Miris Kinoteke

Zagrebačka Kinoteka od početka prosinca više ne djeluje u Kordunskoj ulici broj 1 – zgrada u kojoj je dosad bila ta kinodvorana vraćena je Župi sv. Blaža. Generacijama građanki i građana Zagreba “miris Kinoteke” potiče sjećanja na filmofilski užitak koji je Goran Tribuson, misleći na atmosferu u kinima malih gradova, sažeo u sintagmu “miris lizola”. Naime, u Kinoteci su mnogi doživjeli svoj prvi susret s velikim platnom po kojem su se kretali Disneyjevi animirani likovi – Bambi iz istoimenog crtića koji je inspirirao i Branka Bauera za završnu sekvencu njegovog igranog remek-djela Ne okreći se, sine, zatim Pepeljuga, Mačke iz visokog društva i mnogi drugi – koje sada djeca nekadašnje djece gledaju, restaurirane i poboljšanog zvuka, na suvremenom DVD formatu. Dvorana u Kordunskoj “zarobila” je početkom sedamdesetih i potpisnicu ovih redaka, kojoj je sat na zvoniku crkve Sv. Blaža, vidljiv s prozora bakinog stana, bio podsjetnik na to da se bliže rane poslijepodnevne projekcije animiranih ili dječjih igranih filmova. Vlak u snijegu, Družba Pere Kvržice, Kekec, Vuk samotnjak, opet Vuk samotnjak, i još jednom Vuk samotnjak...

Išlo se na sve predstave

Kinoteka je, dakle, bila u prostorijama župe Sv. Blaža, sa stražnje strane istoimene crkve koju je projektirao arhitekt Viktor Kovačić. Slučaj je htio da se ranih sedamdesetih preselimo upravo u novozagrebačku Ulicu Viktora Kovačića, odakle je krajem osamdesetih uslijedio novi val odlazaka u Kinoteku. Tih je godina dvorana stekla kultni status i kao takva zasluženo dobila natuknicu i u Leksikonu YU mitologije koju potpisuje dr. Vatroslav Sekulić: “Negdje 1985. ponovno me tamo odfurao moj današnji kum, što smo onda bili, drugi srednje. Kao on intelektualac – fura šminkera na cool intelektualni film. Davao se Proces s Orsonom Wellesom i Anthonyjem Perkinsom. Bilo nas je sedmero-osmero u kinu, nekako mi bijaše teško, meškoljio sam se, zijevao, želudac je krulio, ipak je to težak film za šminkera prazna želuca. Dvoje ljudi je otišlo, a onda je, kunem se, kroz redove protrčao oveći štakor. Poslije sam bio ponosan što sam izdržao više nego ona dva tipa. Program su obnovili negdje oko Univerzijade 1987. Sjećam se kao da je bilo jučer, prvi ciklusi su bili Pasolini i Fassbinder. Išlo se na sve predstave, sada sam već bio klasični zagrebački kvaziintelektualac od 17 godina. Jednom sam bio na sve tri predstave od 18, 20 i 22 sata – ova zadnja je bila Salo – 120 dana Sodome, dvorana puna, Dario Marković predstavio je knjigu Pasolini i smrt, a ja sam se kreveljio dok su nevina dječica jela špenadle. Naravno, okupljala se još gora pozerska škvadra nego što sam i sam bio. (...) Karte je prodavala ona ‘Dobra Teta’. Jednom nakon mnogo godina mog dolaženja mi se obratila: ‘Jeste li ponijeli maramice?’. Poslije filma mi je bilo jasno. Davao se Jedan dan života i većina prisutnih (njih tridesetak uglavnom starijih od 60) je plakala’’.

Od estetike do politike

“U Kinoteci je jedno vrijeme bila otvorena knjižara Moderna vremena (tu se stvarno svega moglo naći, pa i različitih rariteta iz izdavačkih kuća poput SKC Niš, zatim kasete iz produkcije Željka Franjića, dosta o filmu, stripovi, ploče, nije bilo loše, uvijek je sviruckala neka cool, pomodna, kvaziintelektualna, in mjuza tipa Tom Waits. Vani je na zidu netko (vjerojatno ekipa Greiner i Kropilak) sa šablonom “narisao” Williama S. Burroughsa. Zaboravih pripomenuti – karte je trgao simpatični, a opet rijetko kad nasmijani gospodin (ili bolje rečeno drug) u plavoj kuti, kao da je netom došao iz direktne proizvodnje u npr. Radi Končaru. On je uglavnom zvonio za početak predstave, šutio i trgao karte. Premda je imao sjajnu gustu crnu kosu (kao da ju je maz’o pastom za cipele), cijelom svojom pojavom podsjećao je na likove tipa Boris i Igor iz Frankensteina (mislim na ono šutljivo pomoćno osoblje koje je uvijek tu). Pozdrav njemu i Dobroj Teti”, završava onaj koji se potpisao kao dr. Vatroslav Sekulić, a čije je osobno iskustvo ujedno i iskustvo čitave generacije.

Ovome bi svakako valjalo dodati i legendarne projekcije filma Tramvaj zvan čežnja s ćiriličnim titlovima – programi su uglavnom nastajali u suradnji s Jugoslavenskom kinotekom iz Beograda. Neki u dvorani znali bi negodovati, ali uvijek je bilo i susretljivih likova koji su titlove čitali glasno, na usluzi svima koji su se lošije snalazili na tom pismu. Neće proći mnogo vremena, a u Kinoteci će se “ćirilica” službeno prevoditi na “latinicu”. No, o tome nešto kasnije. Dakle, kraj osamdesetih bio je vrijeme kada se u Kinoteci, zahvaljujući ciklusima svih onih modernista poput Antonionija, francuskih novovalaca na čelu s Godardom i Truffautom, novonjemačkih filmaša poput Fassbindera i Wendersa, jugoslavenskih crnotalasovaca poput Makavejeva i Živojina Pavlovića, formirala estetika.

U devedesetim salon odbačenih

A početkom devedesetih godina Kinoteka je postala mjesto u kojem se već formirana estetika počela iskazivati i kroz politiku. Budući da razmjene s Jugoslavenskom kinotekom više nije bilo, a onda praktički ni kinotečnog programa, u Kordunsku su se uselili neki drugi programi. Kinoteka je tako postala svojevrsni hrvatski salon odbačenih, mjesto gdje su se mogli vidjeti filmovi koje nisu željela prikazati ni HRT ni kina s redovnim repertoarom. Spomenimo samo da je upravo u Kinoteci, u sklopu Dana hrvatskog filma, prikazan dokumentarac Oluja nad Krajinom Božidara Kneževića, a kasnije i dokumentarci Nenada Puhovskog Paviljon 22 i Lora – svjedočanstva. Također, u toj je dvorani svoj povratak u zagrebačku sredinu početkom 2002. doživio i Lordan Zafranović, koji je devedesetih upravo ostraciran iz ovdašnjeg kulturnog prostora pod optužbom da je Hrvatskoj “zabio nož u leđa”.

Osim toga, Kinoteka je prva otvorila vrata i novim srpskim filmovima. Barijeru su krajem ožujka 1999., samo nekoliko dana prije početka NATO bombardiranja Beograda, probile Rane, redatelj Srđan Dragojević i glavni glumac i producent filma Dragan Bjelogrlić. Slučaj je htio da su neki od nas “promatrača” iz osamdesetih u devedesetima razvili “posebnu sklonost za film”, kako je jednom prilikom novinare kulture specijalizirane za praćenje ovdašnjih kinematografskih prilika nazvao filmolog Hrvoje Turković, pa smo tako popratili i ovu, tada visokorizičnu, projekciju. Ovo je prilika da se spomenemo i Dragana Švace, bivšeg direktora Zagreb filma u sklopu kojeg je Kinoteka djelovala, voditelja programa Kinoteke Dinka Opašića, te distributera Željka Brkića bez čije agilnosti “rane” još dugo ne bi zacijelile. Premda je boravak Dragojevića i Bjelogrlića u Kinoteci i Zagrebu bio poluilegalan (naime, nisu izostale telefonske prijetnje organizatorima o podmetanju bombe, a i na službeni ručak nije se išlo u neki od elitnih zagrebačkih restorana, nego u zabačeni hotel Vienna u Zagrebačkoj ulici), i premda će Rane u Hrvatskoj ostati zapamćene najviše po “prijevodu” na hrvatski jezik (taj je kalambur djelo Tomislava Mihalića, sina pjesnika Slavka Mihalića, koji naslov ipak nije preinačio u – Ozljede), ne smije se zaboraviti da je odluka o njihovu prikazivanju u atmosferi tadašnje Hrvatske bila pravi izraz građanske hrabrosti.

Film kao prirodni esperanto

“Zgrada je vraćena Crkvi i tako je nepravda ispravljena”, rekao je velečasni Zvonimir Sekelj u povodu povrata dvorane župi Sv. Blaža. Nije rekao čemu će dvorana ubuduće biti namijenjena, te dodao da ne treba “raditi halabuku” oko toga kada je, kako je napomenuo, toliko kinodvorana u Zagrebu zatvoreno. Sadašnji direktor Zagreb filma Vinko Brešan rekao je pak kako radi na tome da se tehnika i zaposleni u Kinoteci presele u kino Tuškanac, gdje filmske programe organizira Hrvatski filmski savez. Hoće li se to ostvariti, odlučit će zagrebački Ured za kulturu. Pročelnik tog ureda Pavle Kalinić izjavio je da će on osobno poduprijeti Brešanov prijedlog o preseljenju u kino Tuškanac i da će bivši zaposlenici Kinoteke ondje dobiti nova radna mjesta. “Sramota je što u Zagrebu nema dvorane s kinotečnim programom, a i najmanje kazališne skupine dobivaju prostorije u gradu”, istaknuo je Branko Ivanda, dekan Akademije dramskih umjetnosti, čiji studenti već godinama nemaju gdje pogledati filmske klasike. Smatra da bi, u nedostatku boljeg rješenja, Tuškanac mogao za to poslužiti.

Izgubljeni “miris Kinoteke” i “miris lizola” svjedoče i o trendu zatvaranja brojnih kinodvorana u Hrvatskoj u devedesetima. Ovaj gubitak kulturne infrastrukture nema veze samo s time što je kinoprikazivačka djelatnost u nas prepuštena na milost i nemilost tržišnim zakonitostima, s općim trendom smanjenja broja kino-gledatelja zbog videa i televizije, i s osiromašenjem i visokom cijenom ulaznica, nego i s duhom vremena. Naime, poznato je da je filmski jezik univerzalan, razumljiv svim ljudima, bez obzira na njihovu političku, nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost te stupanj obrazovanja. Univerzalnost filma je efektivna i afektivna, kako to kaže Edgar Morin, koji film označava kao prirodni esperanto. A u današnjoj Hrvatskoj za esperanto su svi – gluhi.