"Hrvatska književnost je, nažalost, u velikoj mjeri književnost ni o čemu i možda bi bilo dobro kad bi se hrvatski pisci malo više bavili pornografijom i nogometom, možda bi konačno propisali"
U posljednjoj knjizi Miljenka Jergovića Naci bonton okupljen je niz tekstova objavljenih u Nedjeljnoj Dalmaciji, Tjedniku, Vijencu i Feralu. Nakon velikoga domaćeg i inozemnog uspjeha proza Sarajevski Marlboro (1994) i Karivani (1995), Jergović se odlučio za publicistiku koja se, prema njegovim riječima bavi "terorom kroz kulturu", a dijelom je i odgovor na prozivke u kojima mu se predbacuje da se ne zna lijepo ponašati u zemlji u kojoj je gost.
Čula sam komentare da je odrednica "naci" previše oštra i da, možda, jedino opisuje atmosferu u strukturama vlasti. Slažete li se s tim?
Ne vidim zašto bi formulacija koja u sebi sadrži naci, nacistički, nacionalistički, bila danas u Hrvatskoj preoštra i zazorna iz prostog razloga što je u Hrvatskoj na vlasti stranka koja se ama baš nikada nije distancirala od onoga što pripada žanru izvornoga hrvatskoga nacizma ili fašizma. Jedno je distancirati se u odnosu na Hitlera ili Mussolinija, to niti je potrebno, niti bi imalo ikakvog smisla. Ova vlast praktično je prihvatila i obgrlila sve baštinike izvornoga hrvatskoga povijesnoga nacizma i fašizma. Ako u Hrvatskoj postoje ulice Mile Budaka, ako se na radio postajama poput Narodnog radija slavi ime Jure Francetića, ukoliko se usred Zagreba, pet koraka od spomenika bana Jelačića, drži misa zadušnica za Antu Pavelića, onda bi posve bizarno bilo očekivati od bilo koga, uključujući i mene, da odrednice nacizam i fašizam upotrebljava s nekim silnim oprezom, strahom ili nekim zazorom ako ona doista ima smisla, a ima smisla, i naravno da Hrvatska danas nije fašistička ili nacistička zemlja. Hrvatski građani koji su do sada većinski glasali za HDZ, dakle, jednu ultradesnu stranku, nisu ipak po svojoj prirodi trenutno raspoloženi za uspostavu nekakve klasične fašističke države koja bi podrazumijevala i svakodnevno odvođenje ljudi u koncentracijske logore, ili istrebljenje ljudi druge vjere i rase, iako bi se na ovom mogli zaustaviti i reći da je tog istrebljenja itekako bilo u vrijeme rata, ali nakon rata su te stvari kao zaustavljene. Hrvatska je danas u takvoj vrsti okruženja da fašistički ili nacistički model države jednostavno nije moguć. Međutim, meni ostaje moja intelektualna, građanska sloboda da se upitam kako bi se Franjo Tuđman danas ponašao kada bi imao one uvjete koje je 1941. imao Ante Pavelić, kako bi se ponašao kada bi danas u Europi bila moguća jedna rasistička, nacistička ili fašistička država. Strahujem da bi napravio nešto što bi bilo puno gore od ovoga u čemu sada živim i što bi to po svemu bila jedna zastrašujuća zemlja u kojoj bi se možda događale i gore stvari od onih koje su se događale u Pavelićevu režimu.
Prepoznaju li se ti elementi i na razini svakodnevnog života, kod običnih građana koji se protiv očitog nacizma i fašizma ne bune?
Naravno da se to prepoznaje, a prepoznaje se i kod najobičnijeg svijeta, dobronamjernog svijeta, iz prostog razloga što je HDZ svojom osmogodišnjom vladavinom, između ostalog, uspio destruirati i mentalitet ovoga naroda, uspio je redizajnirati Hrvate. Recimo, prije dva broja, u Globusu je izašla jedna zastrašujuća anketa u kojoj roditelji i učenici odgovaraju na pitanja o tome s pripadnicima koje nacije bi se u razredu rado družili i s pripadnicima koje nacije se nipošto ne bi družili. Anketa ima apsolutno zastrašujuće rezultate, jer pokazuje da je ovaj režim u Hrvatskoj uspio stvoriti tako šovinističku i klaustrofobičnu atmosferu da nekom promatraču sa strane, nakon prvobitnog bijesa, vjerojatno dođe silno tužno. S kime se hrvatski klinci od sedam-osam godine ne bi htjeli družiti? Sa Srbima, Muslimanima, iliti Bosancima, kako u anketi piše, i s Albancima. A htjeli bi se družiti s Nijemcima, Francuzima i Amerikancima. Otprilike iste odgovore dali su i roditelji i djeca, što znači da se ovo na razini mentaliteta pretvorilo u polukolonijalno društvo bijednih i jadnih pojedinaca koji bi jako rado pripadali jednom svijetu s kojim nikakve veze nemaju, svijetu neke Amerike, Francuske ili Njemačke, dok svoje prve susjede, ljude koji žive u ovom gradu i ovoj zemlji, mrze i tu mržnju ucjepljuju u svoju djecu. Jer mržnja prema Srbima, prema Bosancima, i prema Albancima, a nakon svega i prema Hercegovcima apsolutno je nešto najgore što se Hrvatima danas može dogoditi. Vrlo je zanimljiv primjer tih Hercegovaca koji su u naponu hrvatskoga nacionalizma, početkom devedesetih, bili dobri momci, ali otkad se u Hrvatskoj loše živi, otkad više nema Srba, a čak i obični građani primjećuju da režim krade njihove plaće i njihove penzije, treba pronaći novog krivca. A novi krivac upravo su ti Hercegovci. Neki dan dogodio se incident - neki je dečko sa svojim terenskim džipom preorao travnjak ispred HNK. I kako je ta vijest objavljena u Jutarnjem listu, ali i drugim novinama? Objavljena je kao: Damir, Dado, Džeba, rodom iz Čapljine, preorao je travnjak ispred HNK. Taj momak, 8 godina ima prijavu boravka u Zagrebu. Mjesto njegova rođenja novinara, ili bilo koga drugog, uopće se ne tiče. On je Zagrepčanin. Međutim trebalo je izvući to da je on rođen u Čapljini, da bi se cijela stvar prebacila na Hercegovce i da se pokazalo što ti Hercegovci nama u Zagrebu rade. Drugi je dan u Jutarnjem listu izašla fotografija, s pohvalnim tekstom ispod, jednog grafita. Grafit je glasio "DAMIR DŽEBA GO HOME TO ČAPLJINA", ili nešto slično. Ispod fotografije je pisalo kako se, eto, građani Zagreba bune protiv strašnog terora i primitivizma tog tipa iz Čapljine i sad ti Damir Džeba idi u Čapljinu, crnci idite u Afriku, Židovi idite u pizdu materinu, Srbi idite u Srbiju... To je, naime, potpuno isto, i ovdje se više uopće ne može shvatiti, nakon vladavine HDZ-a i destrukcije mentaliteta, da za vandalizam ili zločin ili bilo šta tome slično nije bitno regionalno ili nacionalno određenje, nego valjda nešto drugo. Ako danas prošetate Zagrebom i pitate obične građane tko je pokrao Hrvatsku, tko je kriv za sve ovo, onda će vam odgovoriti, ali vrlo rijetko, hadezeovci, a najčešće Hercegovci. A nisam uopće primijetio da ima toliko puno Hercegovaca među svim tim tajkunima, gangsterima i banditima. Čak i kultni Miroslav Kutle cijeli je svoj vijek, od prve godine života, proveo u Zagrebu i samo je rođenjem Hercegovac. On je Zagrepčanin.
Naša krivnja
Nedavno je o pitanju odgovornosti Hrvata i Hrvatske za ratne zločine, točnije za koncentracijski logor Dretelj, pokrenuta rasprava u kojoj se najčešće govori o kolektivnoj nacionalnoj krivnji, no izostaje javno prozivanje, zahtjev za otvaranjem službene istrage o tome što se, i po čijem naređenju, događalo u Dretelju. Mogu li Hrvati uopće govoriti o krivnji i odgovornosti tako da imenuju svoje, konkretne, krivce za zločine?
Ne mogu Hrvati ni za šta biti krivi, i ni za šta odgovorni, ukoliko su u svakoj situaciji žrtve. To je osnovni problem i za obične građane koji će vrlo teško shvatiti vlastitu odgovornost ukoliko ih je već Tuđman uvjerio da su na razini nacionalnog kolektiviteta, što god to značilo, žrtve, a sami znaju da su žrtve na razini svakodnevnog života jer loše žive i nemaju plaće. Vrlo je teško iz pozicije žrtve postati odgovoran ili postati kriv. Individualiziranje krivnje također je jedna od problematičnih stvari kod nas. Svakodnevno nam preko televizije i novina, čak i u nezavisnim novinama, trube o tome da se u Haagu nalaze neki Hrvati i da je broj Hrvata pred haškim sudom toliki, Srba toliki, dok je broj Bošnjaka minimalan. Kao da je haški sud neka vrsta olimpijade na koju idu najodličniji predstavnici određenih naroda, država ili nacija, pa se onda Hrvati bune što je njihova zastupljenost neadekvatna. Mislim da građani ove zemlje gotovo više nisu ni svjesni tko se nalazi pred haškim sudom. Ne nalaze se ni Hrvati, ni Srbi ni Bošnjaci, nego se nalaze ljudi koji su osumnjičeni za ratne zločine. I što se mene osobno tiče, potpuno mi je svejedno koliko se tamo nalazi Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Što se mene tiče, haški bi suci mogli pohvatati zločince samo jedne nacije. A ukoliko oni jesu zločinci, ukoliko pred tim sudom budu osuđeni za ratne zločine, oni za mene apsolutno gube bilo kakav nacionalni predznak. Ja bih osobno više volio da pred haškim sudom bude osuđen čovjek koji je srušio Stari most u Mostaru, nego ne znam koliko i kakvih srpskih zločinaca, jer mi je zločin nad Starim mostom simbolički važniji od srpskih zločina. Zašto? Zbog toga što je taj zločin simbolički počinjen i u moje ime, i jednostavno ne želim s tim, ni sa svim drugim hrvatskim zločinima, imati apsolutno ništa. A prvi preduvjet da ja nemam ništa sa tim zločinima je da se krivnja individualizira, da ljudi koji su zločin počinili završe pred sudom u Haagu i da se stvar konačno raščisti. Sve ove priče o odgovornosti društva i kolektivnoj odgovornosti, sve su to šuplje priče do onog trenutka do kojeg ratni zločinci šetaju ulicama gradova. Meni je danas blesavo pričati što ja osjećam, a 1993. mi nije bilo blesavo, prema hrvatskim koncentracijskim logorima ukoliko Jadranko Prlić, čovjek koji je potpisao, to tisućiti put ponavljam, ukaz za osnivanje koncentracijskih logora, slobodno hoda po Sarajevu i još je neki ministar u vladi te države. Meni je u takvoj situaciji zbilja bizarno govoriti što ja imam s tim logorima. Jako je teško govoriti koja je moja odgovornost za rušenje Starog mosta u Mostaru ukoliko u Novom listu netko poput Slobodana Praljka taj most naziva "jebenim mostom". U ovoj zemlji, nažalost, ne postoji zakon koji bi štitio kulturna dobra od takvih tipova jer zašto Praljak smije reći da je Stari most jebeni most, a ja bih bio suđen za uvredu kad bih rekao da je Praljak jebeni majmun.
Ako su krivci, kao što kažete, poznati - djeluje li rasprava koja je krenula nakon objavljivanja knjige Branka Matana kao, kako kaže Lovrenović, "moralni anestetik"? I je li to pitanje doista pokrenuto tek sada?
Ja se tu doista moram složiti s Lovrenovićem, to je sve doista moralni anestetik, šuplja riječ. Jer ta polemika u kojoj na jednoj strani Branko Matan, a na drugoj nekolicina ljudi iz Ferala i Ivan Lovrenović, po mom je dubokom uvjerenju, bespredmetna. Naime, uopće ne mogu shvatiti o čemu se tu polemizira; da li se tu polemizira o koncentracijskim logorima koje je otvarala vlast Republike Hrvatske na teritoriju Bosne i Hercegovine, da li se tu polemizira o kolektivnoj odgovornosti za pojedinačni zločin, da li se tu polemizira o tome tko je kad govorio, a tko šutio - ja to uopće ne znam. Čini mi se da bi bilo jako pametno kad bismo se jednostavno pokušali vratiti nekim temeljnim pitanjima, kad bismo najprije pokušali razmotriti u kojoj godini živimo, a o kojem vremenu razgovaramo. Danas možemo slobodno govoriti o Dretelju jer nas ova vlast više neće raspaliti pendrekom preko leđa ako ga spomenemo, a ta je vlast dovoljno pametna da zna kako živi u 1999. godini, dok smo mi izgleda toliko budalasti da mislimo kako 1999. možemo namiriti svoju šutnju iz 1993. godine. Zanimljivo bi bilo vidjeti tko je o Dretelju govorio, a tko je tek danas jako raspoložen za razgovor. Naime, definitivno je riječ o različitim likovima.
Na predstavljanju knjige Naci bonton Kruno Lokotar rekao je da ste polemični poput Krleže, a da stilom podsjećate na Andrića. Prepoznajete li te paralele u svojim tekstovima?
Moram priznati da mojoj taštini jako prija spominjanje takvih imena uz moje. Međutim, čini mi se da sam ne uspijevam prepoznavati to što ljudi govore. Valjda je teško sebe smještati u neki kontekst, vidjeti se sa strane. Naime, čini mi se da su na mene utjecale sve dobre knjige koje sam pročitao, bez obzira na imena njihovih autora. Teško je govoriti o nekim dubinskim, nekim bitnim utjecajima. Ja ne mislim da sam polemičan, Bože mi dragi prosti, poput Krleže, iz dva razloga. Prvi je taj što doista nisam Krleža, a drugi što nemam s kim polemizirati. Ja zadnjih osam godina nisam sudjelovao niti u jednoj jedinoj polemici. Znao sam povremeno odgovarati na vrijeđanja, i to je otprilike bila najviša razina polemike koju sam dosegnuo, a priznat ćete da odgovor na vrijeđanja baš i nije neka polemika. Što se tiče Andrića, imam dojam da ga meni vrlo često spominju zbog neke linije manjeg otpora, zbog činjenice što sam iz Bosne i što je onda najjednostavnije uz moje ime spomenuti Andrića, koji je neka vrsta amblematskog bosanskog autora. Kao što spominju njega, mogli bi spomenuti masu drugih pisaca koji su meni u životu bili jako važni, koji su također Bosanci, ali se ovdje za njih nije čulo. Recimo, jednog izvanrednog sarajevskog židovskog pisca koji se zvao Isak Samokovlija i koji je u nekom mom formativnom periodu, kad sam ulazio u književnost, bio važniji od Ive Andrića.
Urbana poetika
U uvodnom tekstu Naci bontona kažete da je vaša (naša) generacija odgojena na "pedagogiji katodne cijevi", često pišete o fotografiji, filmovima, stripu kao umjetničkim medijima koji su imali važan utjecaj na formiranje vaše poetike. Kakav je odnos književnih utjecaja i utjecaja tih medija u vašem slučaju?
Važno je napomenuti da je moja generacija, dakle generacija rođena između 1960. i 1973. bila jedina generacija na ovim prostorima od 1945. godine koja se formirala paralelno sa svojom generacijom iz bilo kojeg dijela Evrope, koja se formirala na jednakim vrijednostima, istim filmovima, knjigama i istim životnim idealima. Sve generacije prije naše zapravo su bile generacije jugoslavenskog socijalizma, koje su se formirale na potpuno drugi način, na drugim vrijednostima. Sve generacije nakon nas formiraju se po modelu aktualnih režima, i to je jedna jako bitna činjenica za većinu ljudi iz te generacije koja danas na prostoru bivše Jugoslavije pokušava nešto raditi, nešto pisati, snimati. Sasvim je sigurno da su na tu generaciju, i, naravno na mene, ogroman utjecaj izvršili izvanknjiževni mediji. Dakle, film, muzika, fotografija i strip i, na kraju, televizija. To je nešto što se jako osjeća u tekstovima ljudi koji su u tom periodu odrastali u gradovima.
Talijanski i francuski kritičari često nalaze veze između vaše proze i proze Danila Kiša.
Ne mogu govoriti o tome kolika je književna i poetička veza između mene i Danila Kiša, ali sigurno postoji jedna druga veza - željeznica. Kad bih govorio o Kišu i sebi izgledao bih sam sebi malo pretenciozan i bezobrazan, no veza postoji u tome što je moj djed Franjo Rejc bio visoki željeznički službenik i završio karijeru kao konstruktor reda vožnje, a u životu je bio otpravnik vozova na području od Usore do Sarajeva, na masi malih željezničkih stanica i zapravo je moja obitelj s majčine strane jako formirana na toj priči o željeznici. Postoji nešto čega se sjećam iz najranijeg djetinjstva, trenutka kad sam se prvi put osjetio jako diskriminiran, duboko ugrožen i nesretan. To se događalo kad bi kondukter u vlaku ušao u naš kupe, kada bi djed izvadio svoju režijsku kartu, baka svoju, mama svoju, a za mene su morali platiti. To je meni bila čista tragedija. Ja sam prvi u generaciji koji nije imao pravo da se besplatno vozi željeznicom, i možda sam iz tog kompleksa dosta pisao o svom djedu željezničaru. Takve se stvari jednostavno ne zaboravljaju. Nikad u narednim godinama i vremenima nisam osjetio tu vrstu nacionalne, socijalne, rasne ili vjerske ugroženosti koju sam osjetio kad ja jedini nisam imao režijsku kartu.
Djed je važan
Način na koji pišete o djedu daje naslutiti da mu puno dugujete u ljudskom smislu. Djed je "važan"?
Djed je jako važan. Djed i baka, majčini roditelji, odgojili su me i naučili svim važnim stvarima u životu. Kad to izgovorim moji roditelji uvijek bivaju jako nesretni, jer osjećaju da su nešto propustili učiniti i budi im se kompleks krivnje. Međutim, doista je istina da presudan utjecaj na mene nikad nisu izvršili ni moj otac ni moja majka, vjerojatno iz tog razloga što, bez obzira što me nisu dobili jako rano, nisu bili zreli za dijete. Oni će vjerojatno sazrijeti tek ako budu imali unuke. Ja sam duboko uvjeren da su djedovi i bake najbolji roditelji, jer su vjerojatno u stanju ispraviti one greške koje su počinili na svojoj djeci. Ja sam zapravo odrastao sa pričama o nekom jako davnom vremenu, govoreći iz današnje perspektive. Moji stavovi, čak i politički, formirani su na nečemu što nije pripadalo ni žanru komunizma ni antikomunizma, što nije imalo apsolutno nikakve veze ni sa vjerom u Boga ni s ateizmom. Jedna od formativnih priča mog djetinjstva bila je o tome kako je moj djed proveo jednu noć u zatvoru. To se dogodilo nakon što je 9. 10. 1934. u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar. Tad je moj djed u nekoj kavani rekao: "E neka ga ubiše" nakon čega su ga žandari odveli u zatvor i sutradan pustili. To je jedna priča koja mi je kao klincu bila užasno važna. Onoga dana kad je oslobođeno Sarajevo, moj djed, koji je tad radio u direkciji željeznica, zaputio se iz svog stana da zauzme direkciju željeznica da mu ne bi tko šta opljačkao, ili slučajno neki ustaški ili fašistički elementi što zapalili. Taj dan, i sljedeća dva, on je u svojim rukama držao direkciju i bio je jako sretan što tako važnu ulogu u životu može odigrati, iako nikad nije bio ni partizan, ni komunist, a naravno, ni nacionalist. Jedina vojska kojoj je u životu pripadao bila je vojska cara i kralja Franje Josipa iz koje je bio pao u talijansko zarobljeništvo, gdje mu je bilo odlično.
Bilješke iz Kiševe rukopisne ostavštine pokazuju da je krzmao oko naslova jedne pripovijesti - Apatrid ili Duh je naša domovina. Osjećate li se u duhovnom smislu apatridom?
S jedne strane mislim, da svi mi, svojom voljom ili bez nje, sudjelujemo u podjelama i dio smo nekog kolektiviteta kojim se manipulira ovako ili onako. Međutim, postoji i neka vrsta mogućnosti da se čovjek individualno odredi. Moje individualno određenje bitno je uvjetovano mojim životom, a to je određenje da doista nikom ne pripadam na takav način da bih se sad mogao udarati šakama u prsa i vikati ja sam iz ovog ili ja sam iz onog svijeta. Moj je zavičaj, jedini mogući zavičaj, Sarajevo. Međutim, moj unutrašnji zavičaj, rekao bih, važniji je i od tog zavičaja. Taj unutarnji zavičaj zapravo je zavičaj djedova i baka, zavičaj roditelja, uspomena, zavičaj moje sobe i jednoga svijeta koji više ne postoji i možda stvarno nikada nije ni postojao, ali je formiran u meni i u meni traje. Ja ga nosim sa sobom i premještam s jednog na drugo mjesto po mojoj vlastitoj volji, po mom nekom unutrašnjem određenju. Dakle, ja mislim da je biti apatrid, ne pripadati, nešto što donosi nevjerojatnu, rajsku ugodu, rajsku prijatnost, a u isto je vrijeme smrtonosno. Jer, biti čovjek koji nema stalno mjesto boravka, koji nema domovinu i koji nema zastavu koja ga štiti i za koju će poginuti jako je opasno i baš smrtonosno. Ali, s druge je strane to najveći osjećaj slobode, i nikada nisi toliko slobodan koliko si slobodan kada nemaš svoju zastavu, svoj grb i svoju vjeru u kolektivitet. Ima jedan stih Miloša Crnjanskog iz Lirike Itake koji mi je užasno često zadnjih šest-sedam godina padao na pamet, a glasi: "Ni jedna čaša što se pije, / ni jedna trobojka što se vije / naša nije." To je napisano 1918. godine, i pokazuje važan, dubinski osjećaj da ne pristaneš na to da pripadaš simbolima i da ne pripadaš nižima od tebe, a niži su od tebe svi oni koji te prisiljavaju na pripadanje. Najmizerniji su oni ljudi koji od drugih ljudi očekuju izjašnjavanje. Sjećam se onih monstruoznih zahtjeva od hrvatskih Srba da 1990. godine potpisuju dokaze o svojoj lojalnosti. To je bilo nešto bestidno, i bez obzira na ono što se dogodilo nakon toga, bez obzira na agresiju, bez obzira na to što su ti isti hrvatski Srbi u agresiji sudjelovali, osjećaj odvratnosti prema činu zahtjevanja od nekoga da potpisuje dokaz svoje lojalnosti u meni je ostao do danas.
Željko Ivanković u svom dnevniku 700 dana opsade piše kako ste u svibnju 1992., kada je započela opsada, bili izrazito oštri prema onima koji su napuštali grad. Nakon otprilike godinu dana vi ste napustili Sarajevo, što se tumačilo kao izdaja. Koliko je ostati ili otići osobno ljudsko pravo izbora, i osjećate li se zbog odlaska kao izdajica?
Odlazak u trenutku dok je grad još bio pod opsadom neka je vrsta izdaje, ali izdaje jedino i isključivo samoga sebe, drugih ne. Nitko nema pravo u svoje ime nekom spočitavati odlazak. Može se spočitavati u ime nekog univerzalnog principa, i ja sam se za taj univerzalni princip svim srcem i dušom zalagao sve do trenutka kad je moj strah postao prevelik. Kad je strah u meni postao prevelik, ja sam taj princip iznevjerio, a to je isključivo i samo moja osobna stvar i ona se drugih ljudi ni na koji način ne može ticati, niti bih ikome dao pravo da mi se to uzima kao bilo kakav argument. Naime, hrabrost je svakako vrlina, ali nije dobro kada čovjek zarad postojanja te vrline prekoračuje vlastite granice. Nekad valja pristati na vlastiti strah i ja sam na njega u jednom trenutku pristao. Postoji jedna silno lijepa i slatka epizoda iz 2. svibnja 1992. godine i velikoga granatiranja koje me je, zamislite, bilo zateklo u kavani hotela Beograd u Sarajevu. To je bilo jedno od prvih ogromnih granatiranja; sjedili smo u ostakljenoj kavani i mene je bilo, moram priznati, užasno strah. Kad god bi udarila neka granata u blizini, ja bih se bacao pod stol. Preko puta mene sjedio je jedan častan gospodin koji se zove Vlatko Kraljević, danas ambasador Bosne i Hercegovine u Italiji i Vatikanu; koji je mirno sjedio i pušio, gledao kako te granate padaju i u jednom trenutku pogledao ispod stola gdje sam bio ja i izgovorio jednu od meni najdražih rečenica koju često ponavljam kad se jako puno prepadnem, a to je: "Više dostojanstva, Jergoviću!"
Često odgovore započinjete formulacijom "mojoj taštini godi", ali vrlo otvoreno govorite o svojim običnim ljudskim strahovima, pogreškama, krivim procjenama i svemu što se nimalo ne uklapa u imidž poznatog i priznatog pisca.
Ljudima je kod nas postalo, ili im je uvijek i bilo, pitanje života i smrti da su uvijek, u svakoj prilici, u prošlosti ili sad, bili u pravu i ne mogu prihvatiti da nisu uvijek u pravu. Najbolje ćete uvrijediti nekoga ukoliko mu spomenete što je govorio prije određenoga vremena ili mu pokažete da nije, ili da nije bio, u pravu. Ne znam otkud to, to je valjda posljedica života u čudnim društvima, čudnim političkim sistemima, koji su kao najvažnije postavljali to da uvijek, na svakom mjestu budeš na liniji, da uvijek i na svakom mjestu budeš u pravu. Što se tiče taštine - pokušavam se prema njoj malo ironično odnositi, jer je se, s jedne strane bojim, a s druge ne želim ljudima oko sebe djelovati kao neki napuhani puran ili fazan. Taština je doista nešto što je jako bitno u čovjekovu životu, nešto što treba čuvati, njegovati i obrezivati kao živu ogradu. Najopasnije je tvrditi da nemate taštine.
Rekli ste u jednom razgovoru da čitate goleme količine dobre i grozne literature. Što pratite od svjetske literature?
Nažalost, stranu literaturu gotovo i ne pratim, iz više razloga. Jedan je taj što sam u životu bio toliko lijen da nisam učio strane jezike u onoj mjeri u kojoj su mi djed i baka preporučivali, a oni su oboje višestruko znali više stranih jezika. Čak i to što mogu čitati u biti previše ne koristim iz prostog razloga što, znam da budalasto zvuči, nemam baš toliko novaca da kupujem knjige.
Taj razlog zvuči dosta realno...
...znam da zvuči realno, ali mi uvijek ide na živce kad netko kuka da nema novca. Jednostavno nisam u prilici da čitam na jezicima na kojima mogu čitati - tu literaturu čitam jako malo i jako kampanjski.
Čini mi se da, bez obzira na visoke cijene knjiga u nas, ljudi koji bi mogli i morali kupovati knjige - pisci, novinari, znanstvenici . nemaju naviku kupiti knjigu nego čekaju recenzentski, ili neki drugi besplatni primjerak?
To je istina. To je jedna čudna pojava. Kad vam izađe knjiga svi ljudi koje poznajete, uključujući prijatelje, poznanike, pa čak i one koje ste vidjeli dvaput u životu, očekuju kao najnormalniju stvar na svijetu da im poklonite svoju knjigu. Kao da je ta knjiga i napravljena kao proizvod koji se dijeli okolo. Uvreda je ako nekom ne date knjigu, a uopće nije uvreda što on tu knjigu nije htio kupiti. Ja mislim da je loše to što ljudi ne kupuju knjige svojih prijatelja, svojih poznanika, i u krajnjoj liniji, pisaca koje vole, nego očekuju da im ih netko pokloni. Ja se stvarno trudim da kupim knjige pisaca koji su mi važni, a čak i od onih koji su mi prijatelji ne očekujem da mi te knjige poklanjaju jer to ipak predstavlja neku vrijednost.
Puno je vaših sugrađana, od kojih su neki sigurno i vaši prijatelji, pisalo o ratu, o opsadi, o gradu, no kvaliteta tih tekstova prilično varira. Koje autore ili knjige iz toga korpusa preporučate?
Ima nekoliko pisaca koje bih uvijek i na svakom mjestu preporučio kao jako vrijedne čitanja, a reklo bi se da su sarajevski pisci. Jedan je zasigurno Nenad Veličković - sve što nađete s potpisom Nenada Veličkovića čitajte, drugi je Semezdin Mehmedinović, treći je sjajni sarajevski pisac koji živi u Chicagu, Aleksandar Heman, potom Goran Samardžić. To su sve pisci generacije o kojoj sam maloprije govorio, rođeni između 1960. i 1973. i način na koji oni pišu vrlo je važan jer je nov i jer je potpuno depatetiziran i dezangažiran u dnevno političkom smislu riječi. Čini mi se da bi jako korisno bilo i za hrvatske čitatelje, koji nemaju baš prilike čitati puno dobrih domaćih knjiga, da čitaju te autore.
U posljednje se vrijeme u javnosti dosta govorilo o dvjema prepiskama - između Mirka Kovača i Filipa Davida, te onoj između Ivana Aralice i Zlatka Crnkovića. Kakvo je vaše mišljenje o tim knjigama?
Ja osjećam priličan zazor prema epistolarnim knjigama. Nekako mi nije prijatno čitati tuđa pisma. Jedino što volim zaviriti u nečije bračne krevete ili ložnice, pa čitati Joyceova pisma Nori, odnosno pisma koja imaju neku erotsku pozadinu. To je nešto što mogu iznutra osjetiti i prepoznati kao vlastito iskustvo, te naći razloge za čitanje takvih stvari. Što se tiče pisama koje jedni drugima šalju prijatelji ili koja šalju pisci urednicima, to mi, moram priznati, kao žanr nije drago. E sad, kad je riječ o tim dvjema knjigama, knjiga Kovača i Davida mi je interesantnija jer ipak govori o jednom svijetu o kojem sam sve vrijeme nedovoljno znao, a to je virtualni svijet koji se prostirao između Rovinja i Beograda u vrijeme jednog jako gadnoga rata. Još jedan razlog zbog kojeg sam ja prema toj knjizi nekritičan i ne mogu se objektivno određivati jest da poznajem i Mirka Kovača i Filipa Davida; volim ih kao pisce i osobno im vjerujem. Kad imate osoban odnos prema ljudima, onda im i knjigu čitate vrlo, vrlo osobno. O knjizi Aralice i Crnkovića, već sam pisao u Feralu i moram priznati da sam pisao s jednom vrstom nelagode. A porijeklo te nelagode leži u činjenici što doista mislim da je Zlatko Crnković jedan užasno važan lik hrvatske kulturne scene, da je jedan od nekoliko najvažnijih hrvatskih urednika uopće i njegova je biblioteka Hit bila strašno važna u mom formativnom periodu i zbog toga prema Zlatku Crnkoviću imam veliko, veliko poštovanje. Prema Ivanu Aralici, istina, nemam nikakvo poštovanje. Ali me ta knjiga na neki način strašno ražalostila, upravo zbog Zlatka Crnkovića.
Pisali ste poeziju, čak i haiku, prozu, razne publicističke žanrove, gotovo sve osim drame. Imate li kakvu dramu "u pričuvi"?
Pisao sam svašta u životu, i svašta pišem. Napisao sam nekoliko haikua u životu, to je istina, iako mi je bilo malo tjeskobno čitati hrvatske haikue... Što se tiče drame, to je vrlo zanimljivo pitanje. Ja sam u životu napisao dvije radio-drame, ali ne i kazališnu dramu. Vrlo se lako može dogoditi da je napišem u skorijoj budućnosti. Čini mi se da se u drami svijet može postaviti na nekoliko doista ogoljenih odnosa među ljudima, odnosno likovima. A kako je gotovo sva moja proza zasnovana uglavnom na odnosima među ljudima, pisanje drame već me neko vrijeme intrigira.
Koliko je danas moguće čitati knjige Mome Kapora ili gledati filmove Emira Kusturice bez njihove javne osobe na pameti?
Ja mislim da to nije lako, ali da se mora, upravo kad je riječ o Kaporu i Kusturici. Mislim da je Kusturica jedan vrlo darovit čovjek i postoje dva njegova filma koja smatram vrhunskim ostvarenjima, donekle važnima i za moje formiranje, a to su Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu. Ja sam u jednom trenutku jednostavno odlučio emotivno i intelektualno funkcionirati na takav način da pokušam Kusturičine filmove gledati bez obzira na ono što mislim o moralnom ili političkom liku njihova autora. Kad je riječ o Momi Kaporu - tu je situacija još jednostavnija. Naime, ja sam jedan od vjerojatno rijetkih ljudi, pogotovo svoje generacije, koji drže do sebe, a misle da je Momo Kapor odličan pisac. Meni su knjige Foliranti, Provincijalac, Knjiga žalbi i Ada užasno važne i užasno drage i ja se i danas povremeno tim knjigama vraćam. Kapor je posjedovao tu neku lakoću, površnost, ali je sam sebe pokopao svojim zadnjim romanom Posljednji let za Sarajevo, te, naravno, svojim izrazito šovinističkim angažmanom.
Često vas predstavljaju kao pisca i novinara, no rijetko se spominje "funkcija" književni kritičar, premda je vaša stalna kritičarska rubrika u Tjedniku bila vrlo čitana. Iz stručnih se krugova čulo da je vaša kritika populistička i "pisana za široke narodne mase". Ima li u hrvatskim medijima uopće prostora i interesa za književnu kritiku, i kakva bi ona morala biti?
Mislim da novinska književna kritika u Hrvatskoj i ne postoji, a ako postoji tada se ne razlikuje od kritike pisane u časopisima i književnim listovima te je prosječno nezainteresiranom i neobrazovanom svijetu teško razumljiva i dosadna. Uvjeren sam da tako ne mora biti i da bi se književne kritike (naravno, dobro napisane) u Globusu ili Nacionalu jednako čitale kao i glazbene i filmske kritike. Nije istina da ljude ne zanima književnost. Točno je da su tiraži knjiga izrazito niski, ali niski su i tiraži CD-ova i kaseta naših estradnih zvjezdica. Siguran sam da bi se, recimo, Goran Tribuson prodavao bolje od Severine kada bi ga u novinama reklamirali kao Severinu. A običnom bi svijetu ionako bilo svejedno: Tribuson ili Severina, i rado bi čitali što Tribuson danas jede, kakav mu je seksualni život i slično, kao što isto to čitaju o Severini. I naravno - čitali bi i književne kritike.
Vjerni ste jednom izdavaču, Durieuxu, a to se ponekad tumači Vašim prijateljstvom s urednikom, Nenadom Popovićem. Koliko je prijateljstvo pisca i njegova urednika nužno za objavljivanje knjige?
Ja ne mislim da čovjek sa svojim urednikom mora biti prijatelj, da s njima treba ikad u životu kavu popiti. Međutim, igrom slučaja, i igrom ovih i onih okolnosti, svakako sretnih, ja sam s Nenadom Popovićem, što bi se reklo, prijatelj. Međutim to nema nikakve veze s tim što knjige objavljujem u Durieuxu. Ja tamo objavljujem jer je iz moje točke gledišta Durieux najprestižniji izdavač, najprestižnija biblioteka u Hrvatskoj i što se objavljujući u Durieuxu nalazim u, što bi se reklo, odabranom društvu ljudi i pisaca koje volim, koje poštujem i koji su jednostavno važni. Da se vratimo na moju taštinu - mojoj taštini jako odgovara što objavljujem u Durieuxu.
Objavili ste u Playboyu tekst o pornografiji, a to se mnogim našim piscima ne bi tako lako dogodilo. Je li bilo komentara u stilu "što to njemu treba"?
Nisam imao komentara iako znam da ljudi govore "što to njemu treba", a na to pitanje općenito teško mogu odgovoriti, iako mi ga postavljaju kad pišem o nogometu i o pornografiji. Mogu reći samo da mene nogomet silno zanima i da svaki dan čitam Sportske novosti, iako baš nisu jako dobra novina. Konzumiram ogromne količine pornografskih materijala svake vrste i mislim da sam za pitanja pornografije, a ozbiljno mislim ovo što govorim, jedan od jačih autoriteta u Hrvatskoj, barem kada je riječ o javnim osobama, iako, vjerojatno, postoje i oni koji su više samozatajni, pa se za njih ne zna. Zato pišem o pornografiji. Mislim da floskula da pisac čuva svoje dostojanstvo pišući samo o važnim i uzvišenim stvarima s jedne strane ništa ne znači, a s druge strane sputava književnost samu. Ako pišemo samo o važnim i sudbonosnim stvarima, na kraju ne pišemo ni o čemu. Hrvatska književnost je, nažalost, u velikoj mjeri književnost ni o čemu i možda bi bilo dobro kad bi se hrvatski pisci malo više bavili pornografijom i nogometom, možda bi konačno propisali. Problem je većine hrvatskih pisaca, bez obzira na količinu knjiga koje objavljuju, taj što do dana današnjega gotovo da nisu propisali. U Hrvatskoj, a tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ljudi su važni onoliko koliko se važnima predstavljaju okolini. A najprazniji se ljudi najvažnijima predstavljaju, najprazniji ljudi imaju najozbiljniju misiju. Čovjek koji pretendira da bude važan ovome svijetu nikad neće pisati o nogometu i pornografiji, jer mu to ne daje mogućnost da bude važan.
Rekli ste da pišete s veseljem, da vas pisanje raduje, bez obzira na to radi li se o poeziji i prozi ili o publicistici. Ima li kakve razlike u samom procesu pisanja, odnosno ima li kod pisanja proze više brisanja, prepravljanja, brušenja teksta?
Jedina je razlika ta što pisanju proze pristupam s više radosti i više straha. Naime, nakon godina treniranja, publicističke i novinarske tekstove pišem lako i bez otpora materijala. Kad je riječ o prozi ili poeziji, to je u osnovi puno riskantnije, ima više straha. U tehničkom smislu, ono što se tiče križanja i brisanja, strategija mi je vrlo slična i u publicistici i u prozi. Obično u glavi imam konstrukciju i koncepciju prije nego počnem pisati i onda je samo ispunjavam.
Najavili ste knjigu Mama Leone, knjigu za djecu koja će biti pisana iz rakursa kojim se ne piše "kao za debile"...
Važno mi je reći da to uopće nije knjiga za djecu, to je krivo objavljeno u novinama. To je knjiga za jako odrasle ljude, ali je pisana iz jednog infantilnog rakursa. Literatura za djecu, nažalost, doista jest literatura za debile jer doista vjerujem da nešto što bi se nazvalo literaturom za djecu niti postoji, niti bi smjelo postojati. Knjige koje čitaju djeca, i koje su dobre knjige, iz istih razloga mogu i trebaju čitati odrasli. I to je sve. Knjiga koju je najviše volio Danilo Kiš Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnára, eto to je jedna veza između Kiša i mene - imamo zajedničku najdražu knjigu, to je knjiga za djecu. Ja sam je prvi put čitao s osam godina, a zadnji prije pola godine i moram priznati da me na jednak način potresla, i potresa me uvijek kad je čitam. Mislim da postoje knjige za odrasle koje do djece teže mogu doprijeti, ali da ne postoje dječje knjige koje odrasli ne bi trebali čitati.
Napisali ste da ste kao mali dječak znali da ćete biti pisac. Potom ste malo odrasli i upisali studij socilogije i filozofije, bili urednik na radiju, pisali o stripovima, filmovima i uz sve to doista postali pisac. Je li to posljedica odluke iz djetinjstva ili se "dogodilo"?
Ja sam doista kao sasvim mali dječak odlučio da ću biti pisac i nikad u životu ništa drugo nisam želio biti niti planirao biti nego pisac. To nije stvar koja bi se trebala mistificirati. Nekoj djeci, nekim klincima, jednostavno se dogodi da s pet godina žele biti piloti i doista postanu piloti. Tako se meni dogodilo da u istim godinama želim biti pisac i, eto, postao sam pisac. Nema u tome nikakve moje opsesije pisanjem ili književnošću niti ima neke predodređenosti. Ja mislim da ljudi nisu ni za šta predodređeni i da je pisanje stvar vlastitog izbora.
Dakle, mali je Miljenko rekao "Bit ću pisac", a djed je rekao "Može."
Nije djed ništa rekao. Rekla je baka: ".Oćeš, .oćeš, sigurno...", onako sitničavo, a mama je rekla - "Hoćeš, ako budeš imao talenta." I to me tada silno pogodilo.