21.10.2004.

Trpimir Matasović  

Milano – Torino 1:0

Ako je Chungovo čitanje Beethovena moguće opisati kao modernističku fresku, onda bismo o izvedbi Ravelove suite trebali govoriti kao o skladnom impresionističkom platnu

Uz koncerte Filharmonijskog orkestra milanske Scale i Nacionalnog simfonijskog orkestra RAI-a iz Torina, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb , 4. i 14. listopada 2004.

Nakon ljetne stanke, gotovo su svi zagrebački priređivači glazbenih događanja uložili maksimalne napore kako bi na samom početku nove koncertne sezone doveli u Zagreb što spektakularnije goste, pa je tako ovaj listopad obilježen atraktivnim glazbenim događanjima. Pritom se najvećim organizatorima, poput Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog ili Koncertne direkcije Zagreb, pridružuju i neke manje eksponirane agencije poput ArtAgenta, ili čak pravne osobe kojima organiziranje kulturnih događaja nije primarna djelatnost, kao što je, primjerice, Zagr?bačka banka.

Poseban sraz velikih priuštile su nam Zagrebačka banka 4. listopada i Koncertna direkcija Zagreb deset dana kasnije, dovevši na podij Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog dva najznačajnija talijanska orkestra: Filharmonijski orkestar milanske Scale i Nacionalni simfonijski orkestar RAI-a iz Torina. Da bi spektakl bio još i atraktivniji, te su ansamble predvodila dvojica prvoklasnih dirigenata: Myung Whun Chung i Rafael Frühbeck de Burgos.

Decentralizacija kulturne proizvodnje

Činjenica da niti jedan od ova dva orkestra ne dolazi iz talijanskoga glavnoga grada može biti iznenađujuća, no već i sama po sebi dovoljno govori o konceptu decentraliziranosti kulturne proizvodnje u susjednoj Italiji. Razlozi, pak, zbog kojih su upravo u Milanu i Torinu formirani najjači talijanski orkestri međusobno su različiti: Milano je iskoristio dugogodišnju tradiciju orkestra svoje operne kuće, povjerivši mu i simfonijske izazove, dok je torinski orkestar nastao sjedinjavanjem ranijih četiriju RAI-ovih orkestara iz Rima, Torina, Milana i Napulja, pri čemu se očito shvatilo da se financijske kapacitete ovog industrijskog središta može iskoristiti i na području kulture. Razlike između ova dva orkestra očituju se ponajprije u repertoarnoj politici, koja je u slučaju Scalina ansambla više usredotočena na standardni filharmonijski repertoar, dok RAI-ov orkestar veću pozornost poklanja (i) suvremenoj glazbi. Zajednička im je, pak, sustavna suradnja s najvećim dirigentima i solistima današnjice, iz čega proizlazi i bogata (i zapažena) diskografska produkcija.

Usprkos donekle različitim repertoarnim politikama, oba su se orkestra u Zagrebu predstavila sličnim programima: oba su u prvom dijelu imala po jednu Beethovenovu simfoniju (Scala Petu, a RAI Šestu), a u drugom dijelove glazbeno-scenskih djela (Scala Drugu suitu iz Ravelova baleta Dafnis i Hloja, RAI nekoliko orkestralnih stavaka iz Wagnerovih glazbenih drama Tristan i Izolda i Nirnberški majstori pjevači). Milanski je orkestar, k tome, ubacio i jedno koncertantno djelo: Koncert za obou i orkestar Richarda Straussa. Prilika za usporedbe dvaju ansambala i njihovih dirigenata bilo je, dakle, napretek, a rezultati usporedbe mnoge su u konačnici vjerojatno iznenadili.

Impresivno suzvučje i blijed dojam

Počnimo od osnovnog: boje zvuka svakog od ovih orkestara. U briljantnost Scalinih glazbenika već smo se imali prilike uvjeriti prilikom njihova prethodnoga gostovanja prošle godine, kada ih je predvodio njihov šef-dirigent Riccardo Muti. Dojam nije promijenjen niti novim nastupom, tako da smo još jednom imali prilike uživati u upravo idealnoj ravnoteži kolektivnog i individualnog, skladu cjeline zvučne slike i podjednakog sjaja svih njezinih sastavnica. Postoji u svirci milanskog orkestra i određena doza g?tovo samodopadnog sviračkog ekshibicionizma, koji, međutim, nikad ne postaje sam sebi svrhom. Virtuoznost gudača, blještavilo limenih i plemenitost drvenih puhača sjedinjuju se u impresivno suzvučje, koje će se slušatelja podjednako dojmiti ne samo u moćnim tutti nastupima, tako i u filigranski oblikovanim komornim situacijama. Kolegijalnost unutar ansambla posebno je do izražaja došla u izvedbi Straussova Koncerta za obou i orkestar. Solist je bio odličan Scalin prvi oboist Francesco di Rosa, a čitava je izvedba brbljave i pomalo razlivene Straussove kasne partiture predstavljena kao živahan dijalog između orkestra i na solističku razinu uzdignutog jednog njegova člana.

U usporedbi s tim zvukovnim sjajem, orkestar iz Torina, nažalost, ostavlja prilično blijed dojam. Drveni puhači gotovo redovito dominiraju nad previše samozatajnim gudačima, dok limeni puhači u tutti nastupima imaju sklonost pred sobom “pomesti” čitav ostatak ansambla. Podsjetilo nas je to donekle na svirku Zagrebačke filharmonije iz doba Alexandera Rahbarija ili Franka Shipwaya, a usporedba je tim više na mjestu uzmemo li u obzir činjenicu da je drugi od te dvojice neko vrijeme djelovao i u Torinu. Povrh svega, tijekom zagrebačkog koncerta evidentno je bilo da torinski orkestar neka mjesta jednostavno nije dovoljno dobro uvježbao, pa su se tako u izvedbi ne jednom pojavile nepreciznosti koje si ansambl takva ranga ne bi smio priuštiti.

Mahlerove naočale i pretjerana korektnost

Usredotočimo li se pak na interpretacije, valja istaknuti da one prvenstveno proizlaze iz različitih umjetničkih habitusa dvojice dirigenata, što se najbolje moglo prepoznati u posve oprečnom pristupu Beethovenovu simfonizmu. Izvedba majstorove Pete simfonije prigodom gostovanja Filharmonijskog orkestra milanske Scale ostala je tako obilježena karizmatičnom osobnošću Myung-Whun Chunga. Ne obazirući se na zasade “povijesne obaviještenosti”, Chung od ovog remek-djela stvara snažnu, mjestimice upravo potresnu fresku, koja čitava protječe u znaku podcrtavanja čuvenog “sudbinskog” motiva prvog stavka i njegovih preobrazbi u nastavku simfonije. Chung kao da Beethovena čita kroz Mahlerove naočale: simfonija postaje odrazom sveukupnosti svijeta i čovjekovog mjesta u njemu, a pronalaženje i podcrtavanje “signala” koji potencijalno nose izvanglazbena značenja sukus je čitave ?nterpretacije i ključ za njezino razumijevanje.

S druge strane, de Burgosovo je čitanje Pastoralne simfonije mnogo “politički korektnije”, s manje-više dosljednim poštivanjem zakonitosti stila u oblikovanju u osnovi još klasičarske fraze. No, ta “korektnost” u ovom se slučaju pretvara u bezličnost: pod de Burgosovim je vodstvom RAI-ov orkestar djelo izveo bez dovoljno zamaha, pa čak i, čini se, idejne koncepcije pristupa čitavom djelu. Antologijsko Beethovenovo nizanje idiličnih prizora pretvorilo se tako u dugotrajnu i mukotrpnu hodnju u stilu “kreni-stani”, pa je tako i konac izvedbe, umjesto oduševljenja, donio tek dugo iščekivano olakšanje.

Chungova paleta i de Burgosova zaboravnost

Za drugi dio svojih nastupa obojica su dirigenata izabrali djela u kojima su, čini se, smatrali da se nalaze “na svom terenu”. U slučaju Myung-Whun Chunga procjena je bila posve na mjestu. Francuska glazba 20. stoljeća područje je na kojem je Chung dosad ostvario najzapaženije uspjehe, pa u tom pogledu ni izvedba Druge suite iz Ravelova baleta Dafnis i Hloja nije bila iznimka. Potpomognut odreda vrhunskim Scalinim glazbenicima, Chung je kreirao interpretaciju koja se ne zadovoljava samo površinskim uživanjem u prelijevanju široke palete orkestralnih boja, nego duboko zahvaća i cjelinu djela. Ako je Chungovo čitanje Beethovena moguće opisati kao modernističku fresku, onda bismo o izvedbi Ravelove suite trebali govoriti kao o skladnom impresionističkom platnu. Usprkos blistavom, virtuoznom i bučnom finalu, najsnažniji dojam u takvu čitanju ostavljaju rafinirane nijanse piano odsjeka koji opisuje svitanje u arkadijskom svijetu naslovnih junaka.

Rafael Frühbeck de Burgos, pak, ni s Wagnerovim opernim ulomcima nije imao ništa više uspjeha nego s Beethovenovom simfonijom. Dramaturški slijed odabranih simfonijskih odsjeka iz Tristana i Izolde i Majstora pjevača svakom bi dirigentu trebao biti olakšan Wagnerovom upotrebom značenjski vrlo jasnih provodnih motiva. No, na njih kao da se negdje usput zaboravilo, što i ne treba čuditi uzmemo li u obzir da se čak niti oblikovanju specifične boje Wagnerova orkestra nije posvetilo dovoljno pažnje. Tako ni ovdje interpretacija nije uspjela zadobiti zadovoljavajuću fizionomiju. Možda su Nacionalni simfonijski orkestar RAI-a iz Torina i Raphael Frühbeck de Burgos jednostavno imali “loš dan”. No, na zagrebačkom terenu ishod u?akmice je jasan – 1:0 za Milano.