Dvije tisuće petsto kilometara tamo i natrag po neprijateljskom teritoriju: kroz školsku lektiru. I povratak koji nije i završetak
Rat je kao mikser (bez poklopca). One koje ne ubije, razbaca širom svijeta, i k tome pretvara put od točke A do točke B u strašno kompliciranu operaciju. Tezu su na bolan način potvrđivali sudionici različitih klanja širom svijeta i tijekom povijesti, a neko su vrijeme – barem do prvih desetljeća nakon II. svjetskog rata – za svoja iskustva imali zajedničku referentnu točku: Ksenofontovu Anabazu. Spominju je i Švejk i Krleža (u Davnim danima, 1916), nameće se piscu predgovora uz Narednika u snijegu Marija Rigoni Sterna (autobiografski roman iz 1953. o povratku jedinice talijanskih alpinaca s Istočnog fronta 1943).
Deset tisuća Ksenofont i njegovi kolege nisu zapravo sudjelovali u ratu, već u pokušaju rata. Godine 401. perzijski je velikaš Kir (Mlađi), sin prethodnog vladara i brat tadašnjeg, okupio vojsku u kojoj je bio i velik kontingent grčkih plaćenika, navodno da bi se obračunao sa suparničkim satrapom Tisafernom, ali zapravo želeći zbaciti s vlasti samoga kralja, svoga brata Artakserksa. Plaćenika je na tržištu bilo dovoljno: prije par godina (404.) okončan je dvadeset sedam godina dug Peloponeski rat – onaj o kojem je pisao Tukidid – te je grčki svijet vrvio profesionalnim vojnicima u potrazi za novom gažom; u Kirovu su se igru spremno uključili i avanturisti, i egzilanti, i pravi poduzetnici poput Tebanca Proksena, koji je vodio 2000 ljudi.
Deset tisuća tako prikupljenih Grka sudjelovalo je u prvoj etapi Kirova pohoda na vlast, u bici kod Kunakse (nekih stotinu kilometara daleko od Babilona). Bitka je, nepredviđeno, završila pogibijom samoga pretendenta; Kirova je smrt čitavu akciju učinila bespredmetnom. Povrh toga, u nejasnoj situaciji nakon bitke Perzijanci su uspjeli na prijevaru likvidirati glavne grčke zapovjednike, te je respektabilna jedinica od deset tisuća boraca (to bi i danas bila čitava jedna divizija; obzirom na opremu grčkih hoplita, maltene tenkovska) ostala visjeti u zraku: bez vodstva, bez plana, usred neprijateljskog teritorija, par tisuća kilometara daleko od domova.
Iz drugih izvora To je Anabaza: improviziran, riskantan povratak deset tisuća vojnika iz srca neprijateljskoga Perzijskog Carstva do grčkog svijeta. Sam je Ksenofont bio jedan od najvažnijih vođa tog improviziranog povratka. Dramatičan zaplet, i određene sličnosti s Cezarovim Galskim ratom – jednostavnost jezika, ratnička tema, uzor-primjer vrlina kada je najteže – učinile su njegovo djelo temeljnim školskim tekstom za učenje grčkog od devetnaestog stoljeća do polovice dvadesetog (i nama je u srednjoj školi Anabaza, sa stranica “Grčke hrestomatije” u narančasto-crnim koricama, bio prvi pravi tekst na grčkom). Status lektire, naravno, djelu je više škodio nego koristio; za tisuće je đaka Anabaza ostala mrsko klupko genitiva apsolutnih i infinitiva perfekta. No, užitak u tekstu nije jedino što se izgubilo u učionici.
Preduvjet je za užitak čitanje čitavoga teksta, ne tek pedagoški pažljivo odabranih ulomaka. Ali samo će cjelina pokazati i pravo stanje Ksenofontove divizije. To je stanje Italo Calvino opisao kao “pretvaranje grčke armade u roj skakavaca”. Razmislite. Prvo: ne putuje samo deset tisuća ratnika, prati ih njihova posluga, prate ih svi oni koji žive od njihovih potreba (deset tisuća mušterija moralo je privući znatan broj antičkih Majki Kuraž), prate ih zaprežne životinje i teret, prate ih, napokon, i svi oni koji su plijen (u antici se najbolje zarađuje prodajom stoke i robova). Drugo: deset tisuća ratnika i njihova pratnja moraju svaki dan jesti i piti. Treće: deset tisuća ratnika u riskantnu se avanturu upustilo radi zarade; ako je poslodavac poginuo, ratnici zaradu moraju pribaviti iz drugih izvora.
Tako ljudi postaju skakavci. Deset tisuća ratnika i duge kolone njihove pratnje prelaze oko dvije tisuće petsto kilometara neprijateljskog teritorija, pribirući putem hranu i plijen, iz dana u dan. Izvor je hrane i plijena svako naselje na njihovoj ruti (često se rute i određuju prema naseljenosti područja). A za deset tisuća ljudi naselja treba puno.
Disciplinirani skakavci U antici je činjenica da vojske žive od pljačkanja bila nešto normalno i samorazumljivo; zbog toga ste, kad biste saznali da se vašem selu približavaju vojnici, bježali glavom bez obzira, u brda ili u najbliže utvrđeno mjesto. No, za Calvina je jedna od Ksenofontovih vrlina u tome što pokazuje da se i skakavcem može biti disciplinirano i časno – da se može “valjano raditi to što se mora”. Današnji cinici (oni koji i u Cezarovim spisima nalaze samo propagandu i “self-fashioning”) neće vjerovati ni Calvinu ni Ksenofontu: “preuveličava vlastitu ulogu; piše vlastitu apologiju; uljepšava pohod horde nediscipliniranih marodera; nije on nikakav filozof-ratnik nego običan major koji mrči papir.” Ali i ovdje je najbolji test čitanje teksta: pratiti vlastitim očima i vlastitom pameću kako se, od stranice do stranice, motiv pljačkanja i lova na robove isprepleće s motivom samoorganiziranja i borbe za opstanak.
Za to je, ponovo, potreban tekst od početka do kraja. Ne izbor i ne odlomci.
Traži se gaža Tekst in toto krije daljnja iznenađenja. Kao što Ilijada ne završava Hektorovom smrću, nego poslije bude još svašta, tako ni Anabaza ne završava glasovitim povikom Thalassa! Thalassa! (“More! More!” vikali su vojnici kad su s planine napokon ugledali Crno more, znak da su stigli do područja na kojem ima Grka i otkud je put kući siguran). Naime, na obalu mora Deset tisuća stigne u četvrtoj knjizi Anabaze, ali knjiga ima ukupno sedam.
Zbivanja u preostale tri knjige Anabaze (koje su se i u zlatnom devetnaestom stoljeću mnogo rjeđe čitale u školi) jednako su poučna kao i skakavački aspekt divizije od deset tisuća ratnika. I jednako dobro ukazuju na mikserski aspekt rata.
Kad se Deset tisuća jednom dokopalo obale Crnog mora, u blizini grčke kolonije Trapezunta (današnjeg Trabzona) i u dosegu grčkih brodova, vojnici nisu baš bili spremni samo tako se razići. Deset tisuća ratnika i dalje je predstavljalo respektabilnu snagu – u tom su broju vojnici puno opasniji nego pojedinačno, u tom broju mogu i zaraditi puno bolje nego pojedinačno.
No, trebalo je naći angažman.
Crnomorski turizam Najprije su se htjeli vratiti u evropski dio Grčke. Za prijevoz su im trebali brodovi, pa ih je dotadašnji glavnokomandujući, spartanski oficir Hirisof, otputovao nabaviti. Predugo se nije vraćao; strpljenje i živci su se istrošili, kao i lokalni resursi. Vojska je krenula prema Bizantiju (današnjem Istanbulu) pješice, uz obalu, dok su ih na rekviriranim brodovima slijedili “bolesnici, ljudi iznad četrdeset godina, žene i djeca, i prtljaga koja nije najnužnija”. Narodi koje su pljačkali putem nisu bili nimalo bezopasni, a lokalni vodiči ih nisu vodili u pljačku na lako dostupna mjesta, već na one s kojima su imali nesređene račune; s nekim su narodima pregovarali, neke ucjenjivali (ako visina “darova” ne bi bila zadovoljavajuća). Na jednom je mjestu Ksenofont pokušao nagovoriti vojsku da osnuju grad, “kako bi uvećali teritorij i moć Grčke”, ali ideja nije naišla na dobar prijem.
Tamo i natrag Uz optužbe i protuoptužbe, javne skupštine i zaplotnjačke spletke, stigli su do Herakleje (danas Karadeniz Ereğli). Ondje se vojska razišla na tri dijela – jedan su činili Arkađani i Ahejci, jedan je vodio Hirisof, jedan Ksenofont – ali i podjela je propala kad je prvi dio gotovo zaglavio u nesmotrenoj pljački. Sljedeća pokrajina koju su htjeli pljačkati imala je spartanskog upravitelja, koji time nije bio nimalo oduševljen (Spartanci, pobjednici Peloponeskog rata, u to su vrijeme najjača sila grčkog svijeta). Onda su plaćenici dobili naizgled odličnu ponudu za angažman u Bizantiju, no to je bio trik: Bizanćani su im doslovce zalupili vrata pred nosom (pojedinci su iz vojske prodavali opremu da bi se vratili kući). Pokušali su opet otići u Aziju; to nije išlo. Pojavio se trački velikaš Seutho koji ih je angažirao da za njega otmu dio teritorija tračkoga Odrizijskog Kraljevstva; ni to nije dobro završilo, jer im je Seutho tek na jedvite jade isplatio dio obećane plaće. Napokon su ih unajmili Spartanci za rat protiv perzijskog satrapa Tisaferna. I tek na toj točki, opet u Aziji, godinu i tri mjeseca nakon početka pohoda u Perziju, Anabaza završava.
“Izgubljena, smrznuta, spržena, vjetrom šibana anabaza koju ne grli nikakva thalassa”, napisao je negdje Gottfried Benn. Povratak, da; čak i očajnički povratak, igra na sve ili ništa, mimo svake nade. Ali što onda nakon povratka? Što kad se pokaže da povratak nije i završetak? U Ksenofontu – u dvadeset tri stoljeća starom školskom klasiku – oblikovano je i takvo iskustvo. S one strane granice školskog klasika.