Trajanje podrške
Iva Nerina Sibila
Milanu Broš poznajem od rođenja, odnosno, ona je mene poznavala, sticajem obiteljskih prilika.
Moji prvi nastupi na “velikoj” pozornici bile su zadnje izvedbe Minimala i Artura; bila sam u Lutkama i Kraljicama. Igrala sam, nakon toga, i u improvizatorskoj predstavi Slijedi vođu. To vrijeme kasnih 1980-ih u SKUC-u i Milanina podrška bili su prijelomni za moju buduću odluku da se bavim isključivo plesom.
Nakon povratka sa školovanja u inozemstvu, desetak godina kasnije, u potrazi za prostorom i načinom djelovanja, krenula sam poznatom stazom prema SKUC-u. Milana tada više nije radila, prostor je bilo slobodan pa sam krenula raditi od tamo. Bilo je živo tih nekoliko sezona, no Plesno kazalište SKUC nismo uspjeli ponovno pokrenuti.
Tek oko Kasp revivala i Kaspomanije, počela sam razumijevati tko je zapravo ona u kontekstu naše umjetničke scene. Do tada je bila jednostavno Milana, mamina prijateljica koja je radila plesne predstave.
Kasnije smo se sretale po predstavama i pričale o plesu, djeci, knjigama. Svemu. Uvijek je bila tamo.
U jednom od posljednjih razgovora, o KSPU, ITD-u, Gorgoni, rekla mi je: “Onda smo mislili da stvaramo neki bolji svijet...“.
Njezino ogromno povjerenje u umjetnost, povjerenje u ljude i stav da je živjeti suvremeni ples privilegija (a ne kardinalna životna greška donesena u zanosu neodgovorne mladosti), davalo mi je veliku, mada potpuno iracionalnu, sigurnost.
Proizvodnja te sigurnosti i tog povjerenja, njezinim odlaskom, sada je na nama samima.
Dobri duh budućnosti plesa
Nikolina i Goran Sergej Pristaš
Odlazak Milane Broš istovremeno je ogroman gubitak i strašan poraz.
Izgubili smo osobu koja je bila dobri duh budućnosti plesa, jedina koja je znala pogledom iz prošlosti dati optimizma vremenu koje nadolazi. Strašan poraz je činjenica koliko malo ljudi zna da Milane više nema koliko malo javne, a pogotovo institucionalne pažnje je posvećeno ovom ljudskom i kulturnom gubitku. S Milanom je aktualnost prošlosti hrvatskog plesa otišla u povijest. Proći će još nekoliko desetljeća kad će opet netko iz tako jake i specifične autorske perspektive moći govoriti o boljoj prošlosti plesa u Hrvatskoj. S dubokom zahvalnošću Milani, Nikolina i Sergej.
Proba s Milanom Broš
Silvia Marchig
Godina 2003. Proba za Revival KASP, radimo Ionizaciju/ Integrale Edgara Varesea. Na sceni SKUC-a, Selma, Sandra, Iva i ja iza zastora, Milana u gledalištu. Vježbamo ulaz. Nas četvero u nevjerici da već pola sata vježbamo ULAZ!!! Ne razumijemo. Opiremo se. Sve dovodimo u sumnju, analiziramo, uvjerene u svoje ne-pristajanje. Kao i svi početnici.
“Ak’ si mi tak’ ušla na scenu, niš’ ti ne vjerujem! Slušaj glazbu!!! Doživi!! Moram videt da ide iz centra tijela!”
Milana ustraje. Mi ponavljamo. Glave je sve manje. Tijela sve više. Mišični tonus se mijenja, pokreti se konfiguriraju na neki novi, nepoznati način. Kao da sam zaboravila na davno postavljene zabrane. Kao da je netko upalio vešmašinu u utrobi. OK. Dakle, to je to. Ili, makar, to je u tom smjeru.
Konačno smo odmakli od ulaza. I plešemo. Grabimo scenu, savijamo glazbu, ona unutarnja vešmašina mijenja ritmove i dinamiku. Ali, ne prestaje. Smijemo se. Milana mi prilazi, prima me za bradu i kaže: “Mačak, ovo da si izvela na bilo kojoj audiciji gdje si sve bila, dobila bi mjesto. A sad, ajmo još jednom!”
Milanin portret s mačkom
Nataša Govedić
Mekoća. Prisutnost. Polagano primicanje. Dugo ostajanje uz svakoga od nas. Imanje vremena. Njegovanje interesa. Vrebanje. Spremnost na skok. Znatiželja za svaku zonu fizičkog impulsa koji nadilazi automatizme tijela. Čak su i rutine zanimljive kad ih iznutra osvijetlimo. Umijeće slušanja. Još pažljivijeg slušanja. Gipkost. Fluidnost. Ulazak čitave osobe u neograničenost susreta. Slušanje koje se pretvara u razgovore, prepiske, zaustavljanja, grljenja. Vikanja s druge strane ulice! Pritrčavanja! Obraz koji udomljuje. Promjena stava je lagana, jer nije važno “biti u pravu”, važno je čuti malo dalje od sebe. Znatiželja. Primicanja. Pažljivo postavljanje pitanja. Potreba da sudjeluje u svakoj vrsti prevrednovanja i eksperimenta. Čak i kad radimo s građanima, a ne samo profesionalnim plesačima. Isto je. Mekoća, prisutnost. Traganje, traganje, traganje. LOV. Potreba da pomogne oko najpraktičnijih stvari, ne samo umjetničkih ili filozofskih pitanja. Ali jednako tako i inzistiranje na “manijačkoj“ preciznosti. I stava i pokreta. Na ponovnoj, barem zeru intenzivnijoj formulaciji. Na žestini. Koreografskoj. Kritičarskoj. Razlike su minimalne. Vraćanje zadatku. Vraćanje pitanju. Vraćanje pokretu. Mail koji stiže s deset pitanja o predstavi koju smo sinoć gledale. Novi mail koji ponovno naglas razmišlja o istoj predstavi. Mapiranje, iscrtavanje, uporni prijevod između odigranog i prepoznatog. Traganje. Nema razlike između mišljenja i stvaranja predstave. Nema “milosrđa“. Pa ipak mekoća, prisutnost. Zahvalnost. Zahvalnost. Zahvalnost. Bezgranična zahvalnost.
Samo je jedna Baštet. Milana Broš.
I skepsa prema gubitku. Kao da je gubitak uvijek prepovršna dijagnoza.
Mekoća.
Prisutnost.
Baštet.
Nezavršetak
Ivana Slunjski
Moja priča s Milanom započela je zapravo prilično davno. Prvo sjećanje na nju seže u rano djetinjstvo kad sam je kao petogodišnja klinka opazila u dvorištu varaždinskoga vrtića koji sam pohađala. Našla se tamo zbog jedne Ane s kojom su je vezivale labave rodbinske spone. Vjerojatno bi mi ta slika posve promaknula da mi se u svijest nije urezala nezamisliva bol žilave djevojčice koja je odbijajući prihvatiti majčinu smrt uporno ponavljala kako ona samo spava. Tada jedva da sam mogla izgovoriti riječ koreografkinja, ali sam po držanju tete iz vrtića zaključila da to sigurno mora biti nešto jako važno. Drugi smo se put zamalo srele kad se javila na moj oglas da tražim stan. Naposljetku sam je upoznala na plesnoj radionici u studentskome domu “na Šari“. Ne znam jesam li ples zavoljela radi Milane ili sam Milanu zavoljela radi plesa. To je bila točka s koje nema povratka. Najčešće se uvjeravam da je sve to samo glupava koincidencija. Katkada, izvan svake logike, pomišljam da mora postojati razlog zašto smo se srele i upoznale baš tako, a ne nekako drukčije. Naše je druženje ubrzo preraslo radionički ritam. Bile smo kao dva zanesena djeteta, jedno koje je uranjalo u dubine svemira, drugo koje je našlo nekoga s kime može podijeliti svoju strast. Uživajući u dijeljenju s drugim, a onda pak kao dvije prznice, svaka žučljivo braneći svoja stajališta. Naprasno smo prekinule komunikaciju, zbog moje naglosti, njezine nepopustljivosti, ljudske tuposti, nebitno. Nismo razgovarale godinama. Za bolest sam saznala prekasno. Za našega zadnjeg susreta nastavile smo kao da jaza nije ni bilo. Obje svjesne izgubljena vremena i propuštene bliskosti, razoružane i bespomoćne bilo što promijeniti, posljednji put dijeleći sve izgovoreno i neizgovoreno, a i ono neispričljivo. Na neki čudni, razumom nespoznatljivi način znam da naša priča nije završila.