Siniša Nikolić  

Mikro-procedure otpora

Ako ste ikada neobvezno šećući gradom, kuhajući netipična jela, vodeći svakodnevne razgovore o različitim banalnostima, tračajući nekoga, odijevajući se cool, ili putujući nekamo na odmor, osjetili ono nešto, vjetar u kosi, poeziju života u nesputanosti, nepredvidivosti i spontanosti svega tog zbivanja, vjerojatno niste ni slutili da sudjelujete u jednom sasvim ozbiljnom zbivanju zvanom invencija svakodnevnice.

Da biste to pojmili, prije toga biste morali biti ozbiljan teoretičarski ovisnik o letalnim dozama poststrukturalističke teorije, poglavito one francuske, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, najširega mogućeg humanističkog spektra. Nakon teškog konzumiranja najjačih doza ideja teorijskih prvaka tog razdoblja shvatili biste da vam je život, u svome obveznom programu, koji podrazumijeva funkcioniranje u građanskim institucijama poput obitelji, škole, radnog  mjesta, ali i sustava kao što su  bolnice, pošte, banke, trgovački centri i tomu slično, totalitarno determiniran. Određeni smo jezikom, mentalnim i društvenim normama koje nam se usađuju inkulturacijom u procesu odrastanja. To što silom prilika, dok smo djeca, prihvaćamo ta pravila igre, ne znači da su ona sama po sebi razumljiva i opravdana. Tako kad odrastemo i postanemo civiliziran svijet ne primjećujemo konvencionalnost cijele te igre koju zovemo životom. Tek kada dođe do kriza u funkcioniranju nekog od tih sustava, spoznajemo da su  nam svi ti oblici društvenog postojanja zapravo nametnuti izvana i, iz naše perspektive, sasvim proizvoljni. Maske padaju i odjednom postajemo svjesni da ne živimo vlastite živote nego, nekim čudom, nečije tuđe, koji se time ispostavljaju potpuno lažnima, i za nas neautentičnima.

Taktike nasuprot strategijama

Ipak, Michel de Certeau, jedan od neobičnijih likova na teorijskoj sceni druge polovice 20. stoljeća, misli da taj čvrsto strukturirani i društvenom dominantom kontrolirani poredak ima svoju ozbiljnu sjenu, napuklinu kroz koju leprša svježi dašak životnog optimizma. Životni svagdan, koji je tako nemilosrdno kritički secirao "ozloglašeni" marksist Henri Lefebvre, prepun je, prema Certeau, društvenih djelatnih praksi koje ozbiljno izmiču kontroli vladajućih poredaka. On ih imenuje taktikama, čija su obilježja virtualnost, gibljivost, trenutnost i nepostojanost u prostoru i vremenu. Te su djelatnosti neuhvatljive u svome iskazu, jer nisu diskurzivnog podrijetla i ne stvaraju nikakav trajni otisak, ni u jeziku ni u bilo kojim drugim medijima. Nasuprot gestama vladajućeg poretka – strategijama, koje definira mjesto, taktike postoje samo u vremenu, i to u sasvim kratkim vremenskim trenucima koje obilježava jednokratnost, odsutnost sklonosti prema ponavljanju. Subjekt toga spontanog zbivanja postmoderni je antijunak, svatko i nitko, odnosno bilo tko, bilo kad i bilo gdje: netko iz mase, pučki rečeno.

Te mikro-procedure kapilarnog otpora vladajućem poretku mogu se opredmetiti u tisućama sitnih djelatnosti naše svakodnevice, i kao što je razvidno, svatko od nas može u tome sudjelovati. No, bitno je da su to aktivne radnje izvan utilitaristički shvaćene svrsishodnosti razmjenske djelatnosti svijeta rada utemeljena na profitu. To može biti neobvezna šetnja, besciljno lutanje gradom, kojemu je upravo cilj osporavanje nametnutih urbanističkih poredaka, koji nas prisiljavaju na sasvim određene i predvidive rute kretanja gradom. To može biti također, u našim stranama tako omiljeno, zabušavanje na poslu, zapravo opstrukcija besmislenog i automatiziranoga repetitivnog "rada" u ime spontanosti i kreativnosti. Neobično, netipično i kreativno odijevanje sa stavom, frizure koje provociraju, slušanje netipične glazbe, bavljenje neobičnim sportovima, prakticiranje različitih kulinarskih avantura, život ulice, na prvi pogled neobične političke stranke i programi, samoorganizirani društveni pokreti i tisuće drugih spontanih zbivanja, na prvi pogled "beskorisnih", označava područje koje Certeau nazivlje invencijom svakodnevice.   

Nadahnuta znanstvena poezija

Knjiga koja je pred nama rezultat je višegodišnjega multidisciplinarnog teorijskog i empirijskog istraživanja sredinom sedamdesetih godina, da bi u svom konačnom obliku bila publicirana 1980. Istraživanje je naručilo francusko Ministarstvo kulture sa zahtjevom da se ne temelju snimljenog stanja stvari ponude neke smjernice kulturalne perspektive Francuske tog vremena. Michel de Certeau, jezuit, tada već prononsirani povjesničar ali i sudionik šire kulturne scene bio je izabran za nositelja projekta. Okupivši tim stručnih suradnika ali i empirijskih terenskih istraživača, stavio je naglasak na široko shvaćenu kulturu svagdana ne bi li u njoj otkrio, i opisao, inače neuhvatljive i teško opipljive procese. U središtu je njegove pozornosti teorijsko utemeljenje i opisivanje virtualnog "umijeća" kao posebne vrste znanja koje zauzima prostor između diskurzivnog mišljenja visoke znanosti i svakodnevnog "zdravog razuma", koji predstavlja logiku praktičnog životnog rezoniranja. Krećući se u teorijskom polju koje je s jedne strane zacrtao Foucault a s druge Bourdieu, on će proboj iz tog kruga potražiti kako kod kasnoga Freuda i njegove Nelagode u kulturi, u Wittgensteinovom istraživanju jezičnih činova, te u Kantovoj elaboraciji rasudne snage. Ipak, možda mu je najbolju potporu dala knjiga dvaju etnologa – Marcela Detiennea i Jean-Pierrea Vernanta i njihovo djelo iz 1974., Lukava inteligencija u starih Grka, nedavno prevedeno i u nas. U njoj ta dva nadahnuta etnologa sasvim posebnim načinom opisuju jedan teško uočljiv segment svagdana drevne Grčke – metis ili umijeće preživljavanja "običnih" Grka u svakodnevnom životu, s onu stranu junačkih djela njihovih heroja u mitovima, tragedijama i epovima.

Certeau posebno ističe diskurzivnu analogiju etnološkog iskaza te knjige i strukture same građe. Time se sugerira težnja ta građa priča samu sebe, što je inače osnovno svojstvo načina na koji se iskazuje umijeće svakodnevnog življenja, zbog čega su iskazi tog umijeća teško dostupni diskurzivnom mišljenju visoke znanosti, ma kako se ona legitimirala. Zato je i Certeauov diskurs prije nadahnuta znanstvena poezija negoli pozitivistički etnološki uradak. U tom kontekstu treba naglasiti da to umijeće svakodnevnih praksi kao načina na koji se konzumiraju proizvedena dobra materijalne i duhovne kulture kasnoga kapitalizma ima i svoje jezične geste, koje odlikuju virtualna obilježja urbane usmene književnosti: necjelovitost, nepostojanost, jednokratnost, jednostavnost, neopipljivost; gotovo na isti način na koji je Andre Jolles, u svojoj knjizi Jednostavni oblici, opisao čitav niz fenomena poput vica, poslovice, memorabilije, kazusa, a to možemo proširiti tračem, psovkom i drugim manje ili više čvrstim, ali nezapisanim književnim formama u kojima se krije pučka mudrost. Svim tim oblicima zajedničko je da ih ne doživljavamo kao književna djela visoke književnosti nego kao dio naše svakodnevice koja nas uveseljava, prenosi nam neko iskustvo ili mudrost, pruža utjehu ili daje nadu. Svi su ti iskazi prigodnog karaktera, primjereni nekom trenutku, nakon kojeg iščezavaju, poput situacije koja ih je prizvala.

Društvena kritička teorija sedamdesetih u Zapadnoj Europi bila je u razmjerno teškoj situaciji. Nakon propasti šezdesetosmaških studentskih pokreta, kao i distanciranja od marksizma, a u jeku postmodernističke entropije, neki su intelektualci pokušali raditi na obnovi povezanosti kritičke teorije i prakse kako bi zajedničkim nastojanjima prevladali nedostatke Zapadne civilizacije druge polovice 20. stoljeća. Jedan od načina premošćivanja apstraktne teorije s jedne strane i neuhvatljive logike svakodnevnog života s druge bio je i pokušaj Michela de Certeaua, sasvim netipičnog svećenika-intelektualca, stručnjaka za 17-stoljetnog mistika Surina i teoretičara povijesti. Sintezu humanističke teorije i prakse on je pokušao pronaći u široko postavljenoj kulturi svagdana i njezinim djelatnim praksama a subjekt tog djelovanja uglavnom u urbanoj masi, koja se samoniklo konstituira, prigodice i jednokratno, da bi se isto tako i disocirala, do neke druge prilike. Ta masa ne isključuje   pojedince, upravo računa na njih, ali ne kao na trajnu instituciju. Egomanija individualnog subjekta, kao i nemogućnost samoutemeljenja pojma individuuma onemogućuje teoriji prihvaćanje te institucije kao trajnog subjekta djelatnih praksi. Tim više što u Certeauvom kontekstu djelatne prakse imaju auru subverzivnosti i otpora dominantnim porecima. Bez obzira koliko nam se ova kontraverzna Certeauova koncepcija činila prihvatljivom, treba mu priznati da je sasvim točno uočio trendove u kulturi Zapada i tendenciju širokih urbanih slojeva stanovništva da u segmentima "supkulture" pa i "kontrakulture" proizvode svoju civilizaciju, u manjem ili većem otporu dominantnoj kulturi. Ali, kao i uvijek, Imperij uzvraća udarac pa je subverzivnost tih praksi danas pod velikim pritiskom kolonizatorskih kontrapraksi dominantnih poredaka, pa čovjek gotovo da se zapita za koga je, zapravo, "radio" Certeau, "raskrinkavajući" tajne subverzivne taktike obezglavljenih zapadnoeuropskih urbanih masa?  Malo razumne paranoje nikada nije naodmet, zar ne?