Lovro Japundžić  

Mistika iz dnevnog boravka

“Mistika iz dnevnog boravka” i “mitologiziranje dokolice” uobičajene su sintagme onih koji se upuštaju u tumačenje stvaralaštva grafičkog dizajnera, multimedijalnog umjetnika te predavača na odjelu Medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever – Nike Mihaljevića. U sobici Instituta za suvremenu umjetnost Mihaljević predstavlja radove nastale u posljednje dvije godine na relaciji Nizozemska-Berlin-Zagreb. U svojoj umjetničkoj praksi autor ustraje u autoironičnom pristupu banalnostima svakodnevice koju afirmira pridodajući joj auru mistike i ceremonijalni karakter. Ceremonijalnost obično postiže performativnim izvođenjem, manipuliranom glazbenom kulisom ili dizajnom postava. Ezoteričkom terminologijom i latinskim nazivima obilježava vlastite radove izazivajući u posjetitelja strahopoštovanje već u startu. Naziv izložbe Mea Vita Est Feria Infinita online je porijekla, budući da je prvotno nastao kao nasumičan tweet samog umjetnika, inače nevještog u latinskom jeziku, tako da nam postaje jasno kako tu terminologiju ne treba shvaćati preozbiljno.

Razgovori uz kebab i smrznutu pizzu U uvodnom tekstu izložbe Predmeti, pojave i rituali, koji potpisuje dizajner Bojan Krištofić ne skrivajući svoju prijateljsku naklonost autoru, saznajemo kako je Mihaljevićeva umjetnost rezultat pedantne dokumentacije i materijalizacije ranije započetih procesa. Oni se odvijaju u njegovoj neposrednoj okolini, primjerice, dnevnom boravku, gdje preuzima ulogu šamana i pali mirisne štapiće dok Krištofić naručuje pizzu. Ta informacija možda ne bi trebala biti bitna u osvrtu o izložbi, ali kada se radi o Mihaljeviću, intima i prosječnost njegovog običnog dana zauzimaju središnju ulogu. Nametanje vlastite komprimirane intime konceptualno se izvrsno uklopilo u građanski stan na Tomislavovom trgu jer većina Mihaljevićevih projekata ionako nastaje u kućnim i privatnim ambijentima. Osobni ambijent ističe fotomontažom Lavlja vrata u Kačićevoj 24 otkrivajući svoje trenutačno prebivalište, ali otkrivanje adrese ne garantira nam da ćemo saznati što se u stanu točno događa. Naime, na fotografiji su prikazana samo ulazna vrata s interpoliranim nadvratnim trokutom i reljefom preuzetim s impresivnih Lavljih vrata koja su omogućavala prolaz kroz mikenske zidine u 14. st. pr. Kr. Autor tom intervencijom i zlatnim printom daje reprezentativan i obrambeni karakter vlastitom stanu u kojem se, doduše na osobnoj razini, događaju stvari jednako bitne kao i unutar antičkih gradskih zidina.     Reprezentativnost i epohalnost izloženih radova postignute su Mihaljevićevim atraktivnim dizajnom kojim rado nadograđuje svoje umjetničke projekte. On zna i kako jednu nasumično povučenu liniju, rezultat crtačke dokolice, učiniti bitnom i privlačnom. Tu mu pomaže obrtnik, urezujući je u sjajnu aluminijsku pločicu stvorivši tako predmet vrijedan naše pažnje, a za umjetnika uspješan iskaz autoironije. Površinom najveći dio izložbenog prostora rezerviran je za Durum Saturdays – Or A Verbatim Gastronomic Guide To The Durum Kebabs Of Arnhem – But Mostly, A Typographic Survey of Exotic Speech Patterns – odnosno detaljne transkripcije spontanih dijaloga iz kebabdžinica, vođenih s kolegama sa studija dizajna u Nizozemskoj. Gastronomski nevažna mjesta i nebitni razgovori, koje Mihaljević pažljivo i doslovno dokumentira, ovako znanstveno predstavljeni približavaju se apsurdu. Dvogodišnje transkribiranje otkriva da vrijeme i proces vidi kao jednakovrijedne komponente gotovog proizvoda. To nije njegov prvi izlet u gastronomske vode, naime, u sklopu neumjetničkog i nešto osobnijeg projekta, dokumentirao je prehrambene navike života u Berlinu s Ivom Mariom Jurić na Tumblru pod nazivom Academie Internationale da la Gastronomie. Na toj su stranici njih dvoje objavljivali fotografije praćene sarkastičnim tekstom u kojem korak po korak objašnjavaju kako pripremiti, primjerice, smrznutu pizzu, sendvič sa sirom ili pak mediteransku juhu iz vrećice.

Zvukovi svakodnevice Svoju ljubav prema preispitivanju svakodnevnih rituala nastavlja i radom Cruciverbia de Molli Templo II u kojem rješavanjem križaljke proizvodi buku: olovku je pričvrstio na uređaj za reprodukciju zvuka kojim eksperimentira i tako producira koncert od jednog banalnog rituala. Taj audiovizualni performans – premijerno izveden 2014. godine u galeriji MKC Split te ponovno na otvorenju ovogodišnje izložbe T–HT nagrade u MSU-u – predstavljen je kroz knjigu umjetnika. Zvuk je ujedno sredstvo kojim se Mihaljević najviše voli poigravati i time stvarati aure oko predmeta, ljudi i iskustva. Zvučni performansi stvoreni su u koautorstvu sa Soft Temple II, izmišljenim izvođačem Mihaljevićevih koncepata, prema umjetnikovim riječima "kućnim šamanom" i "samoukim muzičarem". Rezultat njihovog kućnog rada je i instalacija Mind Games Forever sačinjena od fotografije Ikeina kauča, na kojem je nastala kompozicija, i teksta u kojem se precizno objašnjava suradnički proces, koji su zajedno pričvršćeni na papir psihodeličnih boja. Uz to je izložen i gramofon na kojem se u beskonačnom loopu vrti segment hita Mind Games Johna Lennona iz 1973. godine te manja uokvirena fotografija samog glazbenika. Mihaljević u tekstu detaljno opisuje kućni ad hoc šamanski ritual dvojca kroz putovanje u tajanstvenu glazbu sedamdesetih. Cilj im je bio svesti Lennonovu pjesmu na njezinu mističnu esenciju koju su prepoznali i u tekstu pjesme u kojem je skrivena tajna instrukcija: "chanting the mantra". Umjetnici su, slijedeći jednostavnu instrukciju, učinili da Lennon zauvijek pjeva tautološku mantru: "we’re playing those Mind Games forever". Također, pjesmi dodaju i improvizaciju flautom koja, kako se u tekstu tvrdi, pojačava proces oslobođenja i ponovnog rađanja Lenonnovog hita te aludira na indijansku glazbu značajnu zbog utjecaja na opus slavnog kantautora.

Manipuliranje zvukom osnova je i rada Tape Loops 01-12. Glazbeni dvojac nam prezentira box set audio-kazetu kao finalni produkt izrezivanja i stavljanja u loop zapisa deriviranih iz traka kupljenih u nizozemskim second hand shopovima. Nizozemska iskustva pak bilježi i u dvadesetpetominutnoj zvučnoj kompoziciji Erica Preli’s Reggae Weed Party kombinirajući zvučne zapise s tipičnog studentskog kućnog tuluma filtrirane kroz umjetnikov džep u kojemu je bio smješten snimač. Metodologijom prilično direktna terenska akcija obuhvaća univerzalne elemente jednog tuluma: pijane razgovore, grupno pjevanje, nadvikivanje, odlaske na WC i slušanje glazbenih, ovom prilikom, reggae klasika. Možda bismo zaključili da je poanta takvog eksperimenta neka sociološka analiza, ali namjera je potpuno čista i nepatvorena – maksimalno objektivno prikazivanje realnosti.

Inspiracija u dokolici Lo-fi estetika umjetničkih, ali i dizajnerskih radova Nike Mihaljevića zapravo je rezultat dugotrajnih promišljanja te dokumentiranja rituala, bizarnosti i višedimenzionalnosti svakodnevice koja se unutar galerijskog prostora uzdiže na pijedestal. Preispitivanje vlastitog dokoličarstva te dekonstruiranje samorazumljivih pojava i objekata, za njega imaju skriveni transcendentalni potencijal koji istodobno otkriva i modificira, a potom i arhivira. Mogli bismo reći da se Mihaljević zapravo poigrava s predmetima i pojavama, a i nama kao promatračima; jer nakon početne demistifikacije, umjetničkim manipulacijama ili pak performativnim izvođenjem ponovno mistificira ono što je uočio. Eklipse koje nastaju u njegovoj umjetnosti postižu se iskustvima koja su tipično ljudska i univerzalna. Zbog okultnih karakteristika autorovih radova skloni smo romantičarski tumačiti njegov opus u nekoj new age maniri, ali zapravo se radi o pronicljivom promatranju vlastite okoline uz dodavanje efekta začudnosti i implicitnog humora. Guranje svakodnevice u prednji plan i detaljno opisivanje vlastitih iskustva možda na prvi pogled djeluje kao hranjenje publike privatnošću; ipak, čini se kako ovakvo pretjerivanje i graničenje s apsurdom samo odvraća pažnju od prave intime, skrivene u slojevima Mihaljevićevih secirajućih eksperimenata.