Dva natpisa iz Trogira, djelo renesansnog čovjeka alla croata. – Od azijskog plijena. – Što piše, i što ne piše, na zidu zgrade koju nikad nisam vidio. – Dodana vrijednost izvornog znanstvenog članka. – Novost kao sijamska blizanka progresa, i ksanadu. – Smetlište povijesti i oni koji po njemu vole prekapati
Postoji između Trogira i Splita jedna zgrada koju nikad nisam uživo vidio, mada o njoj koješta znam. Po toj je zgradi ime dobilo naselje Kaštel Stari, to je utvrda koju je 1481. na svom posjedu izgradio trogirski plemić Koriolan Cipiko.
Vjeran podanik Ako renesansnim čovjekom, univerzalnim čovjekom, smatramo onoga tko je sposoban i za teoriju i za praksu, za akciju i kontemplaciju, za pisanje i čitanje kao i za vladanje i ratovanje – onda u Koriolanu Cipiku želimo vidjeti ostvarenje toga ideala alla croata (što znači, modelarski govoreći, u HO mjerilu). Koriolan je studirao u Padovi, prepisivao antičke pisce – u oksfordskoj se Bodleiani čuva jedan rukopis Seksta Pompeja Festa na kojem stoji Quinti Coriolani Cipici sum liber et amicorum, “pripadam Kvintu Koriolanu Cipiku i prijateljima” – sudjelovao u komunalnom životu Trogira (noblesse oblige: plemićima dalmatinskih gradova namijenjene su dužnosti sudaca i administratora), a 1470-1474 Koriolan je zapovijedao trogirskom galijom tijekom mletačkog ratnog pohoda na Levantu. Takva je važna dužnost – ravna vođenju jedinice u okviru NATO snaga – bila, razumljivo, rezervirana za vjerne podanike Venecije; svoju je vjernost Koriolan dodatno dokazao po završetku kampanje, objavivši 1477. (još u doba inkunabula, prvotisaka) knjigu koju bismo danas nazvali publicističkom: Petri Mocenici imperatoris gesta, Djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga, jest u stilu rimskih povjesničara pisan izvještaj o podvizima Cipikova glavnokomandujućeg na levantinskom ratištu. Ubrzo po povratku s pohoda, 1476, Koriolan je od mletačkih vlasti ishodio dozvolu da o vlastitom trošku i na vlastitom terenu izgradi “palaču ili utvrdu sa zidinama, okruženu jarkom” u koju bi se “težaci trogirskoga Velog polja mogli prikladno sklanjati” pred turskim pljačkaškim napadima. Ta je palača-utvrda na hridima u moru nedaleko obale, opremljena i tijeskom za masline (kojim su se težaci morali koristiti, te je osiguravao zaradu vlasniku), postala zametak čitavog naselja, današnjega Kaštel Starog.
Izgorjelo u požaru Kad su radovi na kaštelu-utvrdi-ljetnikovcu završeni, Koriolan je dao na zgradu, također u rimskom i humanističkom stilu, postaviti natpis o izgradnji; kad je desetak godina kasnije kaštel morao biti obnavljan nakon požara, dodan je i drugi natpis, o rekonstrukciji.
Ovdje počinje moja priča. Vječno zainteresiran za tekst, pokušavao sam – nikad uživo ne vidjevši Kaštel Stari – doznati kako Koriolanovi natpisi točno glase.
Oni su poznati, dio su “imidža” uglednoga trogirskog plemića, i svakako nije teško do njih doći. Prvi natpis glasi, čitam, ovako (kratice, karakteristične za latinske natpise, u zagradama su razriješene): CORIOLANUS CEPIO P(ETRI) F(ILIUS) SUB FELICISSIMO IM(PERATORE) P(ETRO) MOCENIGO PRAEFECTUS TRIREMIS A MANUBIIS ASIATICIS HANC VILLAM AEDIFICAVIT MCCCCLXXXI: “Koriolan Cipiko, sin Petrov, zapovjednik galije pod sjajnim vrhovnim zapovjednikom Petrom Mocenigom, od azijskog je plijena izgradio ovo imanje, 1481.” - Natpis o obnovi zgrade, pak, glasi u recentnoj verziji ovako: CORIOLANUS CEPIO P(ETRI) F(ILIUS) VILLAM INCENDIO CONFLAGRATAM SENATU VENET(U) BENEGNITATE ET S(UO) P(ONDERE) MELIUS IN STATU RESTITUIT MCCCCLXXXXIII: “Koriolan Cipiko, sin Petrov, ovo imanje, izgorjelo u požaru...”
Tu stajem. Dalje ne mogu prevesti, jer daljnje riječi nisu na latinskom.
Boljo u stanju SENATU VENETU - ovo zvuči romanski, čak rumunjski, ali u latinskom (pogotovo Koriolanovu) takve su riječi nemoguće. Postoji latinska benignitas, ali ne i benegnitas. Da je netko “svojom težinom obnovio” (SUO PONDERE RESTITUIT) nerazumljivo je i vrlo sumnjivo; izvornik u kojem sam tekst našao nudi doduše posve smislen prijevod “svojim troškom obnovio”, ali se taj prijevod ne može povezati s tiskanim riječima. Napokon, MELIUS IN STATU znači otprilike “boljo u stanju”. Ukratko: takve riječi na zidu zgrade koju nikad nisam vidio ne mogu stajati. Ne mogu, u svjetlu svega što znamo, i što želimo znati, o Koriolanu Cipiku.
(Latinistu ne da mira ni onaj prvi natpis. Na njemu je uglavnom sve u redu – ali u latinskim tekstovima koji su do nas doputovali kroz dvije tisuće godina kojekakvih avantura nigdje ne susrećemo izraz A MANUBIIS. Za vedro priznanje da je nešto izgrađeno od ratnog plijena – dakle, od onoga što su pobjednici “oslobodili” od pobijeđenih – Rimljani se koriste svezom E MANUBIIS ili EX MANUBIIS, pa i na nadgrobnom spomeniku Koriolanova zapovjednika Pietra Moceniga, u crkvi San Zanipolo u Veneciji, čitamo EX HOSTIVM MANVBIIS.)
Spoznaja spoznatoga Po jednoj slavnoj definiciji, filologija je “spoznaja spoznatoga” (Erkenntnis des Erkannten). Zato filolog, kad mu nešto nije jasno, traži dalje. Sigurno je netko nekad točno pročitao natpise u Kaštel Starom.
I jest. Prije 128 godina, 1885, Koriolanove je natpise u Viestniku hrvatskoga arkeologičkoga družtva objavio Vid Vuletić Vukasović (1853-1933), učitelj na Korčuli i profesor u Dubrovniku. Znanstveni su interesi Vuletića Vukasovića bili prvenstveno etnološki i etnografski, ali Koriolanove je natpise učitelj pročitao tako da nemam nikakvih primjedaba; na prvom je našao EX MANVBIIS, na drugom SENATVS VENETI BENIGNITATE ET S(ua) P(ecunia) MELIORI IN STATV RESTITVIT. (Vuletić Vukasovićevu nerazriješenu kraticu S P razriješio sam ja, prema prvom epigrafskom priručniku na koji sam naišao.)
Rad iz 1885. pronašao sam – jednako kao i onaj u kojem je “pseudo-rumunjsko” čitanje Koriolanova natpisa – na Hrčku, portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske. Rad Vuletić Vukasovića kvalificiran je ondje kao “stručni” (to, naravno, nije izvorna kvalifikacija – 1885. ljudi se nisu time zamarali – nego naknadna, jer nešto mora pisati u kućici). Onaj drugi rad, iz 2011, iz časopisa za “tehničke znanosti / arhitekturu i urbanizam”, nosi oznaku “izvorni znanstveni članak”.
Ksanadu Na ovoj se točki filolog, miljama udaljen od renesansnog čovjeka i stoga sklon više kontemplaciji nego akciji, mora zaustaviti. Hijerarhija moderne znanosti, znamo, dvama vrijednostima daje prednost nad svim ostalima: novosti i znanstvenosti. Novost je sijamska blizanka progresa: što je novije, samim je time i naprednije; što je naprednije, samim je time i bolje; dakle, što je novije, to je i bolje. Jednako kao što je ajfon 5 bolji od ajfona 4, BMW 3 F30 od BMW-a 3 E90, a Sumrak saga 4 od Sumrak sage 3. Naime, u viziji tehnološko-scijentističkog ksanadua neprekidno sam priključen na baterije baza podataka koje mi javljaju čim se negdje na drugom kraju svijeta pojavi članak o temi koju i ja istražujem – tako da istog časa novu formulu uvrštavam u vlastiti niz pokusa, te se u stvaranju nove vrijednosti, dodane vrijednosti, ne gubi ni sekunda.
Druga je moderna vrlina znanstvenost. I ona je hijerarhijski ustrojena: stručno je znanstvenije (ergo bolje) od popularnoga, znanstveno je znanstvenije od stručnoga. Znanstveno je, dakle, originalnije i poticajnije, te se na njemu bolje može graditi, stvarati nove vrijednosti, dodane vrijednosti.
Požuri, druže! Ovaj je ksanadu, poput onoga Coleridgeova (In Xanadu did Kubla Khan...), opijumsko snoviđenje. Zvuči lijepo, ali stvarnost je drugačija. Pokazuje to ovaj naš slučaj “stručnog rada” iz 1885. i znanstvenoga iz 2011. Da, težište je znanstvenog rada drugdje (on je posvećen arhitekturnoj rekonstrukciji Koriolanova ljetnikovca-utvrde) – ali taj rad ni najmanje ne skriva ambiciju da svoj predmet zahvati ne samo s arhitektonskog, već sa svakog zamislivog stanovišta: od geografije i povijesti, preko epigrafije i povijesti umjetnosti, do zaštite kulturne baštine. Pritom rad iz 2011. barata s tisuću alata više no što ih je imao na raspolaganju korčulanski učitelj 1885: tu nisu samo riječi, nego i fotografije, nacrti, izmjere. Ali u tom obuhvatnom zamahu, u toj udarničkoj proizvodnji novih vrijednosti novim tehnologijama i novim medijima – na stavci “stare vrijednosti” teksta dvaju latinskih natpisa ne samo da se nismo pomakli korak unaprijed, nego smo čak otišli par koraka unatrag u odnosu na korčulanskog učitelja otprije 128 godina.
Reći ćete: “Pa to danas nije važno, kome je danas bitno kako glasi latinski natpis?” Odgovorit ću: meni je bitno. Dodat ću još: ako nije važno, zašto je natpise trebalo navoditi? I još: ako vidim da je znanstveni rad neznanstven u detalju za koji sam ja kompetentan, kako da vjerujem da je znanstven u detaljima za koje su kompetentni drugi? Ili, figurom milom svim kaplarima ovoga svijeta: ako netko nije očistio gumb na šinjelu, kako da vjerujem da je očistio pušku?
Danas mislimo vodoravno, pa hrlimo naprijed, a sve iza sebe bez pardona škartiramo na smetlište povijesti. Ljudi srednjovjekovlja mislili su u drugom smjeru, mislili su okomito, tako što su zamišljali sebe kao patuljke koji stoje na ramenima divova. Možemo i mi, povremeno, vježbe radi, za pisaći stol sjesti misleći tako okomito.