Mit o tranziciji

–Davor Mišković: Tema razgovora je Mit o tranziciji, uvodno predavanje izložio je Ovidiu Tichindeleanu, pa započnimo diskusiju.

– Ovidiu Tichindeleanu: Stručnjaci, tehnokrati i vizija tehnokratske republike bila je po mojim iskustvima nešto što je dominiralo pri rekonstrukciji kulturno-ekonomske sfere u cijeloj Srednjoj i Istočnoj Evropi, te u Rusiji. Npr. u umjetnosti: iako je tranzicija trebala pomoći slobodi i samorazvitku osoba i lokalnih zajednica, u ekonomiji umjetnosti razvile su se platforme prije negoli umjetnički programi ili koncepti. Jednako se dogodilo i u filozofiji: postojao je razvoj kulturnih birokrata, direktora izdavačkih kuća, institucija, a ne filozofa. Kada govorim o stručnjacima – a dao sam primjer ekonomskih stručnjaka zapadne Aid Industry, to je bilo radi ukazivanja na pripadanje velikom fenomenu koji je utjecao na različite sfere našeg iskustva – oni su funkcionirali upravo u smislu prekidanja i nemogućnosti da se razvije neki razuman, autonoman diskurs.

Eurocentrizam, kapitalocentrizam i antikomunizam

– Dolazimo do pitanja zajedničkih uvjeta tranzicije. Ako postoji zajednički a poopćiv teret iskustva tranzicije u istočno i srednjoevropskim zemljama, onda je on povezan s arbitrarnim i lažnim vezama koje su se stvorile ranih devedesetih i institucionalizirale se kroz kulturne ustanove, od sredine devedesetih do danas, između demokracije i zapadne civilizacije s jedne strane i kapitalizma i slobodnog tržišta s druge. Ove dvije tvorevine su lažne: zapadna civilizacija nije uzor civilizacije, pozitivne vrijednosti zapadnog svijeta nisu univerzalne vrijednosti; kapitalizam nikada nije dozvoljavao razvoj slobodnog tržišta itd... Ako postoji nešto subjektivno zajedničko, onda je ono povezano s eurocentrističkom postavkom tranzicije, s kapitalocentrizmom u kojemu je značenje slobodnog tržišta filtrirano kroz kapitalizam, što je apsurdno. Zatim, s činjenicom da je značenje civilizacije filtrirano kroz zapadno društvo; i s negativnim investiranjem, proizvedenim u mainstream kulturnim industrijama od Rumunjske do Poljske ili Rusije, iako je ona slučaj za sebe. Mislim da su nam eurocentrizam, kapitalocentrizam i antikomunizam zajednički.

– Davor Mišković: Možeš li pojasniti odnos između Marshallovog plana, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio 90% u potporama, s današnjim sličnim planom koji je 10% u potporama, a ostatak u investicijama. Koja je razlika u logici Marshallovog plana i suvremene industrije pomoći?

– Ovidiu Tichindeleanu: Uobičajeno je, barem u Rumunjskoj, da se Zapad, posebno SAD, vidi kao glasnik pada komunizma: vjerovanje u Ameriku koja je donijela pad komunizma. Ranih devedesetih, točnije 1989., to nije bio slučaj. Zapadni mediji, novinari i stručnjaci ranih devedesetih nisu prepoznali pad komunizma kao pad komunizma. Po većini izvještaja niz revolucija i pada vlada bili su predstavljeni na američkim televizijama kao sukobi slični sukobima u Trećem svijetu. U biti, kao divljaci koji se bore između sebe, bez nekog očitog razloga.

Industrija zapadne pomoći

– Jednako je i s konceptom Marshallovog plana koji je nakon Drugog svjetskog rata bio namijenjen ponovnoj izgradnji društva. Trebao je biti nesebična novčana podrška SAD-a, usmjerena iznad logike tržišta, a prema razvoju raspadnutih zapadnih društava. Godine 1999. smisao zapadne pomoći bivšem socijalističkom bloku poprimio je značenje koje se reflektiralo u medijima. Nije to bila pomoć raspadnutom zapadnom društvu, usmjerena ponovnoj rekonstrukciji uništenoga, nego birokratski sustav nastao na danim smjernicama Svjetske banke i američke pomoći koje su se razvile sedamdesetih, a posebno osamdesetih, u svrhu strukturalnog razvoja Trećeg svijeta. Znači, ne na ponuđenoj strukturi koja nije začeta kao Marshallovim planom iznad tržišta, nego naprotiv po unutarnjoj logici ekonomije tržišta i uglavnom na ekonomiji tržišta u najužem smislu, definiranoj po ekonomistima iz Chicaga, čija logika je esencijalno monetarna. Znači, ako je M plan odvajao 90% novaca u takozvane aid grants (npr. grad nema most koji mu je potreban, dobije financije za izgradnju, iako je to ogroman trošak koji se ne može opravdati samo ekonomskim sredstvima), ovakav trošak i projekt u Aid Industry nakon pada socijalističkog bloka zadobiva posve drugo značenje. Tržišno opravdanje bilo je primarno, a ostali motivi (npr. društveni) dolaze na drugo mjesto. Radi toga u Aid Industry to iznosi 10 % sredstava, a 65 % sredstava dano je stručnjacima za konzalting, tehničkim stručnjacima. Dok je M plan bio začet kao nešto što je usmjereno iz Zapada ka Zapadu, kao nesebično nastojanje Zapada da rekonstruira dio sebe samog, Aid Industry nakon 1989. usmjerena bivšim socijalističkom bloku esencijalno je začeta kao ona koja dolazi sa Zapada ka Ne-zapadnom, nečemu što prije pripada Trećem svijetu. Institucijski, kroz procedure koje su implementirali stručnjaci, a kulturno kroz retoriku stručnjaka lokalnih kulturnih simbola, kao npr. Václava Havela.

Užitak kao politički faktor

– Hrvoje Štefan: Sam je pojam tranzicije ideološki par excellence. Prije se radi o restauraciji, a u osnovi te restauracije je povratak privatnog vlasništva, prije svega nad sredstvima za proizvodnju. Prije je privatno vlasništvo bilo osobno, mislim na sredstva proizvodnje, tamo gdje su radili radnici. Zašto je nama Zapad označitelj nečega čemu težimo i zašto smo se uopće usmjerili prema tome? To je ono o čemu govori Slavoj Žižek; danas je užitak postao politički faktor. Potrošnja kao paradigma užitka, koju smo kao pojedinci gledali, koju smo već prije devedesetih sa Zapada doživljavali kao nešto što mi nemamo, a oni imaju. Utopijski element, koji je postojao u socijalizmu kao norma, polako se praznio. Imali smo neki isprazni autoritet partije koji nas je živcirao, taj autoritet u koji više nitko nije vjerovao. S druge strane, imali smo potrošnju, politički faktor užitka kao uzor sa Zapada i ideju demokracije i slobode, dakle netlačenja od autoriteta. Znači, nisu postojali kolektivni predstavnici, jer su znali da više ne predstavljaju nikoga nego same sebe.

Tu se dogodio prevrat, devedesete je bio referendum i 99% ljudi je zaokruže da su za kapitalizam i tržišno gospodarstvo. Drugim riječima, željeli su tu potrošnju, željeli su netlačenje i mislili su da je za to dovoljno uvođenje tržišta i prelazak na kapitalizam, znači parlamentarnu demokraciju. Nakon toga se to tržište i privatno vlasništvo ideološki kroz savjetnike i tehnostrukture sa Zapada počelo predstavljati kao panacea, univerzalni lijek za sve naše probleme.

U knjižici koja najavljuje ove razgovore pojavio se krivi pojam: došlo je do “prvobitne akumulacije”... u smislu prelaska na kapitalizam. Nije došlo do nikakve prvobitne akumulacije, nego do preraspodjele. Iz ustava se izbrisao titular, opći pojam društvenog vlasništva i uveo pojam privatnog vlasništva i preraspodjela se dogodila na privatno vlasništvo. Došlo se do pojma vlasništva kao univerzalnog lijeka i država se počela povlačiti. Znači, tržište i vlasništvo bi trebali rješavati sve ekonomske probleme i dovesti do ekonomskog standarda potrošnje, demokracije i svega ostalog što imamo na Zapadu. A ne dođe li do toga, za to je krivo tržište. Znači, tržište se postavlja izvan političke sfere odlučivanja kao faktor koji odlučuje hoće li netko uspjeti ekonomski, hoće li se postići određeni cilj kojemu težimo...

To je najbitniji ideološki aspekt. Politika više ne odlučuje o ekonomskoj reprodukciji. Imamo privatno vlasništvo, koje u svijesti svih nas podrazumijeva isključivanje nekog drugog. U sferi ekonomije privatno vlasništvo postaje sve više dominantno i sama država, odnosno zajedničko kolektivno predstavništvo ili zastupanje zajedničkog interesa, povlači se iz ekonomske sfere. Znači, ostaje građansko društvo privatnih vlasnika koje postaje samoreproduktivno. Tu smo u proturječju, da s jedne strane očekujemo ili imamo svijest da je to velika zabluda, da smo s jedne strane očekivali da ćemo postići potrošnju, a na kraju svjesni smo toga da privatno vlasništvo daje pravo, odnosno da se privatno vlasništvo ne može ograničiti, jer po prirodi privatno vlasništvo isključuje druge.

Privatno vlasništvo po svojoj prirodi znači ekonomsku autokraciju, a s druge strane politička demokracija za koju smo mislili da bi trebala zamijeniti ekonomsku koju smo imali u samoupravnom socijalizmu ustvari je postala inscenacija demokracije u kojoj smo se osvijestili i shvatili da nema participativnih odnosa.

Ključni aspekt su očekivanja koja producira elita i moćnici koji formiraju javni diskurs, sferu raspravljanja o javnim pitanjima. Ta očekivanja bila su u suprotnosti s realnim, najbitnijim, konkretnim promjenama u samoj strukturi odnosa. Postajemo licemjeri koji kritiziraju nešto što implicitno ne želimo dovesti u pitanje. Nitko danas ne postavlja pitanje privatnog vlasništva, to je tabu tema oko koje opsesivno kružimo...

– Ovidiu Tichindeleanu: Vjerujem da je Žižekov koncept važan, način na koji objašnjava zapadnu fascinaciju istočnoevropskim i srednjoevropskim preporodom demokracije. Kaže da je to ostvarenje zapadnjačkog sna, jer mit ili narativnost spontanog razvoja slobodnog tržišta i demokracije, koji se nikada nije dogodio na Zapadu, bio je navodno upisan u tijelo povijesti istočnoevropskih zemalja ranih devedesetih. Njegov koncept je užitak Zapada u renesansi, živjeti vlastitu fantaziju – mit. To je točno. Unatoč tome, Zapad u tome uživa jer mu Istok omogućuje radnu snagu. U devedesetima, izvan poimanja psihoanalitičke teorije, u stvarnom svijetu tijela, imamo golem izvoz tijela, radne snage iz istočnoevropskih zemalja u zapadni svijet. To se može objasniti kroz termin jouissance (užitak), ali moramo imati na umu da nije na kocki samo ekonomija uma i želja, nego i ekonomija tijela, tijela kao materije. Na istočnoj strani kapitalizam je bio dominantan i favoriziran, u ranim devedesetima smatrao se dostatnim, ali to je bilo zato što je prije simbolički poredak identifikacije između kapitalizma i slobodnog tržišta, civilizacije i Zapadne civilizacije, bio filtar koji je hvatao žudnje. Želiš li biti civiliziran, morao si biti zapadnociviliziran, želiš li imati prosperitetnu ekonomiju morao si razviti ekonomiju po uzoru na zapadne zemlje. Zajedničko ovim supozicijama je pretpostavka temeljena na strašnoj opstrukciji, kao da je svaka društvena sfera mogla razviti svoj kapitalizam, kao da imamo toliko svjetova na raspolaganju, koliko je zemalja. Tako će npr. Rumunjska za petnaest godina biti jednako prosperitetna kao Njemačka. Zaboravljena je imanentna činjenica da kapitalizam postoji samo u jednom svijetu što obuhvaća apstraktni smisao privatnog vlasništva i kapitala.

– Elvio Baccarini: Naglasio bih nešto što je bilo marginalizirano u vašem govoru. Govorili ste o negativnim simbolima... politička filozofija, direktno ili indirektno upućuje na ovaj koncept. Spomenuo bi antičku političku filozofiju, pa modernu filozofiju i neke predstavnike koji se međusobno razlikuju, npr. Machiavelli, Jean Jacque Russo, John Stewart Mill i Hanna Arendt. Govoreći o mnoštvu, ljudi gube političko ili institucionalno djelovanje (vrijednost) i ne mogu participirati u javnim ustanovama ili ne žele sudjelovati. Svi teoretičari upućuju na negativni koncept. Prema njima, a ja se slažem, to nije negativni simbol, to je negativan opis javne, društvene i političke opasnosti od ljudi koji utječu na javna događanja, bez djelovanja ili mogućnosti da pravilno utječu na njih.

Opasnosti mnoštva

– Ovidiu Tichindeleanu: Uistinu, postoji dvostrukost u pitanju mnoštva, masa i ljudi. Ono što sam pokušao reći, upućujući na mase kao negativan simbol, jest da proletarijat ili esencijalno razmatranje o materijalnoj dijalektici nisu nestali nakon pada socijalističkog bloka, naprotiv esencijalno razmatranje je konstituiralo perspektivu antikomunističkih disidenata. Antikomunistički disidenti su sačuvali esencijalno materijalističku dijalektiku, ali koristeći negativne simbole. Proletarijat je u esencijalnim kategorijama ostao motor prošlosti i aktivno produciran kao negativna kategorija, onaj koji je odgovoran za sve zlo i opasnosti. Stručnjaci, tehnokrati, nastali su iz potrebe za proizvodnjom neutralne klase koja će voditi proces tranzicije. Uistinu, masa je odigrala konceptualnu ulogu u političkom pogonu kao opisno negativna, no ipak masa. Ljudi i mnoštvo također su proizvedeni kao simboli nakon pada socijalističkog bloka i integrirani u seriju kategorija koje nisu konceptualne, nego su one simboličkog poretka. Kao simboli proizvodili su tip spontanog razumijevanja...

Želim istaknuti da mase igraju vrlo aktivnu ulogu u kulturnoj reprezentaciji. Mase koje ne sudjeluju u stvarnom političkom procesu, to je već drugo pitanje za diskusiju. Ali mislim da je pasivnost i nesudjelovanje masa u političkom procesu povezano s diskolektiviranim mnoštvom, mnoštvom koje se otpočetka delegitimizira kao glasnik opasnosti i zla, kojem a priori nema mjesta u političkoj sferi.

U Srednjoj i Istočnoj Evropi koncept negativnog simbola mase, negativne mase, i danas je aktivan u kulturnoj i političkoj sferi. On mijenja osnove političkog diskursa, te zabranjuje lokalnim konstituentima izgradnju i oblikovanje autonomnih projekata.

– Elvio Baccarini: Ako u bivšim socijalističkim zemljama postoje ljudi bez tradicije stvarnog sudjelovanja, autonomnog kritičkog sudjelovanja u političkim institucijama, onda imamo problem. To možemo opisati različitim riječima, masa može biti jedna, mnoštvo druga. Možemo ih koristiti na više načina, a jedan ste opisali.

Osnovna je opasnost što postoji mnogo ljudi koji su nesposobni za aktivno sudjelovanje u javnim ustanovama, druga je korištenje istog od centara moći koji lažu tvrdeći: u redu, ove regije su nesposobne za autonomiju. Treća opasnost je u stavu: moramo poštovati autonomiju ovih regija, u stvari nemamo politička tijela koja uključuju ljude koji bi mogli sudjelovati u javnim ustanovama, ali one moraju imati mogućnost za vježbanje autonomije, a ovo implicira autokratske vođe koji iskorištavaju činjenicu nekontrole njihove moći. Četvrta opasnost: ne analiziramo situaciju. Umjesto da kažemo kako postoji stvaran problem, ljudi su nesposobni biti aktivni sudionici u političkim ustanovama, kažemo jednostavno ovo je simbol koji se može primijeniti na ljude, korporacije SAD-a, itd. Dakle, četvrta opasnost je nepostavljanje prave dijagnoze.

Karijera pojma tranzicije

– Ovidiu Tichindeleanu: U potpunosti se slažem s klasifikacijom opasnosti. Treća opasnost: pozitivno investiranje u autonomiju može postati lokalna oligarhija, oligarhija na mikropolitičkoj razini. Ovo se događa kada je autonomija začeta na istim simbolima kao i esencijalistička autonomija, autonomija kao esencijalna umjesto odnosna. Politički proces postaje utjelovljenje određenih ideja, u malom gradu postoji osoba koja utjelovljuje ideju slobodnog tržišta, ona donosi slobodno tržište, dok drugi donose npr. komunizam, nacionalizam... Dijagnosticiranje problema nesudjelovanja ljudi u političkom procesu morat će se suočiti s problemom esencijalistički simboličkog poretka, koji je institucionaliziran u vrlo praktičnim terminima, terminima političke organizacije, u terminima političkih procesa, kao recimo ovaj susret na kojem razgovaramo....

– Srećko Pulig: Rekao bih nešto o karijeri pojma tranzicije u postjugoslavenskom vremenu. Kod nas je tranzicija imala barem dva trenutka: za razliku od istočnoevropskih zemalja koje su u istoj državi napravile prijelaz s jednog načina proizvodnje na drugi ili drukčije shvaćen politički prijelaz, mi smo imali dezintegraciju višenacionalne države u nacionalnu. Stalno govorimo samo o postkomunističkoj tranziciji. Kada tranzicija započinje, a kada završava? U Hrvatskoj liberalizam je shvatio rat kao smetnju tranziciji, a da bi sudjelovali u političkom životu to su ovako konceptualizirali: najprije smo imali borbu za nacionalno oslobođenje... Zapravo, obratio bih se kolegi koji je govorio o referendumu: to nije bilo odlučivanje o kapitalizmu, to je bila euforija nacionalnog oslobođenja, s navodnicima i bez njih.

Ako se sjećate, u Hrvatskoj se uveo pojam druge tranzicije; prva: kriva, ratna, to se mora obaviti, a onda će doći druga: prava. Ta priča o drugoj tranziciji je zamrla s obzirom na to da su ljudi koji su je zagovarali ušli u politički život i realizirali svoje ambicije. Ako smo malo objasnili ulaz, što je onda izlaz iz tranzicije? To je čisto izvanjska tzv. evroatlantska integracija. To je kraj karijere toga pojma. A mi sebe već vidimo kao da su tranzicije, prva, druga, a možda se može govoriti i o trećoj – onoj na civilnoj sceni, prošle, samo to još nisu svi shvatili. Ako ćemo o terminima i postkolonijalnoj teoriji, onda valja primijetiti da se u nas nikada nije primila ta ideja rubnog društva (po teoriji svjetskog sistema). Identifikacija s pobjednikom, ne samo u smislu procesa nego nas kao zapadnjaka, blokirajuća je. Ona zakriva loše stanje teorije, loše stanje refleksije: ne možemo, kao što je kolega govorio, iz komunističkog nasljeđa izvući neki kontinuitet da bismo uopće nastavili refleksivni proces. Pitanje jest je li taj jugoslavenski slučaj koji je naknadno uvršten u jugoistočni blok poučan ili manje poučan od ostalih? Npr. Žižekova teza je da je manje poučan: jer je izgledao manje represivno, više je išao na univerzalizaciju, a ispala je iluzija, veća iluzija od realnog socijalizma – s čime se ne slažem.

Finale – integracije u NATO ili Evropsku uniju

– Ovidiu Tichindeleanu: Jugoslavenski je primjer vrlo poučan i ne bih se složio sa Žižekom da je on za Istočnu i Srednju Evropu beskoristan. On i sada nudi izlaz iz dvije evakuacije, istočne i zapadne. Jugoslavenski primjer, u konstitutivnom simboličkom poretku u kojem su demokracija, slobodno tržište, politički proces filtrirani kroz zapadnjačke koncepte, još je prisutan u postkomunističkim zemljama, dok su ostali modeli, kao modeli Latinske Amerike, Južne Indije ili Sjeverne Afrike, nestali s radara političke refleksije, te u Srednjoj i Istočnoj Evropi ne postoje ili, ako postoje, postoje kao negativni simboli, nešto što se ne bi trebalo dogoditi. Primjer toga je model Rusije, koja se prelila po rumunjskoj mainstream kulturi kao negativan model, povrat diktature i sl. Jugoslavenski model ne odgovara binarnoj strukturi i to je važno, ne za Zapad nego za srednje i istočnoevropsku kulturnu i političku sferu. Nudi izlaz, to je važno...

Iako, nešto je zajedničko, a to je izuzetak završetka tranzicije. Svugdje, u Poljskoj, Rumunjskoj, završetak tranzicije nije povezan s idealnim konceptom individualne slobode, stvarne snage, povezanosti. Ne, povezan je s konkretnom tehnokratskom stvarnošću, integracijom u organizam Evropske unije i u NATO. Drugim riječima, završetak tranzicije, postignuće slobode, slobodnog tržišta, povezano je tehnokratskom stvarnošću – biti subjekt, politički organizam čiji konstituanti imaju dugu povijest kolonizacije, ali se ta povijest ignorira i ne komentira. Ako netko promišlja o tranziciji i jugoslavenskoj situaciji kroz prizmu finala – integracije u NATO ili Evropsku uniju, diskusija je u startu kompromitirana, završit će ponavljanje istih argumenata.

– Davor Mišković: Komentirao bih što je Srećko rekao i postavio pitanje. Kada ste spomenuli krug liberala oko časopisa Erazmus, koji nije bio involviran u prvu nacionalističku tranziciju, bili su na refleksivnoj poziciji, pisali su članke… Na kraju, oni su u potpunosti prihvatili rezultate prve tranzicije, etnički čistog teritorija i nakon toga su se uključili u tranziciju kao liberali, započeli neutralnu liberalnu tranziciju. To je pozicija liberala u cijelom svijetu, prihvaćaju prljavi posao i nakon toga ulaze s univerzalističkim idejama.

Postkomunistički liberali i nacionalisti

– Srećko Pulig: Očito je da na kraju prihvaćaju rezultate i peru ruke. Uveo bih razliku između postkomunističkog liberala i zapadnog liberala u neoliberalnoj hegemoniji. Očito ovaj postkomunistički nema sve elemente zapadnog, on je neka reducirana verzija. U prvoj tranziciji oni žive pod nacionalističkom hegemonijom pa su drukčije prilagođeni. To ih čini posebno upitnima, u smislu legitimacije, ako dođu do centra (stranačkog) političkog odlučivanja.

– Ovidiu Tichindeleanu: Kako se postkomunistički liberali povezuju s npr. Rusijom i Latinskom Amerikom i usponom ljevice? Je li to dio njihovog diskursa?

– Srećko Pulig: Mislim da nije. Posudit ću teoriju Rastka Močnika o ideološkom brikolažu – krpežu. Jedno od rješenja za razumijevanje te i drugih ideoloških podjela, dvostrukosti i trostrukosti, jest: jedna teorija za po kući, druga za van. U kući se bilda tzv. nacionalni interes, a vani se nastupa neoliberalno. Da zaključim: postkomunistički liberali i nacionalisti se ne razlikuju, to su dva naglaska u istoj dvostrukosti: kao što nacionalisti nekada moraju bit liberali, tako liberali nekada moraju biti nacionalisti. No, postoji i treći faktor. Uz nacionalizam i klasične političke ideologije, on je nosilac u nekom smislu treće tranzicije. A to je civilno društvo i njegove ideologije.

– Elvio Baccarini: Svi ti tradicionalni politički koncepti postali su nejasni, nacionalisti barem na početku nisu bili nejasni, ali sada su nejasni, jer je teško uvidjeti koliko su ostali nacionalisti kao što su bili u povijesti. Teško je razumjeti i kako se socijaldemokrati razlikuju od nacionalista.

– Ovidiu Tichindeleanu: Slažem se da je nacionalizam bio jedan od rijetkih koncepata koji nije bio zbunjujući, ali i nacionalizam je kao i drugi koncepti bio natrpan simbolima i smislovima. Nešto što nije naslovljeno kako bi trebalo biti. Nacionalizam je zahvaljujući svojoj jasnoći bio jedan od koncepata koji je pomagao reinstitucionalizaciji kapitalističkog poretka u bivšem socijalističkom bloku. Naime, od pada socijalističkog bloka ovaj prostor karakteriziran je dezintegracijom simboličkog poretka, društvene, ekonomske i političke sfere. Recimo, kao da različiti tokovi želja, aspiracija, pokušavaju pronaći zajednički tok. Nacionalizam je u marksističkim terminima radio kao monetarni sustav kapitalističkog svijeta. Institucionalizirao je opći poredak u kojem su se svi mogli povezati s etnicitetima, a unatoč tome taj opći poredak radio je kao novčana jedinica kapitalističkog sustava. To je bila prva instanca nacionalizma nakon pada socijalističkog bloka, bila je prva univerzalna i etablirana i uspjela je uhvatiti sveopće želje. Nacionalizam je bio medijator dodanih vrijednosti.