Rade Jarak  

Milena

U vrtu hamburške ortopedske bolnice Milena teško hoda na dvije štake. Dolazi do drvene klupe u hladu starog raspuklog hrasta i oprezno sjeda. Promatra vrt i ostale bolesnike u šetnji. Misli: Postoji duhovni i materijalni svijet. Sada dok se s naporom krećem na štakama ne mogu ništa učiniti sa svojim životom. Propala mi je karijera. Ali, kad bolje promislim, kao da sam mogla išta i dok sam normalno hodala na dvije noge? Dok sam jahala? To je velika iluzija. Kad čovjek ogrezne u materijalno pati njegov duh. Ipak, vezani smo za materiju, od nje sazdani, nismo astralna bića.

Osobina materije je da propada. Život je tek jedna vrsta umiranja. Gadno je kada to shvatite.

Svi mi koji smo došli na ovaj svijet, u materijalnu dimenziju, došli smo prvenstveno zato da umremo. To je jedino što moramo napraviti. Možemo u međuvremenu jahati konje, ići na skupa ljetovanja i na obiteljske ručkove, kupiti novu kuću, ali smrt, to jest propadanje, nas možda čeka već iza sljedećeg ugla.

Raspadanje. Ništa drugo. Dokaz je i ovaj rat koji upravo bjesni u mojoj zemlji. Kako je Evropa sve to mogla dopustiti, sada na kraju dvadesetog stoljeća? Kuda sve ovo vodi? Ovo ludilo. U potpunu propast.

*

U veljači 1998. Hansa Rüssela otela je Frakcija crvene armije. Oteli su ga usred bijela dana, na ulici ispred njegova ureda u Hamburgu. Pod prijetnjom pištoljem ugurali ga u automobil i odvezli u nepoznatom smjeru. Radilo se o pripadnicima RAF-a treće generacije, tako su se nakon dva dana kratkom izjavom obratili javnosti. Radilo se o studentima Jürgenu Kluttu, Yolandi Grabe i Moniki Berkovitz. Policija je odlučno odbila zahtjev otmičara da se puste neki stariji pripadnici RAF-a koji su ležali u zatvoru, a Hansov otac je pokušao preko veza u hamburškom podzemlju platiti otkupninu, ali nije uspio. Za Hansa nije bilo nade. Njegov leš pronađen je u skladištu kontejnera u luci, s metkom u potiljku, klasična egzekucija s potpisom RAF-a.

Nedugo nakon pronalaska leša policija je uhvatila Jürgena Klutta i Yolandu Grabe, nakon što ih je otkucao jedan pomagač i simpatizer. Na ljeto te iste godine “pala” je i Monika Berkovitz, uhvaćena je u Karlsruheu prilikom rutinske policijske kontrole na gradskom kolodvoru.

Madagascar, Toamasina, obala Indijskog oceana, 2012.



Vila je izgrađena na strmim pristancima, na širokoj padini iznad oceana. Kaskadno se spušta prema moru s nizom balkona, vrtova i terasa. Ispod je blještavi žal  na kojemu je izvučeno nekoliko dugih ribarskih barki, djeca iz obližnjih koliba igraju se u hladu palmi. Nešto dalje nalaze se prvi krovovi Toamasine, šareni i užareni splet boja, betona, drva, lima, suncobrana, plastike i kržljavih palmi. Sunce je visoko na nebu nalik na bijeli usijani prsten. Na jednoj od terasa vile s koje se pruža odličan pogled, u hladu verande sjedi Milena. Kroz otvorena staklena vrata dopire muzika, Slavenski ples Antonina Dvořáka, nježna, emotivna kompozicija. Na stoliću pred Milenom je okrugla čaša s konjakom, posuda s ledom, pepeljara, upaljač i kutija cigareta Gauloises caporal, svjetloplavo meko pakiranje na kojemu krupnim slovima piše AMIDY ETO MADAGASIKARA i ispod na francuskom EN VENTE A MADAGASCAR (za prodaju na Madagascaru) . Dok gleda u daljinu u beskraj  Indijskog oceana Milena rukom poseže za cigaretom. Pripaljuje cigaretu odsutno gledajući u valove.

Počela sam pušiti – pomisli dok uvlači prvi, oštar dim - Vrlo su jake ove cigarete, bez filtera, deru grlo. Ali ne brinem, uživam dok mogu. Paše mi, guštam. Pušim, pijem konjak. Svaka priča ima svoj kraj, a moja se, eto, trenutno zaustavila ovdje. Morala sam pobjeći ovamo, dovoljno daleko. Nisam više mogla podnijeti domovinu, Hrvate i Srbe, njihove beskrajne ratove, svađe i prepucavanja. Otac mi je Srbin, majka Hrvatica, što da radim? Da se ubijem, kao većina u mojoj familiji? A ne. Bar za sad ne. Životni scenario koji su mi nametnuli, ostavili u nasljedstvo, proklet je. Više nisam mogla podnijeti sve to skupa. Mentalitet koji je nastao nakon rata pomeo je sve moje nade. Divlji kapitalizam. Ne želim više pripadati njima, toj kulturi. Nisu normalni, svi zajedno. Nikad se neće opametiti. Stoga… želim da se otrgnem iz te slike i nestanem u svijetu. Želim pripadati čitavom svijetu a ne samo njima, prokleti da su.

Malo nakon Anine smrti upoznala je Gustava Leforbea. Gustave je Francuz i završio je studij književnosti. Dobio je posao nadglednika školskog sustava na Madagascaru. Otišla je s njim vidjevši priliku za egzotično putovanje, odlazak na kraj svijeta, u neku ruku bijeg od vlastite prošlosti, i preselila se na otok.

Dvořákova skladba u pozadini naglo pređe iz durske u molsku ljestvicu. Milena uzme čašu. 

Baobabi, kao ruke ispružene prema nebu, prema praznini…. prema izgubljenoj nadi… – nastavlja razmišljati Milena uz prvi gutljaj konjaka - to čudno drveće, pod golim modrim nebom i prašnjavi put kuda s vremena na vrijeme prođe tek pokoji pješak ili drvena kola. Upečatljiv prizor u kojemu ima neke dublje, egzistencijalne istine, boli… Imali smo snošaj prvi put tek nakon tri mjeseca druženja, gore na visoravni baš u sjeni baobaba. Snošaj, penetracija jedne osobe u drugu, potpuni dodir. Njegov penis ušao je u moju utrobu. Odvratno i teško, ali. Teška sam za dati, ipak napaljuju me baobabi. Čudno, ali tako je ispalo. Rajcaju me, erotični su, njihov oblik, način postojanja, njihova titrava sjena. Crvenkasta zemlja, prašina, jako sunce kao pečat boli na nebu koji prodire direktno u mozak, oznojena tijela. Ovlažila sam se. Furam se na baobabe. Volim se trošiti na otvorenom, u prirodi. Gustaveov sitni, ružičasti penis kao neki baobab-patuljak prodro je u mene tamo prvi put, na visoravni, u sjenci. Mali mu je, zaista. Ipak, dala sam mu. Rekla sam mu: Ili ovdje ili nigdje! Morao je pristati. Proradio mi rajc, seksualni nagon.

Moj Francuz, Gustave, je takav kakav jest, ćosav, proćelav i malo štrkljast. Malo kenjkav. Ali baš me briga, zore iznad oceana su tirkizno plave, a priroda divna, ako izuzmem malariju i ostale boleštine. Još uvijek malo šepam, jedva primjetno, konje polako zaboravljam. Imam vilu, bazen, dobru klopu, vodu u plastičnim bocama, konjak, vino. Sve što ti srce poželi.  Imam boje, prirodu i sunce, suncobrane, led, i najveću moguću udaljenost. Od svega. Napravila sam afričke pletenice u kosi.

I onda, šah. Kao mala, sjećam se, imala sam četiri ili pet godina, gledala sam jednom ili dvaput kad je ujko Đole igrao šah sam sa sobom. Onda sam dolazila, rušila mu figure, pokušala pojesti laufera ili skakača. A sad sam se opet zainteresirala, nakon toliko godina samo na drugi način. Volim apstraktnu kombinatoriku. Studirala sam sisteme na internetu, Nimcovičeva zašita, sicilijansko otvaranje. Gustave ponekad pristane da odigra partiju sa mnom, onda ga rasturim ko beba zvečku. Čak mu i puštam, ali džaba uništavam ga svejedno. Izgleda da imam smisla za šah. Ovdje nemam pravog protivnika, na žalost. Al nije me ni briga, nemam nikakvu ambiciju. Izgleda da umjesto jahanja konja, sad vučem konje po šahovskoj tabli. Bolje je ovako, konjske trke su zapravo mučenje za životinje.

Ah, ujko Đorđe… Ne igra više šah. Ne igra, nego…

brine brigu svoju

kroz oči što ih razvi u mramoru…

Čitava posluga radi za sto eura mjesečno, svi skupa. Znam da je to zapravo odvratno. Nema gore stvari na svijetu od kolonijalne vlasti, ili njezine blaže varijante koja se danas zove post kolonijalna demokracija. Mrzim samu sebe ponekad kad vidim toliko siromaštvo okolo. Ali što da radim? Dok traje, traje. Pokušavam biti ravnodušna. Ne želim nikakvu karijeru, nemam ambicije. Prekinula sam veze sa svojima. Želim sve zaboraviti. Ostat ću ovdje dok mi sunce ne sprži kožu, dok mi mozak ne ispari, dok mi misli ne izvjetre. Šetam po plaži ponekad satima i meditiram. Djeca se igraju sa školjkama. Ocean lomi goleme valove uz prasak kao da ruši četverokatnice, a moje misli na kraju dođu do nulte točke. Ništa, nula. Ne razmišljam o ničemu. Tako je najbolje. Gustave je jako miran, ozbiljan, savjestan, to mi je dovoljno. Pravi controll freak, kod njega je sve po špagu, ali baš mi to treba. Takav lik da se o meni brine. Da se o svemu brine. On mi zapravo nije bitan, da budem iskrena prema sebi, tek je sporedni lik u mom životu. Ali takvi su najopasniji, s vremenom ti se zavuku pod kožu. Ravnodušnost. Je li ona moguća u današnjem svijetu? Jesam li u stanju biti ravnodušna? Bojim se, ponekad, da to nije moguće.

Naš vozać Falinirina, a prezime mu ne znam izgovoriti jer previše je komplicirano za nas Europljane, zovemo ga jednostavno Faly, također me privlači. Zgodan je, ozbiljan, zreo. Dugi vretenasti mišići, napeto dupe. Maštala sam da mu se podam tu na travi jedne od terasa. Ili, možda, u garaži, u mraku na sjedištu našeg Peugeota, točno na onom sicu gdje Gustave sjedne kad odlazi na posao… Naravno, to nisam učinila, ali nikad se ne zna. Ima vremena. Voljela bi osjetiti njegove neiskvarene afričke ruke, toplinu njegova zagrljaja. Polako, polako, ima vremena.

Unatoč surovosti Afrika je nježna i blaga. Želim do kraja spoznati nježnost ovoga kontinenta, upoznati pjenu afričke noći. Dok postojim na ovom svijetu želim još to iskusiti.

Ipak, ponekad me steže samoća. Kao metalni obruč koji se sve jače prijanja uz moje tijelo, dok me sasvim ne zdrobi.Kao inkvizicijski stroj za mučenje. To je zato jer sam prekinula sa svim, sa čitavom prošlošću, raskrstila sa svojim bivšim životom. Izgubila identitet. Zbog toga mi nije lako, jer me ponekad napadaju misli, loša sjećanja. Propast moje familije. Mama, tata, tetke, djed. Toliko smrti, samoubojstava, nestanaka. Ratovi, pustoš. Zato i ne dam Gustaveu, da slučajno ne dobijemo dijete, ne želim produžiti ovu prokletu lozu. Kažu da su tako izumrli i stari Dubrovčani, nisu se željeli miješati s ostalim svijetom. Ipak, treba se suočiti sa samoćom. Moram biti hrabra.