Mitologija i sustav vjerovanja drevnih Finaca
S obzirom na to da općenito slovi kao “najiscrpnija zbirka finskih mitova i legendi” (“Finno-Ugric” 2004.), posezanje za finskim nacionalnim epom Kalevalom čini se kao logičan prvi korak pri upoznavanju sa sustavima vjerovanja drevnih Finaca. No je li tome doista tako? Recentnije spoznaje na području folkloristike i znanosti o književnosti daju naslutiti kako između pojmova “finska mitologija” i “mitologija Kalevale” ipak nije moguće umetnuti znak jednakosti. Iako se doista oslanja na bogatu usmenu tradiciju te obiluje pričama o bogovima i junacima, Kalevala ipak “nije zbirka ‘čistog’ folklora” (Pentikäinen 1999:235). Narodnom blagu u vidu usmenih pjesama zabilježenih tokom nekoliko istraživačkih putovanja diljem Finske (poglavito na području Karelije) konačni je oblik dao njegov sakupljač i kasniji priređivač Elias Lönnrot. Gotov ep, stoga, ma koliko bio vjeran tradiciji – svega 3% od 22795 stihova pripisuje se Lönnrotu (Kirkinen i Sihio 1985:13) – ipak nosi neizbrisiv trag romantičarskog i nacionalnog zanosa vlastitog “autora”. Stoga bi možda najispravnije bilo (po uzoru na Kaia Laitinena) ep nazvati Lönnrotovim “kolažem” (citirano u: Pentikäinen 1999:235).
ŠAMANI U svjetlu dosad rečenog, lako se dade zaključiti kako je i mitologija Kalevale u prvom redu Lönnrotova vlastita “mitologija” (Pentikäinen 1999:160). Mnogi suvremeni teoretičari ističu kako je finski panteon kakav je oslikao Lönnrot u velikoj mjeri određen njegovim poznavanjem drugih mitoloških sustava (među ostalim, Lönnrot je studirao i komparativnu mitologiju), kao i vlastitim kršćanskim svjetonazorima (Pentikäinen 1999:160). U Kalevali se, tako, bog-gromovnik Ukko navodi kao vrhovno božanstvo i gospodar svega na zemlji. Guirand, primjerice, osporava takvu pretpostavku jer je ona u izravnoj opreci s temeljnim postavkama šamanizma, koji zauzima središnje mjesto unutar vjerskog i duhovnog života Finaca. Postojanje bilo kakve hijerarhije unutar sfere nadnaravnoga značilo bi nemogućnost podređivanja “viših” instanci magiji šamana (1982:306-7). Inzistiranje na jednom vrhovnom bogu, moguće je, stoga, tumačiti kao pokušaj nametanja monoteističkog obrasca tzv. poganskim sustavima vjerovanja (Pentikäinen 1999:77).
Bez obzira na njezine možebitne “nedostatke”, u ovom ću se osvrtu na mitologiju i vjerske/magijske prakse drevnih Finaca ipak osloniti na Kalevalu, no nastojat ću tamo pronađene podatke komplementirati spoznajama iz dostupnih mi antologija finske usmene poezije te studija o Kalevali i finskom folkloru općenito.
BOGOVI Već spomenuti Ukko često se navodi kao vrhovni finski bog. Ovaj “voljeni nebeski otac”, “zlatni kralj” i “gospodar oblaka” kako ga se naziva u Kalevali, kontrolira vremenske (ne)prilike, a nerijetko ga se dovodi u svezu sa skandinavskim gromovnikom Thorom. Ukkovoj ženi Rauni (Akk) posvećen je jasen (Guirand 1982:304). U nekim se mitovima Ukko navodi i kao stvoritelj svijeta. U prvoj ediciji Kalevale (tzv. Stara Kalevala, 1835.) uloga inicijatora kozmogonije pripisuje se starcu Väinämöinenu, a u Novoj Kalevali (proširena verzija epa objavljena 1849.) njegovoj majci, božici zraka Ilmatar. Oplođena vjetrom i morskom pjenom, Ilmatar leži u moru kad joj na koljeno slijeće patka – ovisno o inačici kozmogonijskog mita, namjesto patke pojavljuje se orao, guska ili lastavica (Kuusi et al. 1977:522-3) – i liježe sedam jaja: šest zlatnih i jedno željezno. Nakon što Ilmatar pomakne koljeno, jaja se skotrljaju u vodu i razbiju, a iz njih se rađa čitav svijet (motiv kozmičkog jajeta): od donjih polovica nastaje zemlja, od gornjih nebo. Iz žutanjaka se rađa sunce, iz bjelanjaka mjesec. Božica sunca je Päivätär, a mjeseca Kuu. Kalevala spominje još i Sunčevu, odnosno Mjesečevu djevu.
Ahti je bog voda, “kralj valova” (Kalevala 2004:309) i “gospodar talasa / Vladar stotina morskih pećina” (ibid:348). Naziv “Ahti” se, međutim, rabi i kao alternativno ime za Lemminkäinena, jednoga od glavnih junaka Kalevale, što je potaknulo neke tumače da ustvrde kako su bog i junak zapravo jedna te ista osoba (Guirand 192:304). Šume kojima Finska obiluje pod zaštitom su boga Tapija i njegove obitelji: supruge Mielikki, sina Nyyrikkija (bog lova i stoke) i kćerke Tuulikki. Obiteljskoj idili valja pribrojiti i sluškinju Tellervo, zaštitnicu krava i mljekarica. Carstvo šuma en general katkad se prema svom zaštitniku naziva Tapiola. Sampsa (Pellervo) je bog sijanja (u Kalevali figurira kao primordijalni orač i sijač); u proljeće, on se budi iz zimskog sna i pleše po poljima sijući kukuruz i zob. Nakon toga na scenu stupa Pekko, čija je zadaća pobrinuti se da posijano sjeme proklija i naraste. Snovi i spavanje pod zaštitom su boga-sanjača, Untama.
Lempo je bog zla i vrhovni poglavar demona (Piru). Osim demonima, zapovijeda i krdom losova koji rigaju vatru te donose nesreću, bolest i druge nedaće. Ponekad ga se prikazuje u društvu demona Hiisija i Pahe. Neki izvori, pak, Hiisiju pripisuju ulogu demonskog poglavara (Pentikäinen 1999:260). Weaver pak drži kako je riječ o nekoj vrsti goblina ili trola koji obitava u pećinama i sličnim kamenitim krajolicima, bušeći rupe u stijenama te povremeno bacajući kamene gromade (2001). Iako imenom podsjeća na spomenutog Lempa, bog Lempi po naravi mu je sasvim oprečan. Radi se, naime, o bogu (erotske) ljubavi. Pretpostavlja se da je isti ujedno i otac junaka Lemminkäinena (Lemminkäinen je umanjenica od Lempi) koji je, vjeran svom porijeklu, poznat kao veliki pustolov i ljubavnik, neka vrst “finskog Don Juana” (Pentikäinen 1999:158) (u 29. pjevanju, primjerice, odlazi na tajanstveni Otok žena gdje bez mnogo prigovora opslužuje cjelokupnu otočku populaciju) (Friberg 2004:405).
JUNACI Među brojnim božanskim i ljudskim likovima koje susrećemo u Kalevali osobito se ističe takozvani “junački trolist” u sljedećem sastavu: Väinämöinen, Ilmarinen i Lemminkäinen. S obzirom na velik broj pjesničkih ciklusa koji su ponikli oko spomenutih junaka, očito je da su isti bili od naročite važnosti za zajednicu. Doduše, po pitanju točne naravi te važnosti još uvijek ne postoji konsenzus – spektar uloga koje je trojac mogao obnašati obuhvaća bogove, kulturne junake, drevne mudrace, iscjelitelje i šamane (usp. Pentikäinen 1999:154).
“Besmrtnom pjesniku” Väinämöinenu, središnjoj ličnosti Kalevale, pripisuju se razna postignuća i izumi, u prvom redu kantele (danas finski nacionalni instrument) koje je izradio od čeljusti divovske štuke. Prvi je usavršio niz poljodjelskih poslova poput oranja i sijanja te uhvatio medvjeda. Poezija bilježi i njegova dva putovanja u podzemlje, kao i spašavanje čovječanstva od gladi i kuge (Friberg 2004:408). Neki autori smatraju kako se iz najstarijih slojeva usmene književnosti dade razaznati da je “vječni pjevač” isprva štovan kao vodeno božanstvo (riječ väinä označava duboku i široku rijeku) (Kuusi et al. 1977:588). Tom se tumačenju, čini se, priklanjao i Lönnrot koji navodi da naziv Väinämöinen dolazi od riječi vein emoinen, što znači “vodena majka” ili “duh čuvar voda” (Pentikäinen 1999:142). Neki kritičari (primjerice, Martti Haavio) zagovaraju ideju da je lik “vječnog mudraca” utemeljen na stvarnoj, povijesnoj ličnosti oko koje su se (zbog njezine iznimnosti, karizmatičnosti i/ili velebnih djela) u nekom trenutku počele ispletati legende (usp. Ben-Amos 1999:x). S obzirom na njegovo zavidno poznavanje magije, korištenje kantela – koje su uz bubanj glavni instrument koji se rabi u šamanskim obredima (Siikala 2002:278) – kao i putovanja u carstvo mrtvih koja poduzima, lik Väinämöinena moguće je interpretirati kao prototip šamana (Friberg 2004:408). Teza dodatno dobiva na uvjerljivosti imamo li na umu činjenicu da je magija drevnih Finaca poglavito verbalna magija (Guirand 1982:302): “Poznavati rođenje i podrijetlo stvari ili osobe, otkriti ga, recitirati i imenovati znači zadobiti moć nad tom stvari ili osobom” (Kalevala 2004:373, bilj.1). “Pjevanje” koje se navodi kao nešto u čemu je Väinämöinen osobito spretan, ne treba stoga nužno tumačiti u glazbenom smislu, već prije, smatra Siikala, kao uporabu verbalne magije (2002:273).
Uz Lemminkäinenovo ime najčešće su povezani epiteti kao što su “nesmotren” i “svojevoljan”. Kad je bio dijete, njegova ga je majka okupala tri puta u ljetnoj noći i devet puta u jesenskoj noći, kako bi postao vrstan učenjak i čarobnjak (Guirand 1982:300). Iako u osnovi dobronamjeran, ovaj “zabavni nevaljalac i ljubavnik” (Kalevala 2004:102) previše je hvalisav za vlastito dobro te, na nesreću, često zaboravlja bogovima iskazati dužno poštovanje (ibid:373, bilj.8). U nekim inačicama mita, Lemminkäinen pogiba od ruke stočara koji ga baca u rijeku smrti. Drugi mitovi opisuju njegovo svojevoljno spuštanje u Tuonelu. Zanimljivo je, međutim, da sve varijante povezuje isti završetak: preminulog sina u život vraća njegova majka (“Lemminkainen” 2004). “Izvanrednog kovača” Ilmarinena često se naziva sjevernjačkim Hefestom (Kuusi et al. 1977:48). U zasluge mu se pripisuje izrada nebeskog svoda i misterioznog sampa, gradnja prve kovačnice te kroćenje vatre (ibid.). S obzirom na njegovu ulogu kreatora nebeskog svoda, Pentikäinen pretpostavlja da je “vječni kovač” i “najvještiji među obrtnicima” izvorno štovan kao bog neba, vatre i vremenskih prilika (1999:260). S druge strane, budući da njegovo ime dolazi od riječi ilma, “zrak”, postoji mogućnost da je zapravo riječ o bogu zraka i/ili vjetra (Kuusi et al. 1977:580).
ZAGROBNI ŽIVOT Prema finskom sustavu vjerovanja, duše preminulih odlaze u Tuonelu (Manalu). Carstvom mrtvih vladaju Tuoni i Tuonetar, bog i božica smrti. Osim njih, Tuonela je dom za čitav niz drugih božanstava poput Kiputyttö, božice boli i bolesti, te njezinih sestara, Kivutar (božica patnje), Loviatar i Vammatar (božica muke i ozljeda). Guirand smatra da su spomenute božice zapravo kćeri Tuonija i Tuonetar (1982:306). Kivutar je ujedno i gospodarica Planine boli (Kipuvuori) (Siikala 2002:192), dok se Loviatar u Kalevali naziva “najgorom od kćeri Tuonijevih” i “izvorom svakog zla” (2004:329). Ona je, naime, na svijet donijela čitav niz bolesti poput Čireva, Raka, Kuge i Rahitisa. Za Tuonelu se ipak ne može ustvrditi da je “podzemlje” u tradicionalnom smislu budući da se ne nalazi ispod zemlje, već na njezinom rubu (i to, reći će Talve, na sjevernom rubu), s druge strane rijeke mrtvih (Talve 1997:222-3). Neki izvori govore o otoku Manali do kojega se može dospjeti prelaskom preko mosta (Siikala 2002:150). Preko rijeke mrtvih duše je prevozila kći Tuonija i Tuonetar (Friberg 2004:407). Smatralo se da zvonjenje u uhu znači da netko od preminulih rođaka doziva lađaricu da ga/je preveze u carstvo mrtvih (Siikala 2002:152). Tom istom rijekom plivao je dugovrati labud mrtvih pjevajući žalopojke. Ulaz u Tuonelu čuvala je Surma, čudovište nevjerojatno oštrih očnjaka, “personifikacija zle sudbe ili nasilne smrti” (Guirand 1982:306). Kalevala također spominje medvjeda i vuka iz Tuonele, kao i divovsku štuku iz rijeke mrtvih čiji je jezik dug kao dvije drške sjekire (2004:163).
Za razliku od tradicionalnih prikaza carstva mrtvih kao mračnog, sumornog i nerijetko ispunjenog patnju, Tuonela je pravi pravcati rog obilja: prema Gananderu, “sve čega nije bilo na zemlji moglo se naći u Tuoneli. Bilo je tu obilje bogatstva i hrane poput svinjetine i žitarica” (citirano u: Pentikäinen 1999:205). Život u Tuoneli u mnogomu nalikuje životu na zemlji: dušama preminulih tako su i dalje potrebni hrana, piće i odjeća, a pretpostavlja se da su nastavili prakticirati aktivnosti kojima su se bavili za života (ibid:207). Uz pokojnike se stoga pokapala hrana, piće, oruđe, oružje i drugi predmeti za koje u životu bili vezani (Talve 1997:223). Odnos prema preminulima donekle je dualne prirode: s jedne ih se strane pribojava i izbjegava, dok se s druge prinošenjem žrtava nastojalo uspostaviti trajan kontakt s njima te održati dobre odnose (Siikala 2002:216). Budući da se vjerovalo da duše preminulih posjeduju osobito znanje i magijske vještine, Tuonela je štovana kao privilegirani izvor znanja (Kalevala 2004:378, bilj.5). Stoga ne čudi da Väinämöinen u situacijama kada mu ponestaje čarolija putuje upravo u carstvo mrtvih.
Druga fantastična bića i predmeti Jedno od pitanja koje već desetljećima zadaje glavobolju folkloristima i povjesničarima književnosti jest što je zapravo sampo, misteriozni predmet iz Ilmarinenove kovačke radionice koji svojem vlasniku osigurava trajni prosperitet i blagostanje (Pentikäinen 1999:32)? Kalevala opisuje sampo kao neku vrst trostrukog mlina: “S jedne strane mlin za brašno / A s druge mlin za sol, / S treće strane mlin za novac” (2004:100). Ponekad ga se tumači kao simbol kulture, prosperiteta ili jednostavno bogatstva (Pentikäinen 1999:262). Guirand ga, pak, opisuje kao “tajanstveni talisman” (1982:300), dok je sam Lönnrot držao da je riječ o kipu božanstva (Pentikäinen 1999:162-3). Jedino biće koje mudrošću i poznavanjem magije nadmašuje Väinämöinena jest Antero-Vipunen, drevni orijaš koji već stoljećima spava pod zemljinom površinom. Prema Pentikäinenu, riječ je o “praiskonskom mudracu” i “protošamanu” naroda Kalevale (1999:262). Friberg, pak, drži kako je riječ o titanu koji zbog svoje neizrecive starosti i dugog boravka pod zemljom posjeduje drevnu mudrost i moćne čarolije (2004:408).
Okosnicu finskog mitskog svjetonazora čini animizam. Sve u prirodi, vjerovalo se, posjeduje dušu, od životinja i biljaka, do zemlje i voda (Guirand 1982:307), a svako mjesto ima svog duha-zaštitnika ili haltiju. Riječ haltija najčešće se prevodi kao čuvar, zaštitnik (DuBois i Virtanen 2000:223) ili duh (Talve 1997:224), iako sama stvorenja izgledom (a donekle i funkcijom) više podsjećaju na kakve vilenjake. Haltije se dijele u dvije skupine: one koji se vezuju uz prirodu (duhovi šume, vode, zemlje itd.) te one koji obitavaju u ljudskim nastambama, poput kuća, staja, mlinova ili crkava (ibid.). Kućni duhovi/vilenjaci (kotihaltia) često pomažu ljudima u obavljanju sitnih poslova te se brinu da žetva bude obilna, a kuća sigurna od svakog zla (Kuunas 2004:3). Kako bi ih udobrovoljili, kućevlasnici su im često ostavljali hranu (uglavnom juhu, kašu ili kruh) (ibid:8). Keiju je maleno krilato biće nalik vili koje se katkad može vidjeti kako pleše po livadama ili šumskim jezerima. Menninkäinen (gnom, puk) pak živi ispod šumskog tla, a dade ga se prepoznati po zašiljenom šeširu. Za mnoge se stijene i kamene gromade vjerovalo da su zapravo okamenjeni trolovi (peikko) (Weaver 2001). Najviše planinskih trolova može se susreti u pokrajini Ostrobotniji (Talve 1997:225).
Dobro je poznato da je Finska zemlja tisuću jezera; no manje je znana činjenica da ta ista jezera osobito pogoduju magijskim praksama i nadnaravnim bićima. Näkki ili vodena vila srodna je ruskim rusalkama. Obitava u mračnim, mutnim jezerima, katkad i bunarima i izvorima. Često mami djecu do ruba vode i zatim ih povlači u dubinu. Isprva izgleda privlačno i zamamno, no kad se dočepa žrtve, otkriva svoje pravo dlakavo, ljuskavo lice (Weaver 2001). Stijene koje izviruju iznad površine vode slovile su kao mjesta na kojima magovi i vještice najradije prakticiraju svoja umijeća (Kalevala 2004:367, bilj.9).
Šamanov bubanj – šamanov konj i spremište duše U prošlosti, Finci su slovili kao vrsni poznavaoci magije i okultnog (Guirand 1982:300)1; o raširenosti tog uvjerenja svjedoči, primjerice, i činjenica da se škotska riječ finn rabi kao oznaka za Finca, Laponca i moćnog mudraca (Pentikäinen 1999:183). Razlog tomu valja, među ostalim, potražiti u činjenici da Finci na magiju nisu gledali kao na nešto osobito ili izvanredno; ona je, naprotiv, prožimala svaki aspekt njihova života (Guirand 1982:302). Prije upuštanja u bilo kakve ambicioznije pothvate poput sjetve, žetve ili putovanja, bilo je uputno prinošenjem žrtava udobrovoljiti duhove i/ili duše predaka kako bi se osigurao povoljan ishod (Talve 1997:228). “Svaki neobični događaj, svaka promjena sreće tumačila se kao znak, kazna ili nagrada nadnaravnog, (...). Bolest se također pripisivala djelovanju nadnaravnog, pa se vjerovalo da je valja liječiti magijskim ritualima” (DuBois i Virtanen 2000:90). U slučaju oboljenja, pomoć je pružao tietäja, šamanski vidovnjak i iscjelitelj (ibid:223). Za razliku od šamana, čiji su obredi javne prirode i uključuju gotovo čitavu zajednicu (Siikala 2002:45), tietäjä svoje dužnosti obavlja potajice, skriven od pogleda, često u sauni, duboko u šumi ili pak na groblju (ibid:77).
Šamanizam je predstavljao važan aspekt duhovnog života drevnih Finaca (kao i drugih sjevernjačkih naroda). Sam šaman (uvijek je riječ o muškarcu) uživao je osobit ugled unutar zajednice; on je figurirao kao njezina veza s nadnaravnim silama, zaštitnik od štetnih utjecaja (Siikala 2002:43) te čuvar cjelokupnog znanja i tradicija: “Zajedno s folklorom, cjelokupni šamanov ritualni repertoar, uključujući odjeću, bubnjeve, stupove, predmete za stvaranje buke, slike duhova čuvara, odražava percepciju svemira čitave zajednice” (Pentikäinen 1999:197). Najvažniji dio šamanskog obreda bio je bubanj. Prema nekim tumačenjima, bubanj predstavlja životinju koju šaman jaše na svom kozmičkom putovanju te omogućava neprekinuti kontakt između šamana i njegovog (duha/životinje) vodiča (Petnikäinen 1999:189). Osim toga, šaman na njima bilježi sve svoje znanje (a samim time i znanje zajednice) pa se na bubanj stoga može gledati i kao na neku vrst “kognitivne mape klana” (ibid:194). Nadalje, bubanj je bio spremište šamanove duše – uništiti bubanj značilo bi ubiti šamana (ibid:188).
Komunikacija između šamana i “drugog svijeta”, odnosno njegovo putovanje na drugi svijet postiže se tijekom specijalnih obreda, dovođenjem šamana u stanje transa (to se najčešće postiže uz pomoć ritmičkog pjevanja/recitiranja uz pratnju bubnjeva) (Siikala 2002:43). Svaki je šaman imao vlastitu životinju-zaštitnika čije je obličje preuzima na putu u drugi svijet (često carstvo mrtvih), odnosno koja ga je na tom putu pratila. Valja napomenuti da životinje koje pomažu i štite šamana nisu od ovoga svijeta: njihova nadnaravna svojstva ili atributi ukazuju na njihovo nadnaravno porijeklo. Konji se, primjerice, javljaju u crvenoj boji te nerijetko rigaju vatru (Siikala 2002:234, 238).
“Materijalna i duhovna međuovisnost čovjeka i životinje jedna je od najvažnijih tema primitivnih epova. U Finskoj, kao i drugim područjima arktičke regije, privilegirane životinje u tom smislu bili su medvjed i los” (Kuusi et al. 1977:548). Medvjed je kultna životinja i totem za mnoge sjevernjačke narode. Čini se kako stanovnici nekih dijelova Karelije nisu lovili medvjede, što upućuje na njihov status totema (Pentikäinen 1999:169). Nakon ubijanja životinje obavezno se iskazivalo poštovanje i zahvalnost njezinu duhu (Kuusi et al. 1977:548). Osim životinja, drevni su Finci štovali i stabla (naročito hrast) pa se tako većina obreda i žrtvovanja izvodila u posvećenim lugovima i šumarcima (Kalevala 2004:367, bilj. 7). Oneiromantika (vještina tumačenja snova te njihovo korištenje pri proricanju budućnosti) bila je raširena i učestala praksa na području Finske sve do kraja srednjeg vijeka. Osobita se pažnja poklanjala noćnim morama i bizarnim snovima (Kalevala 2004:388, bilj.5). Nadnaravna svojstva Finci su pripisivali i nebeskim tijelima. Za sazviježđa se držalo da su duhovi životinja (u tom smislu prednjači Veliki medvjed, utjelovljen u životinjskom božanstvu zvanom Otava). Zvijezda Sjevernjača (“sjeverni čavao”, “nebeski klin”) slovila je kao središte neba oko kojega se kreću sva ostala nebeska tijela te kao mjesto gdje stup zemlje dodiruje nebo. Apokalipsa će, smatralo se, nastupiti kada se taj stup sruši (Pentikäinen 1999:166)