Mileva pokazuje da novosadska nacionalna kazališna kuća – i to unutar i politički i financijski sve samo ne povoljnog konteksta – može uspjeti nešto što već već odavna nije uspjelo nijednom od četiriju hrvatski nacionalnih kazališta
U prošlom broju Zareza (tekst Od simptoma ljubavi do dijagnoze zlobe) upozoreno je na trajni problem neodržavanja novijih (pa i starijih) nacionalnih opera (misli se na pripadnost autora hrvatskom kulturnom krugu, a ne nužno na operni podžanr) na repertoarima nacionalnih kazališnih kuća. Podsjetimo: nijedna hrvatska opera praizvedena tijekom posljednjih barem deset godina nije doživjela dvoznamenkast broj izvedbi – primjerice, dosad najnovija, lani praizveden Maršal Silvija Foretića, izveden je samo dva (2!) puta.
Ako bi se zagovaranje veće prisutnosti nacionalnih naslova na nacionalnim pozornicama moglo i proglasiti “desničarskim” stavom, ovom prilikom ponudit ćemo protuprimjer koji bi mnogi “desničari” vjerojatno smatrali, u najmanju ruku, politički nekorektnim – gostovanje Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, s operom Mileva Aleksandre Vrebalov.
Opera – film – nogomet Ova produkcija, naime, pokazuje da novosadska nacionalna kazališna kuća – i to, usput budi rečeno, unutar i politički i financijski sve samo ne povoljnog konteksta – može uspjeti nešto što već već odavna nije uspjelo nijednom od četiriju hrvatski nacionalnih kazališta. Konkretno, Mileva je novo djelo, praizvedeno prije tek nešto malo više od godine dana (21. listopada 2011.). Zagrebačka izvedba bila je ukupno dvanaesta (12.) izvedba, i to treća (3.) izvan matičnog kazališta, ujedno i druga (2.) u inozemstvu. Takvu bilancu u Hrvatskoj nije ostvarila čak ni Paraćeva Judita, koja, doduše, jest bila postavljena i u Splitu i u Rijeci, a jednom je gostovala i u Zagrebu – no, čak je i to iznimka koja samo potvrđuje pravilo o maćehinskom odnosu hrvatske kulturne (?) politike prema vlastitoj kulturi.
Reći će neki – opera je skupa. Reći će drugi (a i prvi) – suvremena domaća opera ne zanima publiku. No isto bi se moglo reći i za film – pa ipak se u Hrvatskoj svake godine snimi barem šest-sedam cjelovečernjih filmova, čija je cijena daleko veća, a interes publike za njih uglavnom, recimo to tako – skroman. (Ovom prilikom bolje da ne ulazimo u neke druge, ne-kulturne, jednako – ili još više – neisplative investicije, poput, primjerice, nogometa.) Pa ipak, nitko ne dovodi u pitanje važnost ni filma, ni nogometa, ali opera, čini se, nikoga ne zanima.
Upravo zato primjer novosadskog Srpskog narodnog pozorišta pokazuje da se može kad se hoće. I pritom je važna primarno nakana, bez obzira kolika je u konačnici kvaliteta konkretnog djela – premda, kad je riječ o Milevi, valja odmah reći da je riječ o iznimno ozbiljnoj produkciji, relevantnoj i izvan nacionalnih okvira susjedne države.
Odmak od nacionalnog Na prvi pogled, Mileva je imala sve potencijale da, u rukama nekih drugih autora, postane i “nacionalnom operom” u žanrovskom smislu. Naslovna junakinja (Mileva Marić) uistinu jest “nacionalna” “junakinja”, pa makar i iz nešto bliže prošlosti nego što je za taj žanr uobičajeno. Ipak, u operi se miješaju povijesni i legendarni elementi priče o protagonistici koja je Novosađanka (skoro, ali ne sasvim točno), zagrebačka gimnazijalka (prešućeno), ciriška studentica (točno), Einsteinova supruga (točno) i suradnica koja je utjecala na njegov znanstveni rad (upitno). No autorice ove opere – skladateljicu Aleksandru Vrebalov i libretisticu Vidu Ognjanović (koja je libreto napisala prema vlastitoj drami Mileva Ajnštajn) – ipak je manje zanimala nacionalna i legendarna, a više osobna priča naslovne junakinje. Nasuprot tradicionalnoj “nacionalnoj operi”, u kojoj je privatno ukras javnome, Mileva je obilježena dijametralno suprotnom perspektivom – više ili manje javno poznati povijesni ili legendarni elementi ovdje su tek dekoracijom jednoj intimnoj priči, koja može, ali i ne mora nužno u središtu pozornosti imati upravo Milevu Marić. (Premda, jasno je da će upravo ta protagonistica lakše “prodati” djelo.)
Odmak od očekivanog žanra vidljiv je i u distanciranosti prema uže nacionalnim elementima – protagonistica se tu izjašnjava tek u trenutku kad je pitaju je li Poljakinja, na što ona odgovara da je iz “južne Mađarske”; folklorna glazbena građa pojavljuje se (doslovno) samo na početku, uz pjesmu i svirku tamburaša – diskretni odzvoni te glazbe provlače se čitavom operom, ali posve lišeni svog “nacionalnog” prizvuka i svedeni na gradbeni element poput niza drugih, koji takvog prizvuka nisu imali ni u polazišnom obliku.
Žensko pismo Riskirajući upadanje u rodne stereotipe, mogli bismo Milevu Aleksandre Vrebalov i Vide Ognjenović definirati kao “žensku operu”. Ta se teza ne temelji samo na rodnoj pripadnosti autorica i protagonistice. Naime, čitavo djelo prikazano je iz ženske perspektive – ne samo one podvojene Mileve Marić (koju istodobno tumače dvije pjevačice – “Mileve junior” i “Mileve senior”) nego i drugih ženskih likova – Milevine sestre Zorke, majke (“Gospođe Marić”) i Milevinih prijateljica Milane, Ružice i Helene. Muškarci su ovdje – uključujući i sâmog Alberta (Einsteina) – uglavnom puki dekor, sredstvo u pripovijedanju jedne primarno ženske priče. Isto vrijedi i za zbor, koji u jednom trenutku, režijskom intervencijom, i doslovno postaje bezličnim.
Sve ove dramaturške ideje svoj su odraz našle i u glazbi Aleksandre Vrebalov. Na prvi pogled, riječ je tipično postmodernistički šaroliko eklektičnoj partituri, u kojoj se citati vojvođanskog folklora i Mozartove Čarobne frule pojavljuju rame uz rame uza suvremeniji glazbeni izričaj, uključujući i povremeno korištene elemente elektroničke i konkretne glazbe. Ipak, valja obratiti pozornost na način na koji je skladateljica koristila pojedine elemente – ondje gdje su citati i parafraze prepoznatljivi služe tek kao ilustracija, dok dublje značenje dobivaju tek kasnijom preradom, dekontekstualizacijom i dekonstrukcijom unutar izrazito samosvojno oblikovanog glazbenog izraza. Glazba, uostalom, ima posljednju riječ – u završnom dvopjevu “Mileve senior” i “Mileve junior” nakon posljednjih otpjevanih riječi pjevačice još dugo nastavljaju vokalizirati u opsežnom finalu, koji je usprkos izostanku riječi – a uvelike i upravo zbog njega – možda i najpotresniji trenutak čitave opere.
Tekst po mjeri redatelja Svemu ovome treba pridodati i odličnu produkciju – glazbeni segment predstave vodio je sjajan mladi dirigent Aleksandar Kojić, koji je u svojoj zemlji već ostvario karijeru o kojoj većina njegovih hrvatskih dirigentskih vršnjaka može samo sanjati. Svi solisti, bez obzira na veće ili manje vokalne kvalitete, uložili su golem i iskreno proživljen trud, stvarajući cjelovite interpretacije, u kojima vokalni element nije nužno bio ni primaran ni presudan – u svakom slučaju, posebno treba izdvojiti tumačiteljice naslovne junakinje, Dariju Olajoš Čizmić i Violetu Srećković, kao i izvanredno sugestivnu Zorku Jelene Končar.
Predstavu je režirao gost iz Hrvatske Ozren Prohić. U Milevi je pronašao glazbeni i dramski tekst koji kao da je krojen po njegovoj mjeri – zahvaljujući kvaliteti predloška i bogatstvu, ali i jasnoći njegovih poruka (osim onih koje su namjerno ostavljene višeznačnima), Prohić nije (kao što mu se inače često događa) upao u zamku redateljske preinterpretacije djela. A svakako najveću vrijednost njegovoj režiji daje činjenica da je, usprkos svojoj drugoj rodnoj pripadnosti, uspio osmisliti predstavu koja je i scenski (kao i dramaturški i glazbeno) izrazito “ženska” – u najboljem smislu te riječi. I ne treba to smatrati proturječno – u krajnjoj liniji, i (muškarac) Goethe, višekratno citiran u libretu Mileve – svoje je remek djelo, Fausta, zaključio tezom Das ewig weibliche zieht uns hinan.