Mirko Ilić: Zagreb i dalje...

Kad se grafičkom umjetniku i dizajneru koji je iz neke kulture i grada fizički otišao prije gotovo četvrt stoljeća, u toj kulturi i gradu objavi monografija od 360 stranica i s 1450 ilustracija, a istodobno priredi i velika retrospektivna izložba, prvi refleks u medijima jest govor o povratku. U slučaju Mirka Ilića, koji je iz Zagreba 1986. otišao u New York, sintagma s populističkom notom, upotrebljiva za novinske naslove ili najave tv priloga, glasila bi: “Mirko se vraća kući”.

U ovom slučaju, međutim, ništa ne bi bilo pogrešnije sugerirati publici od toga. Unatoč povremenom službenom neregistriranju njegovih djelatnosti pa ni postojanja, Ilić se, naime, ne može “vratiti” u kulturu koja je ishodište njegova djelovanja: unatoč fizičkoj dislociranosti, on nikad nije ni otišao iz nje.

Individualni habitus i socijalne mreže

U ovom smislu, ponajprije treba reći da je u svim godinama boravka i života u SAD-u, Ilić ostao u bliskom kontaktu s osobama iz socijalnih mreža u koje je bio uključen u Zagrebu, Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. U New Yorku, gdje je vlastitim talentom, te socijalnom i ekonomskom poduzetnošću, postigao status s kojega može drugima pomoći, svoj utjecaj stavlja u službu onih kojima je pomoć potrebna, često s geografskim porijeklom koje im još prije dolaska u SAD omogućuje znati za njega i njegov rad. Nije uvijek riječ o ljudima usko vezanim uz dizajnersku ili umjetničku djelatnost, ali u ovim je područjima učinak Ilićeva zauzimanja najvidljiviji u javnosti: bez njegova posredovanja, u globalnim bi se razmjerima znatno manje znalo za dizajn koji danas nastaje u sredini iz koje je otišao u SAD. Bilo da je riječ o preporukama pri objavljivanju članaka ili temata u uglednim strukovnim časopisima, bilo o uvrštavanju radova ne samo iz Hrvatske nego i s drugih područja bivše Jugoslavije, te dalje s “Istoka”, u globalno distribuirane publikacije na engleskom jeziku, Ilićeva je uloga nezaobilazna.

Drugi aspekt Ilićeva trajna boravka u kulturi koja je ishodište njegova djelovanja jest na osobnoj razini: elemente te kulture, u kojoj je formiran kao osoba, nosi i nosit će do kraja života u vlastitom habitusu. Bez obzira na promjenu mjesta boravka, Ilićeve reakcije, u rasponu od tjelesnog držanja i gestikulacije do metaforike i specifičnog smisla za humor, odaju profesionalnu socijalizaciju u zagrebačkim sedamdesetima. U repertoaru koji takva odrednica podrazumijeva, unatoč svim kasnijim transmutacijama i kontekstualizacijama, iskusno oko primjećuje genius loci povezan sa sivim asfaltom ulica tadašnjega glavnoga grada Socijalističke Republike Hrvatske.

Na urbanoj sceni koja se na tim ulicama rađala, kao i u danas nestalim interijerima ugostiteljskih objekata u kojima su novinska uredništva ondašnjeg omladinskog tiska očekivala što će o pojedinoj temi ili broju reći “drugovi iz komiteta”, Ilić je brusio sve facete nesumnjiva likovnog i intelektualnog talenta, a isto tako stjecao vještine socijalnog i profesionalnog preživljavanja koje će mu kasnije omogućiti plasman i opstanak u najoštrijoj svjetskoj konkurenciji. Nemalen utjecaj, koji se ponekad zaboravlja, u tom je vremenu na svestrano zainteresiranog Ilića izvršila i šira kultura konteksta u kojem je živio, odnosno ona kultura koja nije bila ograničena samo na pojave vezane uz omladinsku scenu. Pogrešno bi, naravno, bilo reći da je naznačena?smjesa kulturnih sastojaka pravocrtno formirala Ilića, ali je neosporno da njegova osoba i radovi do današnjega dana nose njezinu snažnu aromu.

Pripadnost: kulturna protiv birokratske

Konačno, argument koji najsnažnije govori protiv mogućeg Ilićevog “odlaska” od kuće u koju bi se monografijom i retrospektivom sada navodno trebao vratiti, jesu njegovi radovi sami. Stotine crteža, stripova, ilustracija, omotnica ploča i knjiga, plakata, novinskih naslovnica koje je do odlaska u SAD ostvario u Zagrebu, ušli su ne samo u maticu ondašnje produkcije nego već dulje predstavljaju povijest i memoriju sredine o sebi samoj. Paradoksalno je, ali sa stajališta participacije radova u kulturi nevažno, to što njihov autor, unatoč iskazanoj želji, nema državljanstvo zemlje u kojoj se danas nalazi sredina čijim pečatom osobno i autorski odiše. Protiv Ilićeva su se hrvatskog državljanstva na osobit način ujedinili ius sanguinis i ius soli: oba su mu roditelja nehrvatske etničnosti, a mjesto rođenja mu je izvan teritorija današnje Republike Hrvatske. Kao naturalizirani Amerikanac, Ilić srećom nije imao problema koje – zbog ugrađene okrutnosti ovakvih odrednica – u nesklonom vremenu imaju raseljene osobe bez državljanstva. Pokazujući njihovu relativnost i esencijalnu besmislenost, njegovi radovi ne samo da bilježe nego su aktivno stvarali povijest sredine kojoj njihov autor nesumnjivo pripada na kulturnom planu ali ne i formalno birokratski.

Na temelju Ilićevih radova nastalih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, danas se uvjerljivo može pisati kulturna povijest Zagreba i Hrvatske u tom vremenu. Iako se, naravno, u takav posao može upustiti i na temelju artefakata bez umjetničkog ili sa znatno skromnijim likovnim predznakom, nadarenost i visoka kvaliteta Ilićevih ostvarenja pomažu osobito zornom uočavanju trendova karakterističnih za društveni i kulturni kontekst njihova nastanka. Retrospektivna izložba i Kršićeva monografija u tom će smislu znatno pomoći ne samo katalogiziranju autorova opusa, nego poslužiti i kao značajno vrelo budućih kulturnopovijesnih razmatranja.

Podatak da se, u odnosu na kontekst u kojemu su nastali, isto može reći i za niz radova nastalih u Ilićevom američkom razdoblju, valja smatrati dokazom vrhunske autorske kvalitete i senzibilnosti na impulse okoline i mijenjajućeg Zeitgeista. No, i u Ilićevom je američkom razdoblju moguće zapaziti kontinuitete ne samo s autorskim idiolektom njegove zagrebačke formativne faze, nego i s kontekstom vremena u kojem je taj osobni izraz postao prepoznatljiv najširoj javnosti zemlje u kojoj je autor djelovao. Svakoj autorskoj retrospektivi u prvom su planu osoba i njezin stvaralački rukopis: samo kod osobito nadarenih na radovima se – unatoč kulturno pa i tehnološki uvjetovanim transformacijama – može pratiti ovakav kontinuitet ishodišnih poticaja.

Povratak u ishodišta: kontekst sedamdesetih i osamdesetih

Distanca stvorena protokom vremena danas nam omogućuje bolji uvid u sastavnice konstelacije koja se u doba nastanka radova činila još gušće složenom. “Ilićev je dizajn bio američki i prije nego što je otišao u Ameriku”, u privatnom je razgovoru nedavno ustvrdio dobar poznavatelj i artikulirani kritičar lokalne dizajnerske scene. Dok je ovakva tvrdnja, naravno, otvorena raspravi, ne može se poreći da autorova karijera počinje u vremenu kad u kulturološkom smislu kulminira proces započet Titovim udaljavanjem od sovjetskog tipa socijalizma i postupnim porastom vidljivosti elemenata potrošačkog društva u simboličkoj sferi jugoslavenskog samoupravnog socijalističkog poretka.

Druga polovica sedamdesetih i osamdesete godine prošlog stoljeća, vrijeme je u kojem su se u pojedinim urbanim središtima bivše Jugoslavije afirmirali novi stilovi života i nove konstelacije u profesionalnom životu. Sociološka istraživanja pokazivala su da u Sloveniji, Hrvatskoj te urbanim središtima na sjeveru Srbije i tadašnje Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine (Beograd, Novi Sad) mladi u velikoj mjeri iskazuju postmaterijalističke vrijednosti, u pojedinim aspektima konvergentne sa stavovima mladih u europskim socijaldemokratskim zemljama. Pop kultura je doživjela nove i kvalitativno drukčije dosege, u produkcijskim se aspektima postupno približavajući inozemnim uzorima. Konačno, unatoč neugodnostima nominalno nastavljenog jednostranačja, jačanjem republičkih podružnica i postupnim rastakanjem partijskog monolita, politički život doživio je ranije nezabilježenu pluralnost, iskazivanu na sve življoj medijskoj sceni.

Dvije povijesti: individualna i kolektivna

Ilićeva osobna pripovijest, jednako kao i radovi, bilježi sve gore navedene impulse: od in-grupe u kojoj je bio poznat po tome što se još kao tinejdžer odlučio na odlazak od kuće i samostalan život, zarađujući za njega radom u slobodnoj profesiji, do javne slike osobe koja u kožnoj jakni izaziva afirmirane likovne kritičare ili živi u za tadašnje prilike razmjerno nestandardnom braku s nešto starijom novinarkom i intelektualkom. Na profesionalnom planu, Ilić predstavlja simbol mogućnosti internacionalne profesionalne prihvaćenosti u crtački distingviranijem odvojku tada još uvijek široko popularne forme stripa. U pop i rock kulturi, igra značajnu ulogu kao tvorac vizualnog identiteta pojedinih bandova i cijelih stilskih pravaca, tada još uvijek značajno oblikovanog i izgledom omotnica ploča. U dvotjedniku Start, koji se smatrao vrhuncem novinske profesionalnosti i prestiža, objavljuje iznimno nadarene i zapažene ilustracije, a kasnije u političkom tjedniku Danas serije ništa manje zapaženih naslovnica, čiju je kvalitetu potvrdilo i kasnije Ilićevo lako prebacivanje na obavljanje istog posla u najuglednijim američkim novinskim publikacijama.

Sredinom osamdesetih, međutim, svemu dolazi kraj: Ilićevim odlaskom u SAD, u razdoblju koje je već bilo gospodarski i politički krizno, ali u kojem se još nisu mogli do kraja nazrijeti razmjeri katastrofe koja je uslijedila, za njega osobno završava iskustvo hladnoratovske Europe, koje je za stanovništvo Jugoslavije dotad bilo znatno ugodnije nego što je bio slučaj u zemljama Varšavskog pakta, ali koje će za koju godinu završiti praskom znatno snažnijim i tragičnijim nego što je to bio slučaj drugdje na Istoku Europe.

Ilić nije dočekao retradicionalizaciju i urušavanje konvergencija postignutih s pojedinim aspektima kulture hladnoratovskog Zapada, koje je nastupilo ratom na području bivše Jugoslavije. Refleksi promjena do njega su došli tek posredno. Kad je riječ o službenim ustanovama financiranja kulture i organizacije kulturnih priredbi, može se reći da su ovi refleksi izražavali suptilnim ignoriranjem “u rukavicama”. Unatoč povremenoj pozornosti koju su njegovom djelovanju posvećivali mediji, lokalna publika nije imala prilike vidjeti veći izbor Ilićevih radova nastalih u “američkoj fazi”, a isto tako ni sustavan pregled radova nastalih u lokalnoj sredini prije odlaska u SAD. Retrospektivna izložba i monografija koju je priredio Dejan Kršić u ovom smislu znači prekretnicu. Inverzijom populističke fraze spomenute na početku ovog teksta, moglo bi se reći da se sada “kuća vraća Mirku”.

Ilićevom retrospektivom i monografijom, kulturna se povijest sredine – u malom ali značajnom segmentu – smješta ondje gdje joj i mjesto: vraća nam se mogućnost refleksije i prosudbe jednog važnog opusa na temelju dokumentiranih predložaka, umjesto povijesti koja se i o vremenski bližim događajima u posljednje vrijeme piše neobavezno, bez utemeljenja u empirijskom materijalu i strogosti kritičke metode. Kršićev dokumentaristički i kritički rad prvi je korak prema budućim interpretacijama, u borbi protiv zaborava kulture koja neko vrijeme nije bila nazočna na javnoj sceni, u najmanju ruku ne u mjeri koju prizivaju njezina kvaliteta i važnost za identitet sredine. Zato se, suprotno populizmu mogućih medijskih najava, “Mirko ne vraća kući”, nego njegov nekadašnji kulturni kontekst vremenu koje je dugo bilo neopravdano prešućeno i zaboravljeno.

* Tekst je objavljen u katalogu retrospektivne izložbe.