Mine: u političkoj ne/ravnoteži i snovima

Možda je potrebno ovaj sažeti prikaz performansâ s Četvrtog festivala prvih, koji se ove godine održao na temu MINE, otvoriti upozoravajućim podacima o minskoj smrti i stradavanjima pod koracima, nogama: procjenjuje se da je u Hrvatskoj preostalo oko 240.000 mina unutar minski sumnjivog područja. Nadalje: u Hrvatskoj je od mina od 1998. do srpnja 2006. stradalo 269 osoba od kojih 101 smrtno (na navedene podatke upozorili su nas autori zanimljive gerilske akcije Ovaj most je opasan, ali mine su opasnije). Krenimo dalje: na poligonima u Škabrnji i Benkovcu ispituje se pasivna metoda korištenja pčela za detekciju eksploziva (na navedene podatke, među ostalim, upozorio nas je videorad In memoriam: Ovo nije moj svije Igora Bogdanića, Dražena Jerena i Roberta Francisztyja). Naravno, navedeni telegrafski pregled nedostatan je za dublji uvid u minske, minirajuće teme ovogodišnjega društveno angažiranoga Festivala prvih.

O kućerini Mine Malkoč

Otvorenje izložbe Četvrtog festivala prvih označeno je duo-performansom Minirana masnicom Slavice Jakobović Fribec i Jasenke Kodrnje, u kojemu su riječ mine semantički protegnule i na vidljive i nevidljive ožiljke, duševne i tjelesne tamnoljubičaste, zelenkasto-smećkaste modrice, masnice, podljeve obiteljskoga nasilja koje su autorice označile kao “minsko polje patrijarhalnog nasilja”. Pritom je Slavica Jakobović Fribec interpretirala pjesmu Danas sam dobila cvijeće Paulette Kelly, a Jasenka Kodrnja šest vlastitih pjesama o sadističkim modusima patrijarhalnog nasilja. I kako su recitirale stihove, koje su podsjetile na bol nekih anonimnih žrtava, tako su i polagale na pod bukete umjetnoga cvijeća na kojima su ispisale sljedeća upozorenja: OPASNOST OD MINA!, OPREZ, MINE!... Podsjetimo na strahotne završne stihove pjesme Danas sam dobila cvijeće: “Danas sam dobila cvijeće./ Danas je vrlo poseban dan./ Bio je dan mog pogreba./ Prošle me je noći konačno ubio./ Nasmrt me je prebio./ Da sam samo skupila dovoljno/ hrabrosti i snage da ga ostavim,/ danas ne bih dobila cvijeće.”

Na četiri izložene fotografije pod nazivom 4 MINE Haris Rekanović odabrao je četiri ženska lika koje nose tradicionalno bosansko ime Mina koje nažalost izumire, a u simbolizaciji, kako autor navodi, četiriju Mjesečevih mijena: “Mina – starobosanski, mijena Mjeseca; Mina – ar. ime doline blizu Mekke značajne za obavljanje hadža”. Dakle, autor je fotografirao četiri Mine – Minu Fajković (16 godina), Minu Fazlić (19 godina), Minu Malkoč (46 godina) i Minu Mašić (20 godina). Pritom tradicionalno žensko ime Mina kao simbol protoka vremena autor ujedno povezuje i s tehničkim simbolima modernizacije koja halapljivo nivelira tradiciju. Istoimeni performans autor je zamislio kao intervenciju, aplikaciju duginim bojama i etičkim molbama na jumbo-plakatu s likom Mine Malkoč, a na kojemu je ispisan i njezin iskaz: “Imam ja tamo kućerinu. Da mi je doći do nje, sve bi’ rasprodala...”. Tako je osim crteža autor ispisao i niz antikonzumerističkih utopijskih molbi i savjeta: npr. “Ne kupujte što vam ne treba”; “Ne stavljajte životinje u konzerve”... Inače, plakat je bio postavljen ispod željezničkog nadvožnjaka u Savskoj ulici preko puta Ciboninog tornja, a tik uz njega, što se ostvarilo kao čista podudarnost, nalazio se i jumbo-plakat s porukom-molbom “Idući put udari loptu” koja razotkriva tempirane mine uvijek nevidljivoga obiteljskoga nasilja.

O noćnoj akciji i psećim mislima

Osim spomenutih performansa kao i ostalih, brojnih radova u drugim medijima, a o kojima možete, ako želite, više doznati na web stranici www.studio-artless.hr, u Galeriji Nova bila je izložena i fotografska dokumentacija gerilske akcije/performansa Ovaj most je opasan, ali mine su opasnije Srđana Petrija, Ivane Biočine i Srećka Horvata koji su dokumentirali vlastitu noćnu gerilsku akciju ispisivanja grafita spomenute naslovne odrednice na Savskom mostu.

Uz navedene performanse zadržimo se ukratko i na sjajnom videoradu Ubojite misli Stanke Gjurić, koji tematizira životinjski strah od ljudske agresije. Naime, autorica videoradom podsjeća kako je njezina kujica Hooper početkom Domovinskoga rata, tijekom uzbuna, stenjala od straha pred strahotnim zvukovima samo ljudima svojstvene vječno ponovljive ratne, ratničke gluposti. Međutim, kao i sve traume, i navedena je trauma ostala duboko upisana u sjećanjima ove životinje, te u vrijeme novogodišnjih blagdana, kada se nemilosrdno koriste pirotehnička sredstva, Hooper, reagira potpuno isto – lajanjem i režanjem kao i u traumatičnim ratnim iskustvima buke i bijesa.

Klackalična prostorna instalacija

Na trojni zadatak (interakcija sa zadanim prostorom podrumskih prostorija Galerije Klovićevi dvori, tema autoportreta i umjetnička provokacija) kustosice Jasmine Bavoljak, koja je koncipirala ciklus Intime, a u okviru kojega je objedinila tri umjetnika i dvije umjetnica (Ivan Kožarić: Bijele ruže, Antonio Gotovac Lauer: Glupi Antonio predstavlja, Boris Demur: Spiralna art memorija i performans Hommage á Oskar Herman, Vlasta Delimar: Marička, Vlasta Žanić: Ravnoteža), Vlasta Žanić odgovorila je performansom i istoimenom izložbom Ravnoteža kojima, među ostalim, propituje prostor između uspostavljanja ravnoteže i neravnoteže. Interakciju je sa zadanim prostorom iznimno iskazala na taj način da je duž centralnoga galerijskog prostora postavila drvene klackalice, koje su izgledale i poput dječjeg igrališta ali i poput građevinskog prostora, kojima su se posjetitelji, ako su željeli, trebali hodajući “isklackati”. Naravno, neki su pritom odabirali hod po klackalicama a neki i sigurniji hod u prostoru između mogućnosti gubitka i ponovnog uspostavljanja ravnoteže. Performans je Vlasta Žanić kao i Vlasta Delimar u navedenom izvedbenom i izložbenom ciklusu izvela u malom prostoru ispred samog ulaza u središnji galerijski prostor, a koji je Jasmina Bavoljak, u povodu performansa Marička, atribuirala kao “sakrosanktni prostor kule, odnosno kripte Jezuitskog samostana” (usp. Transfer, 23. studenoga 2006.). Dakle, u tom istom prostoru Vlasta Žanić ,a ispred središnjeg klackaličnoga izložbenoga prostora, odjevena u dugu sivu haljinu nekoliko se puta zavrtjela oko vlastite osi, referirajući na svima poznatu dječju igru, ali i na značenje gubitka životne ravnoteže, one fizičke i one psihičke. Pridodala bih i osjećaj gubitka ravnoteže između istine i ulaska u klackaličnu neistinu. Performans nalik na ritualni derviški ples vrtnje umjetnica je okončala posljednjim gubitkom ravnoteže i padom na bijelu spužvastu podlogu, nakon čega se (zanimljivo) i poklonila publici. I dok je u performansu Prelaženje (2005.), koji je izvela u nizu od tri performansâ Čestitanje, Rožata i Prelaženje (Zagreb, 18. ožujka – 8. travnja 2005.), problematizirala intenzitet prelaženja iz uloge u ulogu u svakodnevnom, privatnom životu, i navedeno je vizualizirala postavljanjem sebe na rotacijskom kiparskom postamentu, gdje istovremeno predstavlja model za kip, kiparicu i skulpturu samu, a pritom figurira i kao performerica na sceni rotacijskoga postamenta i kao videoumjetnica koja kamerom snima publiku (usp. Zarez, 21. travnja 2005.), čini mi se kao da performansom Ravnoteža tematizira, među ostalim, i ravnotežu između navedenih svakodnevnih prelaženja.

San o ugljenu

U tekstovima koji prate web rad Mreža snova (2001.) Kate Mijatović, među istaknutim riječima nalazi se i riječ ugljen. Ugljen je uostalom i dio njezine instalacije Ugljen iz podsvijesti (1989.) koju je činio kavez unutar kojega je bila smještena poveća hrpa ugljena s izokrenutim tačkama na samom vrhu, a instalacija je bila smještena u neposrednoj blizini Galerije SC-a. Inače, kavez umjetnica tumači kao stvarnost ili pakao svijeta, svijesti, ili kao što apostrofira da je željela da izgleda kao da je sišla u rudnik-podsvijest i od tamo iznijela ugljen na svjetlo dana i pritom ga zatvorila u kavez-svijest (usp. Život umjetnosti, broj 69). Osnovni simbolički materijal i u performansu Resume jest ugljen, a kojim Kata Mijatović ponovo problematizirala ulogu snova, i pritom se vratila svom snu od 28. rujna 1991., koji, kako je napisala na pozivnici, glasi: “(...) silazim u rudnik, tamo me čeka hrpa ugljena i kolica. Utovarujem ugljen u kolica i iznosim ga van, na svjetlo dana”. Riječ je, dakle, o istim snovitim slikama koje je transponirala i u spomenutu instalaciju Ugljen iz podsvijesti. Naime, autorica u mediju performansa, instalacija, video i web radova ispituje temu sna, apostrofira ulogu odnosa svjesnog i nesvjesnog, a pritom polazi od vlastitih snova kao i od snova svojih prijatelja, prijateljica. Dakle, kao i u performansima Željkov san (2004.) i Markitin san (2004.) umjetnici je bilo bitno udvostručenje vlastitoga Ja: naime, radnju utovara ugljena u crna kolica i njegova premještanja na drugu hrpu s druge strane pozornice MM-a prati i projekcija (videoperformans) potpuno iste radnje, te kada umjetnica uspije dovršiti čin premještaja ugljena s jedne na drugu stranu, čeka da i na videoperformansu završi navedeni posao premještanja. Odjevena u bijelu košulju i tamne hlače, kao da i kostimografski potencira igru između svijesti (bijeloga, racionalnoga, navodno uvijek objašnjivoga) i nesvjesnoga (racionalno nepristupačnoga, zamagljenoga i time u cijelosti neobjašnjivoga).

S podsjećanjem na autoričin inicijalni san od 28. rujna 1991., kao da se vraćamo na početak ove vrlo kratke priče koju smo otvorili prikazom triju performansâ te videorada Ubojite misli ovogodišnjega Festivala prvih na temu MINE.