Dinko Kreho  

Mirna Šimat - Prevoditelj mora naučiti stati iza svog izbora

Simone de Beauvoir: Drugi spol (Naklada Ljevak, 2016; S francuskog prevela Mirna Šimat)

Činjenica da Drugi spol sve do 2016. nije bio preveden u Hrvatskoj neobična je i, usudio bih se reći, iznenađujuća za mnoge. Je li riječ o propustu, nedostatku zanimanja, logističkim i/ili institucionalnim nevoljama...?

I nije toliko neobična s obzirom na postojanje srpskog prijevoda iz osamdesetih godina. Preko beogradskog sam se izdanja i sama susrela s de Beauvoir, dok sam još bila u srednjoj školi. Inače, i ono je jako dugo čekalo na objavljivanje – jedna od prevoditeljica [knjigu su prevele Zorica Milosavljević i Mirjana Vukmirović] u pogovoru bilježi kako je prijevod "odležao" deset godina! Dakle, ni u društvu koje je bilo mnogo otvorenije prema feminizmu od današnjeg prevođenje njegovih klasika nije bilo prioritetna aktivnost. Devedesetih godina za takve teme nije postojao interes u široj javnosti, a koga su već zanimale, tu je bio postojeći prijevod na posve razumljivom jeziku.

Neki su me ljudi sa stanovitom uvrijeđenošću pitali zašto sam uzela prevoditi "već prevedeni" Drugi spol – mislim li da srpski prijevod ne valja, ili da ga se ne bi trebalo konzultirati u današnjoj Hrvatskoj? Međutim, ja ne samo da nisam htjela raditi "protiv" srpskog prijevoda, nego bih bila zainteresirana za ponovno prevođenje čak i da je postojao hrvatski prijevod star tridesetak godina. Imamo više Madame Bovary, više Dickensovih i Shakespearovih klasika – zašto ne bismo imali više Drugih spolova?

Kažeš da se tvoj prvi susret s Drugim spolom dogodio u srednjoj školi. Kakve su okolnosti utjecale na to da se, povrh intimnog zanimanja, počneš i profesionalno zanimati za ovu knjigu? Drugim riječima, kako si prešla put od tih prvih čitanja do situacije da sama prevodiš Simone de Beauvoir?

Prvi susret s knjigom bio je nevjerojatan; posve sam se prepoznala u nekim dijelovima. Inače, dok sam prevodila, opet sam se poistovjećivala s istim dionicama – nisam sazrela! (smijeh). Na studiju sam je ponovno čitala na francuskom, i kroz godine me je pomalo kopkalo: zašto se ne bih toga primila? U jednom trenutku samoinicijativno sam predložila Drugi spol Nakladi Ljevak. Direktorica Petra Ljevak upozoravala me da je knjiga pozamašna, kompleksna, zahtijeva puno istraživanja, ne postoji komercijalni interes, te da postoji razlog zašto je se drugi ljudi dosad nisu latili. Ja sam željela baš nju. Poslije sam se često, grbeći se nad gustim tekstom, pitala što mi je to trebalo! Sveukupno sam radila tri godine. Najprije sam s knjigom bila na prevoditeljskoj radionici u Arlesu, gdje sam radila sa šestoro mentora i petero kolega prevoditelja. Tamo smo prošli prvih stotinjak stranica, i udareni su temelji cijelome pothvatu. Bojala sam se kako će krajnji rezultat izgledati, no zasad su dojmovi dobri.

Spomenula si potrebu da se u svakom dobu iznova prevedu fundamentalni književni, ali i nebeletristički i teorijski tekstovi. Kako bi usporedila svoj prijevod s onim ranijim, beogradskim? Djeluje li ti on, na razini osobnog dojma, arhaično ili neprimjereno današnjem trenutku ili je pak dobro podnio test vremena?

Ne mogu reći da mi djeluje zastarjelo. Recimo, valja imati na umu da je taj prijevod nastao u vremenu prije Interneta – ne mogu zamisliti kako je taj proces morao izgledati! Moram priznati da ga se do samoga kraja radnog procesa nisam ni usuđivala ponovno uzeti u ruke, iz straha da previše nalikuje mojem. Bojala sam se da će ljudi reći da sam samo kroatizirala postojeći prijevod, da će obezvrjeđivati moj rad... Za jedan svoj drugi prijevod čula sam kritiku kako "pohrvaćujem" teorijski vokabular. Međutim, namjera mi nije bila da zvučim "hrvatskije", nego da tekst bude razumljiv nekome od 14-15 godina – recimo, čitateljici kakva sam i sama bila. Mislim da je najvažnije da Drugi spol pročitaju djevojke i mladići u formativnoj dobi, odnosno da poruke knjige "prođu" do njih.

Razlika između dvaju prijevoda koju bih možda istakla jest to da su moje prethodnice zadržavale frenetičnu interpunkciju originala, s bezbroj točaka-zareza; budući da kod nas ona doista nije uobičajena, mjestimice sam uvodila drugačija rješenja. U recenziji Društva prevodilaca, koja je ipak uglavnom pozitivna, profesorica Ingrid Šafranek izrazila je sumnju u moju odluku da ponegdje promijenim interpunkciju. No prevoditelj mora naučiti stati iza svoga izbora, a ja sam o svome puno razmišljala i mislim da je ovako tekst prohodniji. A sada više neću nabrajati tko me oko čega kritizirao, nije mi neka reklama.

Prevoditeljice i prevoditelji u Hrvatskoj, ali i u cijeloj tzv. regiji, kronično su potplaćene/i, nerijetko u situaciji da konstantno odrađuju male gaže za sitne novce i nesenzibilizirane poslodavce. Kako se, u takvim situacijama, netko lati prevođenja velikoga, kompleksnog i zahtjevnog djela, koje zahtijeva potpuno drugačije razmišljanje i stanje uma? Jesi li za rad na Drugome spolu uspjela dobiti ikakvu institucionalnu podršku?

Moram reći da ova vrsta posla zapravo i nije bolje plaćena od malih projekata. U relativnim omjerima, čak se i više isplati prevoditi članke, a pogotovo tzv. stručne tekstove. Samo iskustvo prevođenja razlikuje se utoliko što uopće nemaš dnevnu, tjednu ili barem mjesečnu gratifikaciju, nego si mjesece ili godine u konstantnoj panici: "neću stići, sve je izgubljeno, što da sad radim, imam još petsto stranica…" (da ne spominjem komične paranoje: "izdavač će me tužiti, završit ću u zatvoru"). To je vrlo frustrirajuće. Izvorni plan i nije bio da prevođenje Drugog spola traje tri godine – toliko je moglo trajati samo zahvaljujući razumijevanju nakladnika. A potrajalo je zato što sam uz prevođenje knjige morala raditi i druge poslove kako bi preživjela: titlala sam filmove, prevodila članke... "Morala" je gruba riječ, ti poslovi su zanimljivo osvježenje, posebice kad te s druge strane čeka "beskrajan prijevod".

Srećom, uspjela sam dobiti tromjesečni boravak u spomenutoj Tvornici prevoditelja u Arlesu, što je doista djelovalo kao san – imaš smještaj, sve ti je plaćeno, baviš se samo prevođenjem i razmjenom ideja. Za projekt smo dobili i značajnu potporu francuskih institucija, a nešto malo, čini mi se, i od hrvatske države (smijeh).

Ponavljam stoput rečeno, ali nakladnici i institucije bi zaista morali više paziti na prevoditelje. U zemlji male književnosti kao što je naša, prijevodi čine valjda 80 posto objavljenih naslova. A potplaćivanje prevoditelja rezultira lošim prijevodima napravljenim na brzinu, što se odražava na čitavoj kulturi.  

Percepcija feminizma u Hrvatskoj se u proteklih nekoliko godina ipak blago promijenila nabolje. Feminizam se spominje u medijima, makar i u senzacionalističkom ključu, a profiliralo se i nekoliko relativno vidljivih feminističkih medija. Na feminističkoj sceni ponekad izbije i polemika, a emancipatorne politike, znamo, nema bez polemike i sukoba. Kako se Simone de Beauvoir i Drugi spol ukazuju u tom kontekstu?    

Za knjigu pisanu 1949., Drugi spol i dalje djeluje iznimno aktualno. Cijelo poglavlje o majčinstvu je nevjerojatno. Osim što je sjajno pisano, argumentirano i elaborirano, ono je i iznimno empatično – tamo vidimo da je slika de Beauvoir kao "žene-zmaja", neosjetljive i muškobanjaste militantkinje, isfabricirana. Pogledajmo samo što se događa u Poljskoj, a bojim se da ni Hrvatska nije daleko... De Beauvoir je sedamdesetih godina  zajedno s grupom slavnih Francuskinja, u obliku otvorenog pisma potpisala priznanje da je izvršila abortus. Posrijedi su bile slavne glumice, pjevačice, spisateljice... Možemo li zamisliti da se takav popis pojavi u današnjoj Hrvatskoj?

Feminizam de Beauvoir danas se u akademskom kontekstu često "pere" od socijalističkih utjecaja koji su ga, među ostalima, formirali. Istina, mi se danas možemo čuditi njezinoj nepokolebljivoj vjeri u Sovjetski savez kao zajednicu slobodnih naroda i avangardu čovječanstva, no ona je te 1949. nepatvorena, i valja je kao takvu uvažiti.

Radiš li možda na prijevodu još nekog kapitalnog frankofonog djela?

Ovog sam ljeta Meandarmediji predala prijevod studije Hladno i okrutno Gillesa Deleuzea, o Sacher-Masochu. Riječ je o vrlo zanimljivom tekstu koji pripada kod nas poprilično neistraženom području: Deleuze pokušava rastumačiti sadizam i mazohizam, i to ne kao dva lica iste medalje, nego kao dva odvojena svijeta. Ova nevelika, ali dosta komplicirana knjiga trebala bi se pojaviti do kraja godine. Osim toga, za Sandorf trenutno prevodim Foucaultov naslov Subjektivnost i istina, što mi je novi izazov jer je forma specifična: radi se naime o sabranim predavanjima kojima je stil, rekla bih, opušteno akademski. Od drugih aktivnosti, za strip nakladnika Fibru sam prevela dva vrlo zanimljiva stripovska naslova, koja bi također trebala uskoro izaći iz tiska. Beletristika me nekako zaobilazi, ali mi ostaje velika želja.

Voljela bih spomenuti i, zašto ne, reklamirati jedan kolektivni projekt koji mnogo znači prevoditeljima koji su zasad u njemu sudjelovali. Početkom 2015. godine s radom je započeo Translab, laboratorij za književno prevođenje s francuskog. Osmislile smo ga Ursula Burger, Nataša Medved, Marija Spajić i ja, umnogome potaknute rezidencijalnim iskustvima rada s prevoditeljima od kojih sam svoje maločas spomenula. S potporom Francuskog instituta i Društva hrvatskih književnih prevodilaca uspjele smo organizirati radionice s mentorima koji se izmjenjuju, u francuskoj Medijateci, jedanput mjesečno, i sad evo završavamo s drugom godinom rada i veselimo se trećoj. Upravo ovih dana idemo u Sarajevo gdje su nas pozvali da predstavimo projekt, s kojim će onda nastaviti sami.

Radionice su potpuno besplatne, donosimo svoje nedoumice iz prijevoda i raspravljamo o njima u prijateljskoj i nekompetitivnoj atmosferi, učimo se izlagati, braniti svoje izbore, ali i prihvaćati kritiku i tuđa rješenja ako su bolja. Pritom radimo na vidljivosti struke, stvaramo nova prijateljstva i poslovne prilike. Jedini uvjet za prijavu jest da prevoditelj/ica trenutno radi na nekom književnom prijevodu. Kako su potrebu za takvim radionicama odmah prepoznali i prevoditelji koji ne prevode francuski, danas postoje tri Translaba – svaki sa svojom dinamikom – francuski, talijanski i njemački, a u planu je širenje i na druge jezike.