Joško Žanić  

Mislim, dakle ne znam

Teorija spoznaje, poznata kao gnoseologija ili epistemologija, uz ontologiju je i etiku jedna od triju temeljnih filozofijskih disciplina, a prvo od tri slavna Kantova pitanja glasi upravo Što mogu znati?. Rečenica kojom počinje Aristotelova Metafizika, Svi ljudi po prirodi teže znanju (Pantes anthropoi tou eidenai oregontai physei), svjedoči o spoznajnoj orijentaciji prema svijetu kao temeljnoj za čovjeka, dok se posebno vrijednom smatra težnja prema neinstrumentalnom znanju, onome koje se traži radi njega samoga.

Blackwellov suvremeni udžbenik epistemologije, izvorno izdan 1999., a sada preveden i u nas, nezaobilazan je priručnik za svakog znatiželjnika kad je riječ o stanju istraživanja u suvremenoj (pretežno ipak anglosaksonskoj) teoriji spoznaje, a nužan će biti i svakome intelektualnom djelatniku koji želi imati širi uvid u načela i pretpostavke svoga vlastitog intelektualnog rada.

Kako objašnjava John Greco u Uvodu, epistemologiju bitno određuju tri ključna pitanja: 1. što je znanje?, 2. što možemo znati?, te 3. kako znamo ono što znamo? Dijelovi udžbenika organizirani su upravo s obzirom na to koje od njih primarno dovode u fokus, iako su, dakako, ta pitanja isprepletena i nikad do kraja međusobno odvojiva.

Fundacionalizam i koherentizam

Prvi dio knjige, Tradicionalni problemi epistemologije, bavi se svim tim glavnim pitanjima u njihovoj tradicionalnoj formulaciji. Prvi tekst, pod naslovom Skepticizam (M. Williams) bavi se mogućim pesimističnim odgovorom na pitanje o mogućnosti spoznaje, odnosno takvim zaključivanjem koje, na temelju intuitivno prihvatljivih razloga, dolazi do intuitivno apsolutno neuvjerljivog zaključka o nemogućnosti (valjane) spoznaje. Williams dijeli skeptičke dokaze u dvije široke skupine: u prvoj su oni koji tvrde neutemeljenost naših vjerovanja; u drugoj, pak, oni koji tvrde problematičnost našeg zaključivanja. Williams razmatra tradicionalne odgovore na takve dokaze, koje smatra neuspjelima, te zastupa kontekstualističku teoriju spoznaje i opravdanja. Sljedeći tekst, Realizam, objektivnost i skepticizam (Moser), razmatra ontološki status spoznatog objekta, odnosno pitanje može li naša spoznaja biti objektivna. U tekstu se brani umjereni realizam i “skromnost” u pogledu spoznaje.  

Predzadnji tekst tog dijela, Što je znanje? (L. Zagzebski), razmatra (tradicionalnu) definiciju znanja kao vjerovanja/pristajanja na nešto istinito na dobar način. Autorica iznalazi da u ovoj posljednjoj, normativnoj dimenziji leži problem, te ga pokušava riješiti pomoću pojma intelektualne vrline. U tekstu Dijalektika fundacionalizma i koherentizma (L. BonJour) prof. Dobardanović (ne mogu odoljeti) tematizira pitanje kako cjelokupan sustav naših vjerovanja mora biti uređen da bi se bilo koje naše vjerovanje moglo označiti kao znanje. Kao dva različita, i suprotstavljena odgovora na problem regresa u opravdanju naših tvrdnji, identificiraju se fundacionalizam i koherentizam: dok prvi smatra da su vjerovanja jedne razine utemeljena u vjerovanjima druge, koja sama ne trebaju utemeljenje, drugi smatra da su razlozi u odnosu međusobne potpore. Autor se odlučuje za jedan vid fundacionalizma, te ulazi u spor s nekim drugim tekstovima u ovome zborniku (a ta komunikacija i međusobno oponiranje među tekstovima posebno je vrijedno i intelektualno poticajno svojstvo ove knjige).

Naturalizam u epistemologiji

Drugi dio knjige, Narav epistemičkog vrednovanja, bavi se središnjim pitanjem epistemologije, naime pitanjem što je znanje?, i to pod vidom problema opravdanja i vrednovanja naših tvrdnji. Sosin prilog Skepticizam i podjela na interno-eksterno propituje u kojoj je mjeri pozitivan epistemički status nekog vjerovanja funkcija čimbenika koji jesu ili nisu sadržani u spoznavateljevoj svijesti. Ta rasprava uvodi u problematiku naturalizma u epistemologiji, naime stava da na epistemološka pitanja treba odgovarati empirijskim sredstvima. Dva suprotstavljena pogleda na tu problematiku nude tekstovi  U obranu naturalizirane epistemologije (H. Kornblith) i Metodološki naturalizam u epistemologiji (R. Feldman). U ogledu Kontekstualizam: objašnjenje i obrana K. DeRose bavi se pitanjem u kojoj je mjeri epistemički status vjerovanja relativan spram konteksta, pri čemu kao kontekst uzima konverzacijski kontekst. U posljednjem tekstu ovoga dijela, Racionalnost (K. Lehrer) propituje se, uz pozivanje na Aristotela, što znači biti racionalan.

Treći dio knjige bavi se vrstama spoznaje. Autori W. Alston, G. Bealer, R. Audi te N. Wolterstorff razmatraju, redom, opažajnu spoznaju, spoznaju a priori (onu koja nije utemeljena na iskustvu; tu se postavlja pitanje racionalne/intelektualne intuicije), moralnu spoznaju te spoznaju u religiji.

Posljednji dio udžbenika posvećen je Novim pravcima, u kojima se bitno problematizira kako znamo ono što znamo?. Naslovi tekstova jasno upućuju na polja interesa: Feministička epistemologija (H. E. Longino), Socijalna epistemologija (F. Schmitt), Proceduralna epistemologija - na sučelju filozofije i umjetne inteligencije (J. L. Pollock) te Hermeneutika kao epistemologija (M. Westphal). Ovaj posljednji tekst posebno je zanimljiv, jer predstavlja otvaranje anglosaksonske analitičke tradicije prema kontinentalnoj misli. Autor se u njemu bavi hermeneutikom kao oblikom epistemologije, te je razmatra u Heideggerovoj verziji, i njezinom razvoju u Gadamera i Derride.

Standardni udžbenik

Naposljetku, hrvatsko izdanje ovog udžbenika donosi vrlo korisnu bibliografiju prevedenih i izvorno pisanih tekstova iz područja epistemologije i srodnih polja (filozofija jezika, semiotika, sociologija...) na hrvatskom, srpskom i slovenskom jeziku (iako uz stanovite propuste), te opsežan autorski pogovor priređivača B. Mikulića, u kojem se predstavlja semiološki pristup znanju.

Ovaj vrstan udžbenik ubrzo je po objavljivanju stekao status standardnog udžbenika na svome polju, te je mjerodavan za svakog wanna-be epistemologa, nakon izučavanja kojega se, ukoliko je početnik, može posvetiti nužnom proučavanju klasika spoznajne teorije, poput Descartesa, Kanta, Poppera, Kuhna i drugih.