31.5.2013.

Rade Jarak  

Milena

Dubrovnik, Boninovo pored groblja, 1990.

U ime oca i sina i duha svetoga, amen – ponavljala je u sebi svećenikove riječi Milena Romić dok su se svi zajedno s groblja vraćali na Boninovo. Došli su do ceste.

Gverović, u majici s rol kragnom i tamnoj mornarskoj dolamici, krene prvi, gladeći prstima rijetku bradicu pređe na pješački otok, obiđe automobil, ključem otvori vrata i sjedne na mjesto vozača. Bilo je vjetra s pučine i dok je ulazio jedan mu je zapuh gurnuo kosu sasvim naprijed na oči. Nikola Romić, u crnom baloneru, otvori vrata s druge strane, njemu je vjetar puhao u čelo, sagne se i sjedne.

Za njima cestu pređu Ana, Iva i Milena Romić. – Ja ću poslije tebe – reče Iva suznih očiju.

Ana se prkoseći vjetru brzo savije i štrkljasto uvuče na zadnji sic, govoreći: Da, da. – Iva sjedne do nje.

Posljednja uđe Milena, kose razbarušene od vjetra, u crnom kaputu, sjedne na slobodno mjesto iza Gverovića i zatvori vrata. – Jesmo li sada svi? – upita Gverović i kresne motor. – Jesmo – reče Nikola.

Milena je zavukla ruku kroz ručicu vrata i kroz zatvoreni prozor gledala Boninovo, krošnje borova i pučinu koju je češljala bura,  dok je Gverović dao žmigavac i okretao mercedes. – Tko bi pomislio da će dan biti tako hladan – reče Nikola. – Bura – odgovori Iva. Na litici, odmah iza ograde procvala je visoka agava, vjetar je ljuljao njezinu stabljiku. To se događa jednom u dvadeset godina, pomisli Milena motreći blijedo purpurni cvijet. Izgledao je istovremeno nježno i divlje pred golim, sumornim prostranstvom mora. Međutim, automobil je već skrenuo pored grobljanskog zida i ostavio pučinu iza sebe.

Dom zdravlja, automobil se zaustavlja na križanju za Montovjernu i Kuneje. Malo ispod je Židovsko groblje pa barake s radničkim stanovima.

Jedan po jedan dohodu vlastela

u crnom lijesu, nošeni od fakina…

Kako ono ide dalje?

Na Mihajlo kano znak propela

grobove krasi posred ružmarina.

Jel tako ide?

- Tetka, što je za objed? – pita Nikola.

- Bakalar bjanko, pa već sam ti rekla – kaže Ana, u sivom kaputu i sa sivim svilenim šalom koji nije skidala ni u autu – A ima i đuveđa od jučer.

- Gvero, ti ostaješ – reče Nikola Gveroviću koji je motrio cestu pred sobom. Narančasti autobus “šestica” gradskog prevoza Libertas skrene lijevo, za Gruž i Stanicu  Lapad.

Iznad je Vila Palma, sjedište policije, nekadašnje. Kao palača Lubjanka. Ali zašto policijoti još uvijek imaju zvijezdu na kapi iako je došla Hrvatska, pitao me jučer neko… Ko je to bio? – pomisli Milena.

I svako veče

kad prođem kraj udbe

svi pevaju,

rokaju…

 

Prohaska. Prohi. Moja generacija, on me pitao. Srela sam ga u Gružu jučer. Gluvari u radničkom trlišu bez posla, kao mnogi.

Oštar zavoj, Gverović upali desni žmigavac, prebaci u prvu brzinu pa krene Putem Vladimira Nazora uzbrdo. Na zadnjem sjedištu koljena im se dodirnu. Mama, pomisli Milena, jadna mama.

Tetka Ana, najstarija od svih a jedina je ostala živa – nastavi misliti Milena. Sahranila je brata i obje sestre. Jovanu, Teklu i danas Romana. Vodovod, uzbrdica, još malo pa će škola na Ilijinoj glavici. Evo je. Preko puta je nekoć bila garaža, otamo su izlazili prljavi prašnjavi kamioni, a okolo se motala djeca u modrim kutama. Danas se više kute ne nose. Onda smo bili ko Kinezi. Masline u školskom vrtu. Netko zaogrnut pohabanim kaputom zauvijek nestane u Volantinovoj ulici. Uh, al sam jašila prošli tjedan u Hannoveru i da nisam imala onaj peh u zadnjih sto metara… evo ga, školsko igralište, kako se ono zvalo? Jurij Gagarin. Svemirski putnik koji je izvršio samoubojstvo. Tako je. Tu se održavalo prvenstvo škola.

Stigli su pored Donjega Konala. Svjetlost neba iznad Lovrjenca opet ispuni prozore bjelinom. Na proširenju ceste kod kafića Pinky nije bilo slobodnih parkirnih mjesta. – Ništa – reče Nikola – Moramo dalje.

I onaj štakor što je prošao između grobova, niko ga nije primijetio osim mene. Otkud mi dar da vidim takve stvari, takve bolesne detalje? Kako je samo bio tust i ležeran. Požderat će i mog tatu. Neće valjda, lijes je novi i valjda dovoljno čvrst. Toliko smo imali novaca, da kupimo najbolji materijal za kapsu. Prije će meso istrunuti, nadam se – pomisli Milena.

Minčeta. Tamna u svjetlosti. Njezin veliki bubanj sad je skoro crn. Iza: Lokrumski kanal. Površina mora po kojoj ruju, ucrtavaju se struje vjetrova. – Evo mjesta – reče Gverović kod Kapelice.

- Taman – reče Ana. Gverović se parkira kod kuće Putillija.

Auto stane uz lagani trzaj.

Trzaj. Srčana kap. Infarkt. Pedest i četvrta godina. Rekli su: mlad. Nije mi jasno, al eto. Na odru u katoličkoj crkvi, zadnja njegova slika na ovom svijetu prije nego ode pod zemlju, u podzemlje. Prije nego se otisne na dugi put u Had. On, koji u čitavom životu nije imao ništa s crkvom, a još manje s katolicizmom. Koji je čitav život proveo u uniformi. Da, na kraju su svi završili u katoličkom grobu. Strikan Đorđe je htio na grob staviti zvijezdu. Ali nije stigao, zaboravio je. I bolje da nije, jer više zvijezde nisu u modi.

Skoro im je ispao lijes kad su ga nosili do groba, Nikola koji je bio prvi zdesna, malo se spotaknuo o skalin.

Iziđu iz auta.

I misa je bila kratka: Ne uvedi nas u napast. Nego izbavi nas od zla. Sve je zapisano – pomisli Milena.

Prešli su cestu i krenuli niza stepenice pored parka. Preko puta, iznad provalije vjetar je vijao ukrug kamenog bubnja Minčete, cvilio i povijao nježne oleandre. Ana je stegnula šal. Duboko dolje, ispod negdje u usjeku, zatrubio je neki auto.

Hodali su niza stepenice, Nikola i Iva naprijed, zatim Milena i tetka, pa Gverović. Mama, pomisli Milena, dobro je podnijela sahranu, tek nekoliko suza, i Nikola, i ja, svi smo dobro podnijeli ukop jadnog tate. I njezine suze, vrijedile su vani na buri. Kao u teatru, kakav je to sprovod bez suza? Sve je zapisano, od kruha se ne živi, živi se od riječi. Kako je rekao onaj Dum Ivo, ili Dum Pero? Ne sjećam se. Der Herzanfall. Od kruha se ne živi, tijelo je hrana za štakore, za nonšalantne, ležerne sivodlake pantagane. A on, taj velečasni, nisam ga dobro ni vidjela, ne volim gledati svećenike, pomisli Milena. Na koga je sličio? Onako blijed? Na slugu smrti. Bijelo lice u crnoj monturi, kao da je napudran.

Jadni tajo, nastavi misliti Milena dok se spuštala niz stepenice Posatom. Srećom je umro na vrijeme, sad je ludnica u kasarnama. Biće rata. Ne zna se ko pije a ko plaća. Priča se da će nam uzeti stan. Tu nema milosti: ili, ili.

Ana prva dođe do dvorišnih vrata. Izvadi ključ i otključa ih, gurne naprijed. Vjetar protrese grm kapare što je izrastao na zidu baš poviše njezine glave. Za njom svi uđu unutra.

Morao bi se opredijeliti, sigurno bi stao na stranu Hrvatske. Ipak, ovako nikad nećemo znati, s takvim mislima Milena uđe u vrt.

- Idemo u tinel – reče Ana s verande.

Uđu u dnevni boravak. Ana okrene prekidač i upali peć. Peć zabrunda i stane puhati mlaki zrak. Iva razmakne zavjesu. Skinuli su kapute u hodniku.

- Evo bakalara, sa’će – reče Ana – Sjednite za stol da podijelim pjate.

Nikola donese vino. Milena ustane da pomogne Ani i otvori ormar s porculanskim tanjurima. U grobnici vidjela sam raspadnuti lijes i nečiju lubanju. Jel’ to bila tetka Jovana, pomisli Milena dok je nosila tanjure. Ubila se mlada. Smeđe, raspadnuto drvo, crvi, i u toj kaši bijela kost lubanje, na njoj također caklina. Okrugla kao izdušena, odbačena dječja lopta. Rupe gdje su nekada bile oči. Jel to bila Jovana?

Nikola je točio vino u čaše.

- Čekaj. Daj im rakiju – reče Ana. – Jeste za aperitiv?

- Ajde – reče Gverović. – Može – reče Milena.

Ana izvadi iz ormara bocu travarice, pruži je Nikoli. – Na… konavoska je. Evo i kupice.

Podijeli čaše i Nikola opet natoči.

- Za pokoj tatine duše – reče. Svi su ispili.

- Glavno je da nije puno patio – reče Ana.

- Valjda će na onom svijetu naći mira – reče Iva uz jecaj. Nikola je zagrli.

- Nemoj mama, biće dobro – reče.

- Aktivirat ću se u hrvatskoj vojsci – reče Gverović nakon kraće tišine. – U onoj vojsci sam bio vezist, a sad im takvih treba. Ubacit ću se izgleda.

- Bar ćeš naći posao. Svaki mjesec sigurna plaća – reče Nikola.

- Vojska je najsigurnija  - reče Gverović.

On ide u HV, a tata je umro pa ne mora. Ali zato nam visi stan. Neće, nećemo ga izgubiti jer mama neće dati. Uh, još mi grlo gori od rakije, moram uzet malo vode. – Nikola dodaj mi bokal vode – reče Milena.

Nikola joj ga pruži. Ona sama nalije.

Eh taj nesretni Nikola i ona njegova čelistica. Izludit će ga. Kud se uhvati glazbenice, gospe od cukara, pomisli Milena dok je posegnula za čašom vode.

Ana je dijelila bakalar žlicom zaimačom. Iva je tupo gledala pred sebe. Milena pogleda u bijelo meso bakalara i pomisli na lubanju i raspadajući lijes u grobu, a zatim i na štakora, fuj, reče u sebi. Moram misliti na nešto drugo. Ali na što?... Na jahanje… turnir u Hannoveru.

 

*

Njemačka, kraj listopada 1990.

Milena Romić putuje u Hamburg. Crvena lokomotiva Intercity Night Line-a probija se kroz noć brzinom od sto i pedeset kilometara na sat. Milena sjedi u kupeu i gleda kroz prozor. Neprobojna njemačka noć nudi samo apstraktne uzorke tamnosive i crne boje, tek ponekad bljesne neko svjetlo uz prugu, ili gradovi s osvijetljenim ulicama, sjajnim asfaltom i neonskim reklamama: Nürnberg, Bamberg, Fulda, Kassel. S njom su u kupeu dvojica Afganistanaca koji putuju u Kopenhagen, Khalid mlađi od njih dvojice čita Marquezovih Sto godina samoće na pashtu jeziku. U Hrvatskoj je izbio rat. Vukovar i Dubrovnik gore, možda baš te noći. Milena razmišlja o Hansu Rüsselu, bogatašu koji joj se udvara, pa, naglo, o ratu. Teta Ana je ostala u opkoljenom gradu. Nikola čini sve da je izvadi otamo, ali bez uspjeha. Konsolidacija njezine obitelji ponovo je, izgleda, nemoguća.

Nekoliko dana kasnije Hans i Milena odlaze malim sportskim dvosjedom u ladanjsku kuću Rüsselovih kod Bremena. Imanje se proteže ravnicom na nekoliko hektara, u sredini je manja drvena kuća na kat. Prema izričitoj Mileninoj želji spavaju u odvojenim sobama, a ujutro nakon doručka odlaze u šetnju šumom. Temperatura je oko nule, pada snijeg ali pahulje su vrlo rijetke, plešu zrakom praveći čudne elipse. Milena nosi kaput, šal i kapu navučenu preko ušiju. Prelaze potoke, krčevine i usjeke, zaustave se u šumarku crnih joha u kojemu vlada svečana, skoro pogrebna atmosfera. Hans zastane, osloni se nogom na palo natrulo deblo i pogleda Milenu.

Rijetke pahulje igraju joj oko glave, a topli dah izlazi iz ustiju. – O čemu razmišljaš – upita je na njemačkom – O Hrvatskoj, svojoj domovini?

- Da – odgovori ona.

- Taj rat je težak. Nepravedan… strašan – reče on.

Pogled joj je prikovan za daljinu, prema blijedom horizontu koji se nazire iza gustog rastera johinih stabala.

- Mislila sam da će mi biti lakše kad dođem ovamo, daleko od svega. Ali sada mi je još gore. Slabo sam spavala noćas – reče Milena. Hans joj priđe i pokuša je zagrliti. – Nemoj – reče Milena – Nemoj! Povratit ću!

Odgurne ga od sebe. On ustukne korak unazad.

Susretne se s njegovim upitnim pogledom.

- Gadiš mi se, kretenu! – zaurla na hrvatskom. – Gadiš… - izgovori i zatim krene natrag prema ladanjskoj kući. Brzo je hodala i oči su joj suzile od hladnog zraka – da li samo od toga? U prizemlju sobari su bili zapalili vatru u kaminu, ali nije se zadržala ni trenutak u toploj prostoriji. Otišla je na kat u svoju sobu i zalupila vratima. Promatrala je pahulje kako se kovitlaju iznad šume.

 

*

Milena Romić pred zrcalom. Gola. Metar i pedeset devet centimetara visine. Četrdeset i sedam kilograma žive vage. Crna, tek malo valovita kosa skupljena u gustu punđu. Visoko ispupčeno čelo. Upale oči, crne, duboko postavljene u lubanju.  Izražene arkade, skoro bez obrva i oštre, male  jagodice. Nos pravilan, ali velik, pri vrhu oštar. Usne male i blijede. Zubi istureni, zatežu usne i dva bočna masetera oko kojih su se stvorile dvije tanke, okomite bore. Oštre, izražene ključne kosti kroje njezina uska ramena. Ispod, na grudnom košu, vidi se kroz kožu svako rebro. Malene okrugle grudi, s tamnim skoro crnim bradavicama (vjerojatno naslijeđene od njezine japanske bake). Razmak između dojki: sedam prstiju. Ravni trbuh na kojemu se ocrtavaju mišići, zategnuti od jahanja, takozvana “kornjača”. Pupak prevrnut prema vani.  Snažna karlica koja se bočno oštro ocrtava jakim zarezima na koži. Ožiljak u obliku  “ipsilona” na lijevoj podlaktici, ostatak neke dječje igre. Noge, nimalo ženstvene, tanke i mišićave s kvrgavim koljenima. Mala stopala, kao i ruke, prsti pri vrhu malo lopatasti.

Milena Romić na konjičkom kupu u Bremenu. Osjeća nesvakidašnju nervozu već u startnoj mašini, za nijansu preveliku tremu, kao zebnju. I grlo pod njom je nervozno. Pokušava smiriti svoju kobilu Saru, tapše je po vratu, boji se da se ne propne u uskom željeznom kavezu. Utrka krene, startna mašina potegne metalna vrata uvis. Milena jaše u punom galopu. Butni mišići čvrsto joj se stežu u polučučnju, rukama drži uzde, glava joj je nisko i hladno strujanje zraka udara joj u lice. Grlo pod njom usporava ispred zavoja. Konjske slabine drhte, mišići se napinju u snažnim kontrakcijama. Zemlja pršti pod kopitima. Njezina kobila uđe u zavoj u najkraćoj putanji. Ali s vanjske strane, iz skupine od nekoliko konja, progura se grlo broj tri, kobila Crna Nataša i pritisne je uz ogradu. Milena je u grču, Sara struže o bankinu. Ema Hodler koja jaše Crnu Natašu oštro udara korbačem, konji se guraju i Sara nespretno iziđe iz zavoja. U sljedećih nekoliko metara nezgodno stane i pukne joj mišić, ruptura plećke. Sara poklekne i prevrne se u stranu. Milena poleti glavačke naprijed. Odbije se od ogradu i padne na travu.

Rezultat: potres mozga, naprsnuće lubanje i slomljena čašica na desnom koljenu. Tri dana na intenzivnoj njezi, još deset dana u bolnici. Tek nakon mjesec dana uspjela je podići se na štake.

Koljeno. Lom noge joj je zaustavio, presjekao sportsku karijeru. Tako je ona, poput Đorđa, nastavila lošu obiteljsku tradiciju Romića – probleme s nogama.

 

*

Milena leži u bolničkom krevetu, na hamburškoj ortopediji. Oporavlja se od operacije i praktički je nepokretna. Njezin dečko Hans bio je tek jednom da je posjeti, i to vrlo kratko. Misli: Pasja guzica! Sranje. Šest mjeseci na štakama, ja koja sam voljela konje, brzinu, galop, let. Frustracija bez kraja i konca. Dvije operacije čašice na desnom koljenu, žica unutra, u mesu i oko kosti. Na rendgenskoj snimci se lijepo vide metalne igle i žica, kao na nekom paklenom crtežu, bijelo na crno. Mogu ga uokviriti i staviti na zid, izgledao bi kao moderna umjetnost. Konceptuala. Pretvaram se u kiborga. Tko zna što su mi ubacili unutra, u organizam, možda i kakav mikročip. Implantatio diaboli. Đavolji umetak. Pa me sad nadgledaju. Samo ne znam zašto i tko? Šest mjeseci na štakama pa dvije godine šepanja, moje najbolje godine otišle u šepanju. I ukočena tetiva na lijevom dlanu, od štake, kao bonus.

I taj odvratni Hans Rüsell me ostavio. Slonovska surla, upravo tako, a to znači njegovo prezime na njemačkom, slonovska surla. Surlana. Ništa drugo. Nisam mu dala, a to je možda bila greška. Nikad. Tek sam mu dopustila, tatinom sinu, nekoliko puta da me dodirne, inače ništa drugo. Ostavio me vrlo brzo, nije dugo razmišljao. Shvatio je, pobojao se da mu ne budem na grbači, otišao je tražiti neku drugu jahačicu. Da ga neka druga jaši. Ja, srećom, nisam nikad. Fuj!

Potom posegne za knjigom koja je stajala na ormariću između naranče i soka od borovnice, a koju joj je Nikola donio prošli vikend kad je bio u posjeti. Knjigu Marcela Schwoba, Imaginarni životopisi. Uzme je u ruke, otvori nasumce i počne čitati: Septima je bila robinja pod afričkim suncem, u gradu Hadrumetu. I njezina je majka Amena bila robinja, i majka njezine majke, i sve su bile lijepe i tajnovite, pa su im podzemni bogovi otkrili tajnu ljubavnih i smrtonosnih napitaka.

Početak je  bio obećavajući, ipak ona osjeti poriv da nešto pojede. Odloži knjigu, uzme naranču i počne je guliti. Pod noktima joj procuri gorki sok. Oguli je, odlomi jednu krišku i pojede je. Prije nego što je opet uzela knjigu obrisala je ruke papirnatom maramicom. Nastavi čitati, osjećajući svježinu u ustima. Grad je Hadrumet bio bijel, a kamen Septimine kuće treperavo ružičast… Zatim uzme drugu krišku naranče i stavi u usta. Pješčani je žal bio prekriven školjkama što ih toplo more kotrlja od Egipta, zemlje u kojoj Nil sa sedam ušća izlijeva sedam vrčeva različitih boja.

Nova kriška naranče. Osjećala je kako se smiruje, kako joj se u organizam bar nakratko vraća svježina i energija. Opet uzme knjigu. Nil sa sedam ušća izlijeva sedam vrčeva… ne, to je već pročitala, očima preleti nekoliko redova.

Septima se zaljubila u jednog mladog oslobođenika, Sekstilija, sina Dionizijeva. Ali žene koje poznaju podzemne tajne ne mogu biti voljene – one su podčinjene Anterosu, protivniku ljubavi. To je čovjekoljubiv bog koji vlada pokojnicima. On posjeduje nepentes koji podaruje zaborav. On zna da je ljubav najteža od svih boli i zato je mrzi i ljude liječi od nje. Ali on ne može Erosa istisnuti iz srca. Zato on osvoji ono drugo srce. Tako se Anteros bori protiv Erosa. I zato Sekstilije nije mogao voljeti Septimu.

Pojede još dvije kriške naranče. Bijela kožica naranče zapne joj među zube. Zraka sunca je plesala na ormariću. Bolesnica pored nje na drugom ležaju je drijemala. Milena nastavi čitati. Mnogo je balzamiranih mrtvaca stolovalo u grobnicama oko Hadrumeta. Tu je počivala i Foinisa, Septimina sestra, robinja poput nje, koja je umrla u šesnaestoj godini, prije nego li je ijedan muškarac osjetio njezin miris. Foinisin grob bijaše uzak kao i njezino tijelo. Kamen joj je pritiskao grudi umotane u povoje. Jedna duga kamena ploča, tik uz njezino nisko čelo skrivala je njezin prazan pogled. Iz pocrnjelih usana još su se isparavali mirisi smola kojima je bila premazana. Sanjala je vječnim i jalovim snom o onom što nije doživjela.

U sobu uđe sestra gurajući ispred sebe medicinski pribor na kolicima. Priđe Mileninom krevetu i pogleda njezin bolesnički karton. – Moramo vam dati infuziju – reče na njemačkom. Milena odloži knjigu. – Zavrnite rukav – reče sestra, a zatim pripremi iglu. Zabije joj iglu u venu na podlaktici, igla je na kraju imala plastični dodatak  na koji sestra priključi infuziju. Plastičnu vrećicu s infuzijom objesi na metalnu konstrukciju iznad kreveta. – Eto tako – reče. Nasmije se i ode. Milena je gledala nekoliko minuta u infuziju koja je sporo kapala u cijev. A onda opet uzme knjigu.

…knula je usta žlijebu za libacije i ovako rekla svojoj mrtvoj sestri Foinisi: O sestro moja probudi se iz svog sna i poslušaj me. Puknuo je konac tvoje ogrlice što smo ti je darovali a zlatna zrnca rasula su ti se oko vrata. Ništa naše više nije tvoje, ti sada pripadaš onome s kopcem na glavi. Poslušaj što ti govorim jer ti imaš moć prenošenja mojih riječi. Idi do one tebi znane sobice i pokorno se pomoli Anterosu. Pomoli se uredno i božici Hator. Pomoli se i onomu čije raskomadano truplo more odnese u kovčegu do Biblosa. Sestro moja, smiluj se boli koju nisi upoznala. Primi moju vradžbinu preko podzemnih sila što ih zazivamo u Kartagi – Iao, Abriao, Salbaal, Bathbaa…

Njezina susjeda naglo se zakašlje i Milena opet prekine čitanje. Podigne pogled prema njoj, držeći prst u knjizi, ali ona je nešto nerazumljivo progunđala i opet sklopila oči. Milena nastavi čitati.

Ukočena Foinisa kružila je podzemljem. Onaj s kopcem na glavi nije uslišao njezinu molbu. I božica Hator ostala je ležati u svom obojenom omotaču. Druge noći, u vrijeme kada pokojnici ustaju kako bi obavili svoje vradžbine, ona je svoje sputane noge pomicala ulicama Hadrumeta. Sekstilije je spavao dišući pravilno, lica okrenuta prema stropu. A Foinisa, mrtva, umotana u mirišljave ponjave, sjedne pokraj njega. Nije imala ni mozak ni utrobu, samo su joj u grudi natrag stavili njezino usahlo srce. U tom trenutku Eros napadne Anterosa i zgrabi Foinisino srce puno miomirisa. Ona poželi Sekstilijevo tijelo. Foinisa pritisne svoje blijede usne na živa Sekstilijeva usta i život iz njega izleti poput mjehura. Zatim se vrati u sobicu robinje Septime i primi je za ruku. Usnula Septima pod sestrinom rukom ispusti dušu.

U tom trenutku Mileni pred očima zaplešu slova, ona skupi kapke i utone u san.