15.7.2004.

James Frey  

Milijun komadića

Budim se uz brujanje motora zrakoplova i uz osjećaj da mi nešto toplo kapa niz bradu. Podižem ruku i dodirujem si lice. Nestala su moja četiri prednja zuba, imam rupu u obrazu, nos mi je slomljen, a moje otečene oči gotovo su zatvorene. Otvaram ih, osvrćem se; nalazim se u stražnjem dijelu zrakoplova, a oko mene nema nikoga. Bacio sam pogled na svoju odjeću koja je prekrivena šarenom mješavinom pljuvačke, šmrkalja, urina, bljuvotine i krvi. Potražio sam gumb za pozivanje osoblja, pronašao ga, pritisnuo, pričekao, a trideset sekundi poslije došla je Stjuardesa.

Mogu li vam pomoći?

Kamo idem?

Zar ne znate?

Ne.

Putujete u Chicago , gospodine.

Kako sam došao ovamo?

Doveli su vas jedan Liječnik i dva muškarca.

Jesu li što rekli?

Razgovarali su s kapetanom, gospodine. Rečeno nam je da vas ostavimo spavati.

Za koliko slijećemo?

Za dvadesetak minuta.

Hvala.

Iako ni u jednom trenutku nisam pogledao prema gore, znam da se ona smiješi i da me žali. Ne bi trebala. Nakon kratkoga vremena spuštamo se na zemlju. Ogledam se za bilo čime što sam mogao ponijeti sa sobom, ali ničega nema. Nema karte, nema kovčega, nema odjeće, nema novčanika. Sjedim, čekam i pokušavam otkriti što se dogodilo. Ništa mi ne pada na um.

Kada je ostatak putnika otišao, ustajem i krećem prema vratima. Nakon nekoliko koraka ponovo sjedam. Hodanje ne dolazi u obzir. Ugledam svoju prijateljicu-stjuardesu i dižem ruku u vis.

Jeste li dobro?

Ne.

Što nije u redu?

Zapravo ne mogu hodati.

Dat ću vam stolicu ako uspijete doći do vrata.

Koliko ima do vrata?

Ne mnogo.

Ustajem. Teturam. Ponovo sjedam. Buljim u pod i duboko uzimam dah.

Sve će biti u redu.

Gledam prema gore, ona se smiješi.

Evo.

Pruža ruku koju uzimam. Stojim i oslanjam se na nju, a ona mi pomaže kroz prolaz između sjedala. Dolazimo do vrata.

Odmah se vraćam.

Ispuštam njezinu ruku i sjedam na čelični most-tunel koji povezuje zrakoplov i ulaz u zgradu zračne luke. Ja ne idem nikamo. Ona se smije, gledam je kako odlazi i zatvaram oči. Boli me glava, bole me usta, bole me oči, bole me ruke. Stvari bez imena bole. Rukom si trljam želudac. Osjećam kako stiže. Brzo, snažno i vrelo. Nema načina da to zaustavim, mogu jedino zatvoriti oči i pustiti da se dogodi. Stiže, a ja se trzam od smrada i boli. Ništa ne mogu učiniti.

O, moj Bože.

Otvaram oči.

Dobro sam.

Dajte da potražim Liječnika.

Bit ću dobro. Samo me odvedite odavde.

Možete li stajati?

Da, stajati mogu.

Stojim, čistim se, a ruke brišem o pod te sjedam u kolica koja mi je donijela. Zaobilazi kolica i odlazi prema njihovu stražnjem dijelu te ih počinje gurati.

Hoće li netko doći po vas?

Nadam se.

Ne znate?

Ne.

Što ćete ako nitko ne dođe?

To se već događalo, snaći ću se.

Silazimo s mosta-tunela i ulazimo u zgradu zračne luke. I prije nego što uspijevam pogledati oko sebe, preda mnom se pojaviše moja Majka i moj Otac.

O, Kriste.

Molim te, mama.

O, moj Bože, što se dogodilo?

Ne želim razgovarati o tome, mama.

Isuse Kriste, Jimmy. Što se, dovraga, dogodilo?

Naginje se prema naprijed i pokušava me zagrliti. Guram je od sebe.

Samo otiđimo odavde, mama.

Otac zaobilazi kolica i odlazi prema njihovu stražnjem dijelu. Tražim Stjuardesu, ali ona je nestala. Hvala joj na tome.

Jesi li dobro, James?

Buljim ispred sebe.

Ne, tata, nisam dobro.

Počeo je gurati kolica.

– Imaš li kakav kovčeg?

Majka i dalje plače.

Ne.

Ljudi bulje.

Trebaš li štogod?

Moram izaći odavde, tata. Daj me, k vragu, više izvuci odavde.

Guraju me do njihova auta. Uspinjem se na stražnje sjedište, skidam majicu i liježem. Tata počinje voziti, Mama i dalje plače, a ja tonem u san.

Budim se otprilike četiri sata poslije. Glava mi je jasna, ali sve u meni bruji. Uspravljam se i gledam kroz prozor. Zaustavili smo se na benzinskoj crpki negdje u Wisconsinu. Nema snijega na zemlji, ali osjećam hladnoću.

Otac otvara vozačka vrata, sjeda, zatvara ih.

Ja drhtim.

Budan si.

Da.

Kako se osjećaš?

Usrano.

Mama je unutra, otišla se osvježiti i kupiti namirnice. Trebaš li štogod?

Bocu vode, nekoliko boca vina i kutiju cigareta.

Ozbiljno?

Da.

To je loše, James.

Treba mi.

Ne možeš čekati?

Ne.

Uzrujat ćeš Majku.

Nije me briga. Treba mi.

On otvara vrata i ulazi u benzinsku crpku. Ponovo liježem i zurim u strop. Osjećam kako mi srce počinje ubrzavati, stavljam ruku na njega i pokušavam ga smiriti. Nadam se da će požuriti.

Dvadeset minuta poslije boce su prazne. Uspravljam se, palim cigaretu i otpijam gutljaj vode. Mama se okreće.

Bolje?

Ako se želiš tako izraziti.

Idemo u Kolibu.

Shvatio sam.

Kad stignemo onamo, odlučit ćemo što nam je činiti.

U redu.

Što ti misliš?

U ovom trenutku ne želim razmišljati.

Uskoro ćeš morati.

Onda ću pričekati dok uskoro ne dođe.

Krećemo na Sjever prema Kolibi. Putem doznajem da su moji Roditelji, koji žive u Tokiju, posljednja dva tjedna zbog posla proveli u Sjedinjenim Državama. U četiri sata ujutro nazvao ih je moj prijatelj koji je sa mnom bio u Bolnici i koji ih je pronašao u jednom hotelu u Michiganu. Rekao im je da sam pao niz protupožarne stube te kako smatra da bi za mene morali potražiti pomoć. Nije znao na čemu sam, ali znao je da uzimam mnogo toga i da sam loše.

U Chicago su doputovali tijekom noći.

–  Onda, što je to bilo?

Što je bilo što?

Što si uzimao?

Nisam siguran.

Kako nisi siguran?

Ne sjećam se.

Čega se sjećaš?

Fragmenata.

Na primjer?

Ne sjećam se.

I dalje se vozimo, stižemo nakon nekoliko teških minuta provedenih u tišini. Izlazimo iz auta i ulazimo u Kuću, a ja se odlazim istuširati jer mi je potrebno. Kad sam izašao iz kupaonice na mojemu me krevetu čekala čista odjeća. Odijevam se i odlazim u sobu svojih roditelja. Oni piju kavu i razgovaraju, no zašutjeli su kada sam ušao.

– Bok.

Mama opet počinje plakati i odvraća pogled. Otac me gleda.

Osjećaš li se malo bolje?

Ne.

Morao bi se naspavati.

Hoću.

Dobro.

Gledam Mamu. Ne može mi uzvratiti pogled. Dišem.

Samo sam…

Odvraćam pogled.

Samo sam… znate…

Odvraćam pogled. Ne mogu ih pogledati.

Samo sam vam htio zahvaliti što ste došli po mene.

Otac se smiješi. Mamu uzima za ruku, oni ustaju, prilaze mi i grle me. Ne volim da me diraju, pa stoga uzmičem.

Laku noć.

Laku noć, James. Volimo te.

Okrećem se, napuštam njihovu Sobu i odlazim u Kuhinju. Gledam kroz ormariće i pronalazim neotvorenu, gotovo dvolitarsku bocu viskija. Od prvog mi se gutljaja diže želudac, ali poslije je u redu. Odlazim u svoju Sobu, pijem, pušim nekoliko cigareta i razmišljam o njoj. Pijem, pušim, razmišljam o njoj i u određenom me trenutku počinje preplavljivati crnilo, a pamćenje me iznevjeri.

Ponovo sam u autu s glavoboljom i zadahom iz usta. Putujemo prema Sjeveru i Zapadu, u Minnesotu. Moj je Otac obavio nekoliko telefonskih poziva, uspio me smjestiti u Kliniku, a ja nemam drugog izbora te sam pristao neko vrijeme provesti ondje i zasad se slažem s tim. Zahladilo je.

Moje lice postalo je još strašnije i užasno je natečeno. Teško govorim, jedem, pijem, pušim. Još se samo moram pogledati u zrcalo.

Zaustavljamo se u Minneapolisu kako bismo posjetili mojega starijeg Brata. Preselio se onamo nakon razvoda i on zna kako doći do Klinike. Sjedi sa mnom na stražnjem sjedištu i drži me za ruku, a to pomaže jer sam uplašen.

Ulazimo na parkiralište, parkiramo, ja ispijam bocu do kraja, izlazimo i počinjemo hodati prema ulazu klinike. Ja i moj Brat i moja Majka i moj Otac. Cijela moja obitelj. Idemo u Kliniku. Zaustavljam se, a oni se zaustavljaju sa mnom. Zurim u Zgrade. Niske, duge i povezane. Funkcionalne. Jednostavne. Prijeteće.

Želim otrčati ili umrijeti ili se sjebati. Želim biti slijep i nijem i bez srca. Želim se zavući u rupu i nikada ne izaći iz nje. Svoju egzistenciju želim obrisati direktno sa zemljovida. Direktno s jebenog zemljovida. Duboko uzimam dah.

–  Hajdemo.

Ulazimo u malu Čekaonicu. Iza pulta sjedi žena i čita modni časopis. Dignula je pogled s časopisa.

– Mogu li vam pomoći?

Otac kreće prema naprijed i razgovara s njom, a Majka, Brat i ja pronalazimo stolice i smještamo se u njih.

Ja drhtim. Moje ruke i moje noge i moje usne i moji prsti. Drhte. Iz različitih razloga.

Majka i Brat sjedaju uz mene, uzimaju me za ruke, drže ih i osjećaju što mi se događa. Gledamo u pod i ne razgovaramo. Čekamo i držimo se za ruke i dišemo i razmišljamo.

Otac završava razgovor sa ženom, okreće se i staje ispred nas. Izgleda zadovoljno, žena razgovara telefonom. Kleknuo je.

Sad će te prijaviti.

U redu.

Bit će ti dobro. Ovo je dobro mjesto. Najbolje mjesto. Tako sam čuo. Spreman?

Pretpostavljam da jesam.

Ustajemo i prilazimo maloj Sobi u kojoj sjedi čovjek za stolom na kojemu se nalazi kompjutor. Dočekuje nas na vratima.

Žao mi je, ali morate ga ostaviti ovdje.

Otac kima glavom.

Prijavit ćemo ga, a vi poslije možete nazvati da vidite je li dobro.

Moja se Majka slama.

Došao je na pravo mjesto. Ne brini.

Moj Brat odvraća pogled.

Okrećem se, a oni me grle. Jedan po jedan i to čvrsto. Stišću me i drže. Pokazujem im što mogu. Okrećem se i bez riječi ulazim u sobu, čovjek zatvara vrata, a njih više nema.

Pokazuje stolicu i vraća se za svoj stol. Smiješi se.

Zdravo.

Zdravo.

Kako si?

Kako izgledam?

Loše.

Osjećam se još gore.

Zoveš se James. Dvadeset i tri su ti godine. Živiš u Sjevernoj Karolini.

Da.

Neko ćeš vrijeme ostati s nama. Slažeš li se s tim?

Zasad.

Znaš li išta o ovoj Ustanovi?

Ne.

Želiš li nešto saznati?

Nije me briga.

On se smiješi, na trenutak zuri u mene. Govori.

Mi smo najstarija stambena Ustanova za odvikavanje od droge i alkohola na Svijetu. Osnovani smo 1949. godine u jednoj staroj kući koja se nalazila na posjedu na kojemu su sada smještene ove Zgrade, a tu se nalaze trideset i dvije spojene Zgrade. Liječili smo više od dvadeset tisuća Pacijenata. Imamo veći broj izliječenih slučajeva od svih drugih Ustanova na Svijetu. Uvijek imamo između dvjesto i dvjesto pedeset Pacijenata raspoređenih na šest Odjela, od kojih tri primaju žene, a tri muškarce. Držimo kako bi Pacijenti morali ostati ovdje toliko dugo koliko im je potrebno, nemamo nešto specifično kao što je Dvadesetosmodnevni program. Iako je kod nas boravak skup, mnogi naši Pacijenti ovdje se nalaze na stipendiji koju mi financiramo, kao i uz pomoć subvencija koje mi pokrivamo. Imamo zakladu od nekoliko stotina milijuna dolara. Ne bavimo se samo Pacijentima, mi smo također jedna od vodećih istraživačkih i obrazovnih institucija na području proučavanja ovisnosti. Trebali biste biti sretni što ste ovdje i morali biste biti uzbuđeni jer počinje novo poglavlje u vašemu životu.

Zurim u čovjeka. Ne govorim. On također zuri u mene čekajući da nešto kažem. Nastupio je neugodan trenutak. On se smiješi.

Možemo li početi?

Ja se ne smiješim.

Naravno.

On ustaje, ja ustajem, te krenusmo niz hodnik. On govori, ja ne.

Ovdje su vrata uvijek otvorena, pa možeš otići ako želiš. Nije dopušteno uzimanje narkotika, a budemo li otkrili da nešto uzimaš ili posjeduješ, poslat ćemo te Kući. Žene je, izuzev Liječnica, Medicinskih sestara i Osoblja, dopušteno samo pozdravljati. Ima i drugih pravila, ali zasad je dovoljno da si upoznat s ovima.

Kroz jedna vrata ulazimo u Medicinsko Krilo. Ondje se nalaze male Prostorije, Liječnici, Medicinske sestre i Ljekarna. Kabineti imaju velike, čelične brave. On me odvodi u jednu sobu. U njoj se nalazi krevet, stol, stolica, ormar i prozor. Sve je bijelo.

On stoji na vratima, a ja sjedam na krevet.

Za nekoliko minuta doći će Medicinska sestra i porazgovarati s tobom.

Dobro.

Osjećaš li se dobro?

Ne, osjećam se usrano.

Bit će bolje.

Da.

Vjeruj mi.

Da.

Čovjek odlazi i zatvara vrata, a ja ostajem sam. Noge mi poskakuju, dodirujem si lice, jezikom prelazim po desnima. Hladno mi je i postaje mi sve hladnije. Čujem kako neko viče.

Otvaraju se vrata i Sestra ulazi u Sobu. Odjevena je u bijelo, sva je u bijelom, a sa sobom nosi držač za papire. Sjeda u stolicu pokraj stola.

Zdravo, James.

Zdravo.

Moram ti postaviti nekoliko pitanja.

U redu.

Također ti moram izmjeriti tlak i puls.

U redu.

Što uglavnom uzimaš?

Alkohol.

Svaki dan?

Da.

U koliko sati počinješ piti?

Kad se probudim.

To bilježi.

Koliko popiješ na dan?

Koliko god mogu.

Koliko je to?

Dovoljno da izgledam ovako kako izgledam.

Gleda me. Zapisuje.

Uzimaš li još nešto?

Kokain.

Kako često?

Svaki dan.

Zapisuje.

Koliko?

Koliko god mogu.

Zapisuje.

U kojem obliku?

U posljednje vrijeme crack, a tijekom godina u svim oblicima u kojima postoji.

Zapisuje.

Još nešto?

Tablete, LSD, halucinogene gljive, metamfetamin, PCP i ljepilo.

Zapisuje.

Kako često?

Kad god imam.

Kako često?

Nekoliko puta na tjedan.

Zapisuje.

Primiče se prema naprijed i vadi stetoskop.

Kako se osjećaš?

Užasno.

U kom smislu?

U svakom.

Primila me za majicu.

Dopuštaš?

Da.

Podiže majicu i stavlja stetoskop na moja prsa. Sluša.

Duboko udahni.

Sluša.

Dobro. Učini to ponovo.

Spušta majicu, udaljava se i bilježi.

Hvala.

Ja se smiješim.

Je li ti hladno?

Jest.

Ima tlakomjer.

Je li ti mučno?

Da.

Stavlja mi ga na ruku, a to boli.

Kada si posljednji put nešto uzeo?

Malo prije.

Što i koliko?

Ispio sam bocu votke.

Koliko je to u usporedbi s tvojom dnevnom dozom?

Ne može se usporediti.

Promatra tlakomjer, skala se pomiče, a ona bilježi rezultat i uklanja tlakomjer.

Ostavit ću te nakratko, no vratit ću se.

Buljim u zid.

Pomno ćemo te nadzirati i vjerojatno ćemo ti morati dati lijekove za detoksikaciju.

Primjećujem sjenu i čini mi se da se kreće, ali nisam siguran.

Zasad si dobro, no mislim da ćeš početi nešto osjećati.

Vidim nekog drugog. Mrzak mi je.

Samo me pozovi, ako me budeš trebao.

Mrzim ga.

Ona ustaje, smiješi se, stolicu stavlja na mjesto i odlazi.

Ja skidam cipele, zavlačim se pod pokrivač, zatvaram oči i tonem u san.

Budim se, počinjem drhtati, sklupčam se i čvrsto stišćem šake. Znoj mi curi niz prsa, ruke, po stražnjem dijelu noga. Bode mi lice.

Uspravljam se i čujem kako netko stenje. U kutu vidim kukca, ali znam da ga ondje nema. Zidovi se zatvaraju i šire, zatvaraju i šire, a ja ih mogu čuti. Svoje sam uši prekrio, ali to nije dovoljno.

Ustajem. Gledam oko sebe. Ne znam ništa: gdje sam, zašto, što se dogodilo, kako pobjeći. Niti moje ime, moj život.

Sklupčan na podu na mene su navalile slike i zvukovi. Stvari koje nikad nisam vidio ni čuo, niti sam znao da postoje. Dolaze sa stropa, vrata, prozora, stola, stolice, kreveta, ormara. Dolaze iz jebenog ormara. Tamne sjene i žarko svjetlo, blijesci; plavi i žuti i toliko tamnocrveni kao boja moje krvi. Približavaju mi se i urlaju na mene, ja ne znam što oni predstavljaju, ali znam da pomažu kukcima. Viču na mene.

Počinjem drhtati. Drhtati, drhtati, drhtati. Cijelo moje tijelo drhti, srce luđački udara i kroz prsa ga vidim kako kuca, znojim se, a to peče. Kukci pužu po mojoj koži, počinju me gristi, a ja ih pokušavam ubiti. Snažno se hvatam za svoju kožu, čupam si kosu, grizem samoga sebe. Nemam nijednoga zuba i grizem se, a oko mene su sjene i žarka svjetla i bljesci i urlici i kukci, kukci, kukci. Izgubljen sam. Totalno sam izgubljen.

Vičem.

Pišam po sebi.

Kenjam u gaće.

Sestra se vraća i traži pomoć, dolaze Muškarci u bijelom, stavljaju me na krevet i ondje me drže. Pokušavam ubiti kukce, ali ne mogu se pomaknuti, pa oni žive. U meni. Osjećam stetoskop i tlakomjer, u ruku mi zabijaju iglu i drže me.

Zasljepljuje me crnilo.

Odlazim.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich