varijacije lokalnih tradicionalnih pasmina. Prodrijevši do Moskve, uspješno je zafigurirao kao mješanačka kujica {u čemu je, držimo, od presudne važnosti bilo to što – kao ni bivši mu gazda – nije imao brkova, kao i to što je još od ‘45 bio u stanju pasje depresije (kudikamo ozbiljnije i obuhvatnije od ove naše, humane koja, međutim, također nije humana) uslijed koje se sav skutrio, doslovno i fizički smanjio, nije bio ni sjena onom uspravnom ovčaru s fotografija iz razdoblja ranih četrdesetih}. Pedesetih ga pak godina, već u poznoj dobi, otkriva KGB, odsjek za astronautiku; Blondi uočava priliku da negdje u svemiru započne novi život, u bestežinskom stanju, bez tereta užasavajućih ratova i apsurdnih poraća, biva lansiran u Sputniku 2 nakon čega mu se, kao što znamo, gubi svaki trag.
Honorarčenje povijesnih velikana Nemojmo, ipak zanemariti nacionalne i socijalne aspekte čitave stvari. Velike zavjere kojima je cilj prikriti pravo stanje na području historijsko-nacionalne živodajnosti itekako su prisutne a uvelike zanemarene, kako u stranoj štampi tako i u našoj, notorno neredovitoj periodici. Naravno, Hrvatska je siromašna zemlja. Teško se živi. Teško je skrpati egzistenciju čak i najuglednijim članovima društva. Povijest to zorno pokazuje. Kralj Tomislav – javlja nam jedan od naših dubioznijih hipster-historičara – nije dovoljno zarađivao kraljujući. Morao se snaći sa strane. Sudeći prema natpisu na kamenom ulomku ugrađenom (uostalom, posve slučajno) u zid jednog od Konzuma na potezu Kustošija – Maksim-brijeg, Tomislav se honorarno bavio izmišljanjem prezimena. Prezimena su u to vrijeme bila iznimno rijetka, malotko ih si je mogao priuštiti. Ako bi tko i priskrbio dovoljno za takvu ekstravagantnu raskoš, našao bi se na mukama ne znajući kakvo prezime odabrati. Postoje naznake da je Tomislav među prvima umjesto šablonskih patronima za prezimensku bazu uzimao nadimke ili pak nazive zanimanja. Pretpostavlja se, ipak, da mu biznis nije išao najbolje imajući u vidu da su prezimena u Hrvatskoj, ali i u kompletnoj Europi, pošteno zaživjela tek stoljećima kasnije. Nije ni čudo što mu se spomen – Tomislavu – skoro izgubio u ranosrednjovjekovnoj ahistorijskoj magluštini. (Baš kao i nesretnoj Lajki. Lajki?)
Što se tiče Cvijete Zuzorić, isto je bilo. U pauzama između umjetničkih saloniranja i pustih mondenstava, Zuzorić je putovala u Kinu u svojstvu trgovačke atašeice. Tamo je (uglavnom uzalud) pokušavala povoljno kupiti kineske bacače plamena za potrebe svetkovine sv. Dujma. (Krajem 16. stoljeća kompletni je Dubrovnik glumio da je Split, ne bi li izbjegao plaćanje danka velikim kopnenim silama tog doba.)
I Zrinski-Frankopan isto. I Sofija Jelačić. I Mario Jurić-Zagorac. Svi su honorarčili ne bi li zafigurirali u Velikoj povijesti.
Baš svi... Poslušajmo iskaz jednog od naših tajnih svjedoka:
“Ja sam se devedesetih šišao svaka dva tjedna. Takva su bila vremena. Frizerski sam salon posjećivao prilično često, dobrih 8-9 godina. Ipak, trebalo mi je pet (i opet dobrih) godina da uvidim kako je moj osobni frizer nitko drugi nego Franjo Tuđman! Spoznao sam to u jednom, očito prosvjetljujućem trenutku, uhvativši u ogledalu odraz karakterističnog, k tome i televizičnog izraza državnog poglavara, dok mi je, pomalo i divlje, profesionalnim makazicama šlajfao oko glave. Pogodila me, cijela ta spoznaja. Nerado sam govorio, o cijeloj toj spoznaji. Činilo se nekako neprilično, sve to skupa. Državni poglavar, pa moj frizer! Otac domovine svaka dva tjedna u tjeme mi utrljava jednu od onih pomada! (Jedino što mi je bilo zasmetalo... ne znam bih li uopće i govorio o tome... jednom, mislim da je to bilo ‘95, neposredno prije Oluje, kad sam ga zatražio da mi obrije brkove, odbio je to učiniti uz prozirno obrazloženje kako to nisu brkovi nego sjena nosa!)”
Krajnje vrijeme I za kraj, osvrnimo se na najnovija dostignuća u potrazi za jednom sveopćom teorijom zavjere, odnosno teorijom svih teorija zavjera. Oolibah Bayanoux, teoretičarka zavjere pri Zavodu za zavičajnu povijest Sveučilišta u Zagrebu, izašla je u javnost s tezom o “kristalizaciji trećeg oka”. Uvažena znanstvenica tvrdi kako je cilj svih dosad što više što manje obznanjenih zavjera – počevši od iluminata pa sve do farmaceutske zavjere – zamijeniti doslovce svakome čovjeku treće oko umjetnom tvorevinom na bazi tekućeg kristala. Tako obeznanjeni i bez kontakta sa svojom duhovnom nadgradnjom, ljudi će postati lak plijen političarima, marketinškim stručnjacima i lažnim ekolozima koji nude niše budzašto.
Proces kristalizacije svjetskoga trećeg oka, prema uvaženoj teoretičarki, zapravo je već davno završio. Uz to, priopćila je na konferenciji za tisak, sve su teorije zavjera, ma kako god se smiješnima činile, u suštini istinite, a zavjerenici su – kako god se slaboumnima doimali – davno već ostvarili sve svoje ciljeve.
“Ovo što mi živimo”, rekla je, “samo je odjek odjeka. Nije ni čudo što ne znamo odakle dolaze svi ti zvukovi.”
Izjavivši to, dr. Bayanoux je pozvala sve prisutne na sinkronizirano kopanje nos(ov)a, ne bi li zajedničkim snagama prokopali put do suštinskih bitnosti i inih trivijaliteta