Mini-kritike

Sudar akademskih kultura

Rastislav Dinić

Milanko Govedarica, Filozofija psihoanalize, Beograd: Srpsko filozofsko društvo, 2013.



Bernard Vilijams je jednom prilikom uočio vezu između scijentizma i onoga što je opisao kao "podučavanje filozofije putem erističkih rasprava, koje filozofima usađuje zastrašujuće sitiničavi super-ego, mešavinu njihovih najimpresivnijih profesora i najkompetitivnijih kolega, koji upravlja njihovim pisanjem kroz konstantnu anticipaciju krivice i sramote". Ta misao mi je pala na pamet dok sam čitao knjigu Milanka Govedarice koja se bavi kako odnosom filozofije i psihoanalize, tako i odnosom filozofije i scijentizma.

Govedarica ne koncipira svoju knjigu kao iscrpan pregled susreta filozofije i psihoanalize, već se radije usresređuje na debatu između filozofa Adolfa Grinbauma i Jirgena Habermasa, kao najistaknutijih predstavnika, respektivno, scijentističkog i hermeneutičkog tumačenja psihoanalize. Grinbaum, najpoznatiji kao filozof nauke i to pre svega fizike, tvrdio je da je Frojd psihoanalizu zamislio kao strogu nauku s jasnim kriterijumima opovrgljivosti, dok je Habermas s druge strane ovu diciplinu video pre svega kao deo humanističke hermeneutičke tradicije, i sredstvo samorazumevanja i emancipacije.

Govedarica (inače autor knjige Filozofska analiza iracionalnosti te brojnih radova koji se bave različitim aspektima filozofije psihoanalize), koristi tu debatu kao priliku da postavi još jedno značajno pitanje koje prevazilazi strogo psihoanalitičku tematiku – pitanje odnosa prirodnih i društvenih nauka. Nakon izlaganja obe suprotstavljene pozicije, Grinbaumove rigidno scijentističke i Habermasove, hermeneutičke, on precizno uočava manjkavosti i preterivanja svake od njih, te kao alternativu predlaže sopstvenu poziciju koju naziva fleksibilnim scijentizmom. Inspiraciju za fleksibilni scijentizam Govedarica nalazi kako u kompatibilističkom shvatanju odnosa slobode volje i kauzalnog determinizma, tako i kod samog Frojda, za kojeg tvrdi da je pronašao mnogo bolji balans između scijentističkog i hermeneutičkog aspekta psihoanalize, nego bilo koji od njegova dva tumača. Govedarica piše da nas "saznata nužnost dovodi u priliku da možemo hteti ono što je nužan tok događaja, takav da ne dopušta alternativne mogućnosti, čime preuzimamo odgovornost za vlastite aktivnosti, uprkos tome što su one striktno determinisane", te da "upravo u tom smislu, i u domenu psihoanalitičkog iskustva postoji kompatibilnost između scijentističkog kauzalnog determinizma i hermeneutičke ideje o oslobađanju ličnosti, a ne njihova međusobna isključivost, kao što sugeriše Habermas".

Što se tiče odnosa prirodnih i humanističkih nauka, fleksibilni scijentizam ne insistira, za razliku od rigidnog, na svodivost humanističkih na prirodne nauke, te u tom smislu dopušta izvesnu autonomiju humanističkih disciplina. Ipak, on zahteva od tih disciplina da se prihvate osnovne metodološke postavke prirodnih nauka: formulisanje proverljivih kauzalnih hipoteza i njihovo objektivno testiranje. "Discipline koje ne uspevaju da se u dovoljnoj meri podvrgnu zahtevima zajedničke naučne metodologije", piše Govedarica, "mogu i dalje igrati važnu ulogu u ljudskoj kulturi, ali ne mogu osnovano polagati pravo na vlastiti naučni status". A upravo to je, po Govedarici slučaj s mnogim "duhovnim naukama".

Ovakvo rešenje može se činiti uzorito neutralnim i kompromisnim, ali ima ozbiljan nedostatak što sukob "dveju kultura" (kako je to svojevremeno nazvao C.P. Snow) ne sagledava u njegovom konkretnom akademskom i društvenom kontekstu. U Govedaričinoj knjizi, donekle razumljivo, nema mesta za Science Wars, diskusiju o obrazovanju na tržištu, merama štednje te ukidanju neprofitabilnih departmana – skoro po pravilu onih humanističkih. U tom smislu, ta rasprava o odnosu dve akademske kulture, nužno ostaje nepotpuna.

Kako onda oceniti Govedaricinu poziciju fleksibilnog scijentizma? S jedne strane, čini se da ona opravdava imperijalističke tendencije rigidnog scijentizma, s tim što kolonizovanoj humanistici ostavlja izvesnu autonomiju i slobodu u sprovođenju kolonijalnih prohteva. Međutim, s druge je strane moguće Govedaričin projekat videti i u drugačijem svetlu: kao način da se neke značajne humanističke teme i discipline, poput same psihoanalize, provuku ispod radara onog sitničavog super-ega o kojem piše Bernard Vilijams i tako nađu svoje mesto kako na sve scijentizovanijim univerzitetima, tako i na katedrama za analitičku filozofiju. Kao takva, Govedaričina knjiga predstavlja dragocen doprinos dijalogu ne samo između dve akademske kulture, nego i između dve, često međusobno netrpeljive, struje akademske filozofije.





Houellebecq iz našeg sokaka

Katarina Malbaša

Goran Gocić, Tai, Beograd: Geopoetika, 2013.



U filmu Episode 1 holandski savremeni umetnik Renzo Martens beleži svoje putovanje kroz ratom razrušenu Čečeniju. Umesto očekivanog putopisnog narativa – ljudi, kultura te strahote rata – umetnik narcisoidno insistira na sopstvenim osećanjima, potrebama i sumnjama. Tako on ljudima koje susreće postavlja pitanja i nudi konstatacije poput "Da li mislite da sam zgodan?" ili "Sumnjam da me moja devojka ne voli". Ma koliko ovaj egocentrični spektakl bio naporan za gledanje to ipak nije ni prineti transferu nelagode koji osećamo kada je ovakav rezultat, za razliku od Martensovog uratka, nehotičan.

Nažalost, to je baš slučaj s putopisnom polu-fikcijom autora debitanta Gorana Gocića Tai, koja je ove godine, na iznaneđenje književne publike, dobila NIN-ovu nagradu. Vodeći se diktumom britanskog putopisca Brusa Četvina da valja pisati ne istinu već istinu i pol (pa nas valjda zato i obaveštava da koristi kondome XXL), Gocić nam slika svoje putovanje Tajlandom, zapravo u seks turu, kao akt desperatne pobune osiromašenog slobodnog umetnika i intelektualaca koji ne može da naplati svoj rad u rodnoj Srbiji. Taj krajnje nepouzdani narator, autorov glas bez imalo distance, tako je naš, pomalo komično malograđanski, vodič kroz Tajland. Putovanje ovde nije povratak potisnutog u globalizaciji kao u Uelebekovoj Platformi ili poprište oniričke fantazije o edipalnim korenima evropskog imperijalizma kao u Refnovom filmu Only God Forgives već izgovor za banalno turistčko hodočašće u samopotvrdu autora kao muškarca kroz prostituciju: ako mene već jebu u Srbiji, ja ću jebavati po Dalekom istoku. Tekst, kome kao da nedostaje urednik, okićen je šumom fusnota koje predstavljaju neku vrstu brevijara intelektualne klime beogradskih osamdesetih godina prošlog veka – od Oshoa do Froma pa nazad do Berđajeva – i koji nas više nego pomalo patronizirajuće obaveštavaju o svakoj pa i najbanalnijoj referenci. Iza ove papirne kulise Tajlanda iz vodiča za bekpekere smenjuju se, kao u pozorištu senki, opšta mesta o podatnosti Istoka i ženskoj pobedi kroz potčinjenost, te mutni antikapitalizam.

Ako je Uelebekova Platforma pokazala provincijalizaciju francuske kulture kroz globalizaciju, Gocićev roman i nagrade kojima je opterećen, nehotice, pokazuju parohijalnost srbijanske književne scene kojoj je svako putovanje, pa i turističko, avantura, a vremenski horizont kraj prošlog veka.





P prostora za napredak

Dinkouno Kreho

Antonio Barišić, Srest ćemo se opet, Zagreb: Jesenski i Turk, 2013.



Novinar po formaciji i stažu, Antonio Barišić prozu je počeo pisati u tridesetima. Njegov obimom neveliki romaneskni prvijenac, Srest ćemo se opet, nagrađen je Kiklopom za najbolju debitantsku knjigu u protekloj 2013. godini. Roman pripovijeda o Kreši i Branku, dvojici prijatelja adolescenata različite nacionalne pripadnosti u Šibeniku početkom devedesetih. Dakako, intimna drama odrastanja isprepliće se u životima progatonista s turbulentnim političkim zbivanjima na horizontu. Atraktivna tematska postavka romana izazvala je nemalo zanimanje mainstream medija, koji su Srest ćemo se opet brandirali kao "generacijski roman". Sudeći po izjavama i intervjuima, takvo određenje nije mrsko ni autoru.

Barišićev roman nepretenciozno je, ali konzistentno i sigurno pisan. Realiziran je u prikazivačkom modusu realizma, ali bez "verističkih" pretenzija kakve vežemo uz nasljeđe tzv. stvarnosne proze. Autorovo iskustvo u pisanju – premda dosad nije bilo vezano uz sferu beletristike – itekako izlazi na vidjelo u vođenju priče i gradnji prizora. S druge strane, iako tematizira višestruku političko-privatnu dramu, roman nije uzbudljiv i napet kao što bi mogao biti; prije bismo rekli da ostaje poprilično "pljosnat". Čitateljsku pažnju ipak pridobiva nekoliko vrlo uspjelih epizoda: takva je npr. ona u kojoj Krešo svim silama pokušava dovesti Branka na koncert Prljavog Kazališta kako bi dokazao društvu da je Branko, "pogrešnoj" nacionalnosti unatoč, ipak naš dečko.

S karakterizacijom likova Barišić je obavio solidan posao, ali ostavio i dosta prostora za poboljšanje i doradu. Recimo, likovi Brankovih roditelja posve su zapostavljeni s obzirom na značaj njihovih uloga u pripovijesti. Nadalje, postoje upadljive kvalitativne razlike između prikaza dalmatinskog i beogradskoga miljea. Kad je Dalmacija posrijedi autor demonstrira detaljno, mjestimice i suvereno poznavanje terena; prikaz Beograda, pak, na trenutke djeluje kao da je rekonstruiran iz nekoliko srbijanskih camp filmova iz devedesetih. Sve u svemu, Barišićev roman zaslužuje čitanje, ali ostavlja i dojam da je autor mogao i više i bolje. Nadajmo se da će u budućnosti to i pokazati.