Ana Rajković  

Miloš Krpan – predstavnik slavonske utopije

Miloša  Krpana (1862.-1931.), kako ističe Dejan Dedić, urednik Krpanovih Izabranih spisa, nemoguće je jednodimenzionalno odrediti.1 Naime, u Krpanovom djelovanju nailazimo na “ideološku neodređenost”. Stoga, slavonskobrodski povjesničar Ivan Kovačević, njegova je ideološka načela odredio kao mješavinu socijalističkog utopizma, socijalizma, narodnjaštva i anarhizma.

Krpanovo djelovanje započinje dolaskom na mjesto učitelja u selo Duboviku (pokraj Slavonskog Broda). S obzirom da se već za vrijeme školovanja, upoznao s idejama  socijalističkog agitatora i anarkiste Vase Pelagića, pišući, između ostaloga, u Posavskoj Hrvatskoj, Slobodi te Hrvatskom braniku, Krpan analizira i prikazuje slavonske društvene mrlje, uzrokovane djelovanjem lažnih demokrata, Khuenovim poslušnicima i dvonožnim hrčcima (op.a. općinski činovnici). Na taj način, Krpan istupa protiv tadašnjih društvenih pojava sa socijalističkih premisa, polazeći od Kropotkina, Marxa, Engelsa i dr.

O stanju u tadašnjoj Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, najbolje svjedoči članak iz Slobode2, u kojemu se navodi: “U nas kao i drugdje oni, koji neproizvadjaju troše više proizvoda nego oni, koji ih proizvadjaju”.3 U takvom društveno-političkom okviru Miloš Krpan započinje svoje djelovanje kao slavonski radnički prvak.

U UMOBOLNICI, NO IZVAN HISTORIOGRAFIJE Krpanovo se djelovanje podudara s vladavinom bana Khuena Héderváryja (1883.-1903.), kada je određeni društveni sloj živio “u neograničenoj slasti lasti na trošak imovine obćine”. U takvom kontekstu Krpan započinje san o “slobodi, bratstvu i jednakosti”, koji će ga čak dva puta dovesti do psihijatrijskog promatranja u Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu kao i do sukoba s vodstvom Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije4.

Unatoč činjenici da je radnički pokret činio središnji dio historiografskih istraživanja nakon Drugog svjetskog rata, Miloš Krpan ostao je potpuno zanemaren i postavljen uz rub povijesti. Kako se Krpanovo djelovanje, barem ono kasnije, ne može postaviti u okvire komunističkih (Josip Cazi, Počeci modernog radničkog pokreta u Hrvatskoj. Od prvih radničkih društava do osnivanja Socijaldemokratske stranke 1880.-1895., knj. I. i II, Zagreb, 1958.)  ili socijaldemokratskih ideja (Vitomir Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, knj.  I. i II , Zagreb, 1930.), historiografija ga je jednostavno izbrisala.5

Sukladno njegovom ideološkom koloritu, mnogo je načina koji omogućuju pristup Milošu Krpanu. U ovom se radu Milošu Krpanu pristupa kao kritičaru socijaldemokratskog vodstva stranke, u kontekstu odnosa prema generalnom štrajku, ministerijalizmu6 te politici prema poljoprivrednom proletarijatu. U okviru navedenoga cilj je rada predstaviti Miloša Krpana u međunarodnom kontekstu, u pojavama različitih struja unutar radničkoga pokreta (nakon raspuštanja Prve internacionale).

OBILJEŽJA RADNIČKOG POKRETA U SLAVONIJI NA PRIJELAZU 19. U 20. STOLJEĆE Radnički je pokret u Hrvatskoj, na prijelazu 19. u 20. stoljeće, obilježen brojnim progonima radnika, zabranom radničkog okupljanja kao i strogim policijskim nadzorom nad sumnjivim radnicima. Takvo je stanje dovelo do stvaranja ilegalnih radničkih klubova i zapljena radničke štampe, koja je uglavnom tajnim kanalima dolazila iz Budimpešte (Népszava, Arbeiter Wochen Chronik, Volksstimme) te Zagreba (Sloboda). Tako je prema izvješću, o predbrojnicma za socijalističke novine, osječkog Gradskog poglavarstva, tijekom veljače 1895., bilo 30 pretplatnika na Volksstimme te 4 pretplatnika na Népszavu.

Iako se ova početna faza razvoja radničkog pokreta veže uz socijaldemokratske ideje, ponajprije zbog snažnog utjecaja ideja austrijske i mađarske socijaldemokracije na slavonsko radništvo, u ovom razdoblju javljaju se i prve anarhističke težnje, koje postaju sve izraženije nakon raspuštanja Prve internacionale. Stoga se 1895. godine u dopisima osječkog Gradskog poglavarstva spominje opasnost od socijalističke i anarkističke propagande koje pokušavaju zaraziti i članove oružane sile. Kako bi se spriječilo širenje anarhizma i socijalizma redarstvene su vlasti najpomnije pratile gibanja radničkog pokreta.

Unatoč strogom nadzoru vlasti, ovo razdoblje iznimno je dinamično u radničkom pokretu, pogotovo nakon osnivanja SDSHS (1894.), nakon kojega je Khuenov režim udario, do tada najvećom snagom na radništvo (progon radničkih vođa u Osijeku i Mitrovački proces).

Unutar navedenoga represivnog vala, u Slavonskom Brodu uhićen je Miloš Krpan. Krpan je bio optužen za veleizdaju zbog širenja “socijalističkih i anarhističkih načela”. Uslijed nemogućnosti dokazivanja krivnje, proglašen je neubrojivim i poslan na promatranje u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu.7 Između ostalog, uhićeni su i članovi Glavnog odbora SDSHS, uključujući Ivana Ancela i Vitomira Koraća.

Unatoč velikom udaru koji je radnički pokret pretrpio u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, već početkom 20. stoljeća radnici se ponovno počinju organizirati i agitirati. Stoga se ponovno opaža medju radnici gibanje, koje ide za tim, da se pokrene akcija.

Nakon vladavine Khuena Héderváryja, radnički je pokret polako, postajao sve aktivniji. Tako su u Slavoniji, u kontekstu velikih europskih štrajkova8, između ostaloga, organizirana dva štrajka radnika: štrajk osječkih radnika u tvornici pokućstva Pavischil i Kaiser, koji se pretvorio u generalni štrajk te veliki štrajk radnika pilane u Slavonskom Brodu (1907.), u kojemu je glavnu ulogu imao Miloš Krpan.9

SOCIJALNI POLOŽAJ SLAVONSKIH RADNIKA NA PRIJELAZU STOLJEĆA Opisujući stanje radnika u Brodu na Savi, Krpan iznosi primjer “Zvjernice” blizu kolodvora u kojoj izrabljivanje i mučenje radnika prelazi svaku čovječnost. “U ljetno doba počimlje radnja u slaganju, iztovarivanju duge i pol tri ure uzoru, a svršava u pol devet uri na večer a u podne je odmor dok se sažvaće kora kruha. (...) Koji siromah zakasni (...) izključen je bez milosrdja od posla. Daklem 17 sati mukotrpnog rada na dan za kukavnu plaću.”10 Kako radno vrijeme nije bilo zakonski regulirano, radnici su radili koliko su poslodavci odredili. Tako su radnici pilane, koja je bila u vlasništvu obitelji Gutmann, u Belišću radili i preko 12 sati.11 U tvornici namještaja Povischil, u Osijeku,  radilo se i do 14 sati dnevno.

Kako bi primirila sve jači i organiziraniji radnički pokret, vlast je 1891. godine donijela prvi zakon o osiguranju radnika, odnosno o “podupiranju obrtnih i trgovačkih namještenika u slučaju bolesti”. Međutim svrha zakona bila je obuzdavanje sve većeg i organiziranijeg radničkog pokreta.12

U takvom kontekstu Miloš Krpan razvija nove ideje o načinima ostvarivanja radničkih prava, rastajući se sve više od socijaldemokratskog vodstva stranke.

ANARHIZAM U SLAVONSKOM RADNIČKOM POKRETU Nakon sukoba između Karla Marxa (1818.-1883.) i Mihaila Bakunjina (1814.-1876.), u Prvoj internacionali, došlo je do njezinog raspuštanja13. Takvo je stanje rezultiralo nastankom različitih struja unutar međunarodnog pokreta koje će se najočitije manifestirati, pojavom anarhizma, a zatim i revizionizma te reformizma14, početkom 20. stoljeća.

Razmimoilaženja unutar radničkog pokreta na području Hrvatske, započela su s nešto zakašnjenja u odnosu na zbivanja u Prvoj internacionali, tako da možemo govoriti o pomalo zakašnjelom suprotstavljanju ideja. Sukladno tomu, Cazi spominje anarhistički proces u Zagrebu, sredinom 80-ih godina 19. stoljeća (Franjo Srnec i Wolfgang Hiža). Međutim, obojica optuženih, nijekala su optužbe za anarhističko agitiranje. Naime, anarhizam u to vrijeme, i nije bio baš najpopularnija ideja. O anarhizmu se piše kao o ludim idejama, kojima je konačni cilj umorstvo i razbojstvo, a o njihovim pristašama kao luđacima i fanaticima.15

Tako je osječki radnik Antun Franz, na radničkoj skupštini, održanoj u svibnju 1895. u Osijeku, pozvao “prisutne da se pridruže internacionalnoj socijalnoj demokraciji (…).”

Pojavom Miloša Krpana, odnosno njegovim raskidom s vodstvom SDSHS u Slavoniji, na mala vrata ulaze ideje anarhizma, tj. Kropotkinovo učenje o uzajamnoj pomoći (mutualizam). Stoga Krpanova usamljena pojava, iznimno je vrijedna jer se javlja u trenutku opće podčinjenosti socijaldemokrata u Hrvatskoj, austrijskom utjecaju, tj. austromarksizmu.

RAZMIMOILAŽENJA UNUTAR SOCIJALDEMOKRATSKE STRANKE HRVATSKE I SLAVONIJE Prateći zbivanja diljem svijeta, od razvoja anarhizma u SAD-u do iživljavanja općinskog upravitelja Piškorevaca (selo u blizini Đakova) nad seljacima, Miloš Krpan bio je istinski poznavatelj tadašnjih kapitalističkih kretanja i njegovih negativnih posljedica na lokalno stanovništva. Stoga Krpan počinje zagovarati različite ideje u odnosu na stranačku središnjicu (članica Druge internacionale16). Naime, unutar Druge internacionale javila su se razmimoilaženje, između ostaloga, i po pitanju generalnog štrajka, zatim  odnosa između socijalističkih stranaka i sindikata, te prema anarhizmu. 

Pitanje generalnog štrajka pojavilo se uslijed sve većih štrajkova – kako diljem Europe, tako i u Hrvatskoj predstavljalo je osjetljivo područje. “O toj su se temi vodile vrlo žestoke rasprave na kongresima u Bruxellesu (1891.) i Zürichu (1893.) gdje se, zahvaljujući uglavnom sudionicima s anarhističkim stavovima, o generalnom štrajku raspravljalo kao o oružju političke borbe.”17 U diskusijama su se sukobljavale ideje o umjerenosti, prije svega njemačkih socijalista, te nešto radikalniji stavovi francuske, nizozemske i norveške delegacije.

Ovo je pitanje otvorilo još jednu ranu Druge internacionale – odnos između socijaldemokracije i sindikata, koji je riješen na temelju postavke “sijamskih blizanaca”.

Europski radnički pokret našao se na raskrižju. Tako je npr. u Nizozemskoj došlo do razjedinjenja socijalista na umjerene, koji su istupili iz SDB-a (Social-Democratic League) te 1894. osnovali SDAP (Social-Democratic Labour Party). Naime, SDB-a protivila se prihvaćanju parlamentarne borbe, koja je prema njima, omogućivala prodiranje buržoaskog utjecaja na radnički pokret.18

U kontekstu navedenoga Krpan se upravo na pitanju odnosa prema generalnom štrajku, sudjelovanju socijaldemokrata u vlasti kao i kod uloge seljaštva u socijalističkom pokretu, udaljava od vodstva stranke. Stoga je on u odnosu na generalni štrajk bio bliži radikalnijim stavovima francuskog radničkog pokreta. Stoga kada 1906. godine u  Slavonskom Brodu izbija štrajk radnika Parne pilane d.d., Krpan se zalaže za energičnije prihvaćanje metode štrajka kao načina ostvarivanja radničkih zahtjeva. Vodstvo stranke bojalo se da će prilikom štrajka doći do sukoba, stoga se zalagalo za smirivanje situacije te se potpuno ogradilo od štrajka.19 Nakon toga Krpan u Hrvatskom braniku piše kako vođe u Zagrebu ne vode čovječnost i drugarstvo koliko osveta (…) jer je  štrajk pokrenut bez njihove dozvole. 20

U idućem nizu štrajkova (srpnja i rujna 1907.) Krpan dolazi u direktan sukob s Vilimom Bukšekom21 po pitanju generalnog štrajka odnosno njegovog nastavka. Rezultat sukoba bio je potpuni razlaz sa SDSHS.

Iako se brodski štrajk odvijao u kontekstu velikih međunarodnih štrajkova, vodstvo SDSHS pokazalo je kako im nije u cilju radikalizirati borbu jer bi posljedice platili upravo radnički birokrati.22 Upravo je to bila najveća Krpanova zamjerka tadašnjem vodstvu stranke. Krpan je na kraju popustio i napustio štrajkaški tabor. Već u ožujku 1908. godine  istupa iz stranke s nekolicinom pristaša te osniva grupu Neodvisnih socijalista. Krpan je nakon toga, u oštroj polemici, naveo kako socijaldemokrate “krasi kukavština”.

Ipak, centar Krpanove kritike, usmjerene prema socijaldemokratima, bio je oportunizam,  odnosno njihovo sudjelovanje u radu parlamenta, koji Krpan naziva potpunom obsjenom. Stoga Krpan navodi primjere francuskih socijalista Viviania, Mileranda i Brianda koji “stekoše ministarske listnice, provrgoše se u krotke janjiće”. Slično je Krpan opisivao i hrvatske socijaldemokrate koji se “slizaše sa Supilom i Lorkovićem, za volju saborske štipendije i upuštaše se u izborne pijače i derače i kvarenje naroda.”23 Krpan je bio na tragu Kropotkinove teze da što više moći socijalisti zadobiju u današnjem buržoaskom društvu i državi, to će prije njihov socijalizam izumrijeti. Stoga Krpan istupa kao žestoki protivnik ministerijalizma, odnosno socijalističkog kompromisa s vladajućim strankama.

Treći razlog Krpanovog razmimoilaženja sa socijaldemokracijom nalazio se u odnosu središnjice prema jedinstvu poljoprivrednog i ostalog proletarijata. “SDS Hrvatske i Slavonije radila je na selu utoliko što se zalagala za organizovanje poljoprivrednog proleterijata. Međutim, ono što je posebno tištilo seljaka – pitanje zemlje, pitanje podele veleposeda bez naknada, tj. konačno rešenje ostataka feudalizma – nije se nalazilo u njenom programu niti je ulazilo u praktičnu delatnost hrvatskih socijaldemokrata.”24 Krpan je u direktnom doticaju sa poljoprivrednim proletarijatom uvidio probleme s kojima se ono susreće. Stoga Krpan u Hrvatskom braniku piše o seljacima u Piškorevcima, kojima je dozlogrdilo gaženje od strane lokalnog upravitelja i podnačelnika.  Tako je Krpan  probleme vezane uz zemlju isticao kao sastavne dijelove socijalističke misli, navodeći kako su socijalističke ideje “prodrle i u seljaštvo, posredstvom njemačkih, mađarskih i čeških doseljenika”.25

Krpanovim istupima, radnički pokret na prostoru Slavonije, pridružio se, na neki način, socijalističkoj podjeli, koja se događala u Drugoj internacionali. Stoga njegove Neodvisne socijaliste možemo promatrati u kontekstu pojave struja koje su raskidale s dominirajućom socijaldemokratskom idejom, poput belgijskih radnika ili nizozemske Socijaldemokratske lige.

Nakon raskida sa strankom, Krpan na tragu “uzajamne pomoći” 1909. godine, pokušava osnovati anarhokomunističku koloniju, u selu Duboviku kod Slavonskog Broda. Objavio je poziv za sudjelovanje u osnivanju komune u listu Wohlstand für Alle. Premda se odazvala nekolicina Švicaraca, komuna nije nikada zaživjela.

Krpan se, početkom Prvog svjetskog rata, ponovno našao u manjini koja se oduprla  patriotskom pozivu svojih vlada i krenula u rat. Krpanov antimilitarizam ga je doveo pred ratni sud. Međutim, to ga nije spriječilo da se nakon rata ponovno uključi u radnički pokret.

Krpan je nakon Prvog svjetskog rata nastavio aktivno sudjelovati u radničkom pokretu, u okviru Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Umro je 1931. godine.

ZAVRŠNO Krpan je iznimno bitna pojava u kontekstu pojave različitih struja unutar  radničkog pokreta i socijalističkih stranaka. Usprkos tomu, na područje Trojedine Kraljevine, Krpan istupa gotovo osamljeno u odnosu na socijaldemokratsku liniju stranke.

Vrhunac Krpanovog novog smjera čini ideja stvaranja anarhokomunističke komune. Time se Krpana postavlja u okvire začetka anarhizma na prostoru Hrvatske, odnosno utopije o stvaranju zajednice ravnopravnih.

Krpanova kritika ondašnjeg društvenog sustava kao i politike socijaldemokratskih stranaka nadilaze vremenske okvire Monarhije. Naime, njegova se kritika uslijed korupcijskih afera (Lonjsko polje, Božjakovinska afera) te privatizacije (šuma Durgutovica, šuma Dilj) kao i bogaćenja najvrsnijih upravnika može s lakoćom prenijeti na kritiku današnjeg neoliberalnog sistema, koje ima sve bolesničke simptome Krpanovog vremena.

Možemo zaključiti kako ovaj brodski učitelj, nikada nije bio aktualniji kao danas, u doba kada je ponovno potrebno preispitivati službenu liniju socijaldemokratskih stranaka i kada opet razni zeleno obogaćeni skorojevići kroje tuđe sudbine.