Mit o fleksibilnosti kao novom oslobođenju

“Kakve posljedice donosi sklizanje s čvrstog, birokratskog i hijerarhijskog upravljanja u fordovsko-tejlorovskom poduzeću koje izjednačava radnike unutar stalnih klasnih kategorija i prelazak na bježeće, nesigurne, uvijek sve više individualizirane nepostojane tvrtke koje traže od svakog radnika i radnice da im budu bezgranično na raspolaganju, nudeći im zauzvrat ugovore koji teže biti kraći i od godine dana?” – pitanje je to na koje nipošto jednostavan i konkretan odgovor pokušava dati knjiga Radnici za jednokratnu upotrebu izašla u nakladi TIM press-a iz Zagreba i prijevodu Bojane Hardi. Analizirajući procese koji u neoliberalnoj ekonomiji određuju oblike rada, a time odnose snaga i u konačnici osobne identitete, sva ona suptilna rješenja kojima novi, zbog toga ništa manje totalitaran model izrabljivanja ljudi za ostvarenje većeg profita, knjiga otkriva, stranicu po stranicu, užas novog oblika ropstva šuškavo upakiranog u milozvučan naziv – fleksibilnost.

Lukave metode podjarmljivanja i ponižavanja

Kako ćemo vidjeti, riječ je o podvali kojom malobrojni imaoci svjetskog kapitala u namjeri da smanje troškove umnažanja tog istog kapitala do krajnjih granica – granica ljudskog života – konstruiraju mit o fleksibilnosti kao novom oslobođenju. S obzirom na to da bi ipak bilo nakazno otvoreno priznati da ih ljudski životi zapravo uopće ne zanimaju, s ružičastom vrpcom prodaju se priče kako netipičan, fleksibilan rad povećava stopu zaposlenosti i da je riječ o trganju lanaca ropstva kojima su bili utamničeni u jednoj tvornici, poduzeću na neodređeno vrijeme. Cijeli život. S primjerima iskustava radnika velikih trgovačkih lanaca – Auchan, Autogrill, Bennet, Esselunga, Rnascente, SMA, Standa, GS – rasvjetljava se priča o psihičkom i fizičkom maltretiranju ljudi koje za cilj ima uništiti svaku misao o otporu i ideji da je moguće, negdje, realizirati dostojanstveno življenje. Metode su jednostavne, prozirne: razvodnjena satnica rada kako se radnik i kada ne radi ne bi mogao baviti ičime osim čekanjem na drugi dio smjene; namjerno izbjegavanje donošenja planova rada ili njihovo naglo mijenjanje kako radnici ne bi mogli planirati bilo što u privatnom životu; stalna izmjena mjesta rada i dužnosti kako se radnici ne bi bolje upoznali, možda međusobno solidarizirali, udružili. Razrađen je i cijeli sistem ucjenjivačkih ugovora – na rok, najam, staff leasing, ugovor na poziv, zadružna društva. Bilo koja neraspoloživost u bilo koje vrijeme znači gubitak posla. Ono što se traži jest – fleksibilnost. Potpuna predanost potrebama poduzeća, ostvarenju norme, povećanju norme, kako bi poslovanje, zarada bila veća, poduzeće uspješnije. Jer, poduzeće je tim, ekipa koja se ne smije iznevjeriti, mit-dodatak koji stalnom prijetnjom isključivanjem i lažnom nadom nagrađivanja trenira fleksibilnost ljudskog organizma. Nikada fleksibilnost poduzeća nije ni predviđena, a kada od kojeg pojedinca ili pojedinke stigne takav zahtjev, poruga je najblaža kazna.

Tjeskobe, traume i strahovi – od gubljenja posla, nazadovanja, starosti, svjedočenja, ignoriranja, solidarnih odnosa, vlastitih prava – s posebnim naglaskom na to da su im posebno podvrgnute žene, useljenici i invalidi, opisi su zapravo poniženja i uništavanja kojima su svakodnevno izloženi milijuni radno sposobnog stanovništva. Jedini odgovor koji roblje, kako je oduvijek bilo, može dati, jest – preživljavanje. Kada život poprimi oblik tek patnje izdržavanja još jednog dana, pokreće se lavina pogubnosti – gubljenje osobnog identiteta, moralna ravnodušnost, rušenje etičkih prepreka. Pojedinac postaje idealan organizam za sudjelovanje u “orgijama nagrađivanja i kažnjavanja”.

Nada u bijeg iz logora

Redak po redak, svaki/a čitatelj/ica, nažalost, i danas u Hrvatskoj, vrlo se lako prepoznaje. Knjizi bi “hrvatsko iskustvo” moglo tek dodati koje poglavlje o specifičnostima implementacije globalnog neoliberalizma u tzv. tranzicijskom društvu – a to je uskrata nadnice. Sati i sati rada koji nikada neće biti plaćen. Pisana sasvim jednostavnim jezikom, bez mnogo pozivanja na teorijske uzore, ta knjiga onima koji žrvanj poništavanja ljudskosti još nisu iskusili u stopostotnom obliku daje sjajne naznake što ih čeka.

Budući da Hrvatska svim strategijama, programima radnih odnosa, obrazovanja (napose!), socijalnih reformi, lakonotnih reklamiranja novih vrijednosti bjelodano svjedoči da stremi prema upravo tako konfiguriranom totalitarizmu 21. stoljeća – preostaje uhvatiti se za nadu. Onu izrečenu na samom kraju pogovora: “Ništa što smo zabilježili na mjestima istraživanja ne bi nam dalo pravo na optimizam, no želimo još uvijek vjerovati kako se čak i iz koncentracijskih logora može naći izlaz”. Ta je nada, nadamo se, potaknula i direktora nakladničke kuće Tim press, Hašima Bahtijarija, dugogodišnjeg sindikalnog djelatnika, ne samo da objavi ovu knjigu, usmjeri program izdanja prema naslovima koje bi se moglo smjestiti pod egidom “socijalne osjetljivosti” nego i organizira raspravu, okrugli stol Fleksigurnost na kojem se početkom prosinca 2007. godine pokušao naći odgovor udovoljavanju neumoljivostima lažno depersonaliziranih tvrtki i “sitne raje”. A ljudi, zapravo.

Izbor koncentracijskog logora za sugeriranje postojanja izlaza i kada se čini da ga nema nije slučajan. Jer znamo, ludnice, zatvori i logori mjesta su na kojima su mehanizmi kontrole uvježbani, gdje se svakodnevno usavršavaju, ali su se svim višestrukim ograđivanjima i odvajanjima tako lako prelila u “slobodan” svijet. Koja je razlika između zabrane napuštanja radnog mjesta na blagajni trgovačkog centra zbog mokrenja i opetovanog, redovitog pregledavanja anusa zatvorenika pred 40 svjedoka?

Autor – pripadnik Crvenih brigada

Osobnim svjedočenjem autora/urednika upravo tog rituala počinju Radnici za jednokratnu upotrebu. S obzirom na to da se u knjizi ne imenuje dvogodišnje istraživanje temeljem kojeg su skupljeni podaci, niti navodi tko ga je provodio, kao i izbjegavanje izricanja istinite priče o Renatu Curciou kojeg se navodi kao urednika (a pritom ostaje nejasno tko je napisao tekst) – ovo izdanje prati nelagoda. Jer Renato Curcio jedan je od osnivača Crvenih brigada, koji je u zatvorima proveo više od dvadeset godina. Jedan od najboljih  studenata sociologije na Sveučilištu u Trentu odbio je primiti diplomu kao jasan znak radikaliziranih političkih uvjerenja, a koji su rezultirali i formiranjem terorističke grupe početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nakon prvog hapšenja 1971., od 1972. do 1975. godine grupa djeluje iz ilegale. Uhapšen je 1975. godine, ali samo tri tjedna nakon hapšenja uz pomoć supruge Margerite organizira bijeg iz zatvora. U potrazi Margerita je ubijena, a Renato Curcio zatvoren do 1993. godine, kada je ponovno postao slobodan čovjek, stekao pravo na rad i s obzirom na obrazovanje i nedvojbeno lijeva politička uvjerenja postao članom redakcije nakladničke kuće Sensibili alle foglie.

Ono što onemogućava oslobađanje od nelagode, ne zbog predrasude prema bivšim zatvorenicima,  jest upravo prešućivanje prošlosti. I na internetskim stranicama talijanskog nakladnika uz njegovo ime nalazi se tek popis izdanih naslova a bez ikakve biografske naznake kao kod drugih suradnika i autora. Neprimjernim se čini ne referirati se i na taj detalj vezan uz knjigu, pa ma koliko je riječ o kvalitetnom, aktualnom i potrebnom radu. Dapače, s obzirom na to da je isti izdavač preveo i Curciovu knjigu Etička klopka koja govori o nemoralnosti “društvene odgovornosti” poduzeća, jedino se može konstatirati da je riječ o vrlo dobrom autoru. No, sakrivanjem istine o njegovoj prošlosti ne čini se uslugu ni njemu ni čitateljima – jer ne dopušta odmak od prošlosti, a zarad, vjerujemo, priželjkivane budućnosti.