Mit uzvraća udarac

Škotska izdavačka kuća Canongate Books i urednik Jamie Byng pokrenuli su prije nekoliko godina golemi izdavački projekt, biblioteku Mitovi u kojoj bi u razdoblju od 2005. do 2038. trebalo biti objavljeno stotinu proznih djela svjetski poznatih autora/ica u kojima se iznova ispisuju neki od najpoznatijih, klasičnih mitova. Svaka knjiga trebala bi se izdati istovremeno na različitim jezicima kod trideset i tri izdavača svijeta, a prve tri knjige iz niza predstavljene su na posljednjem Frankfurtskom sajmu, među ostalim i u hrvatskom izdanju u okrilju izdavača Vuković & Runjić, hrvatskog nositelja projekta.

U osnovi je riječ o zanimljivoj ideji oživljavanja mitova u suvremenosti te problematiziranja onoga što mit može značiti današnjem čovjeku, pa makar samo kao literarna forma, lišen svoje, u prošlim vremenima uobičajene, društvene i ritualne uloge. Doza megalomanije povezana s projektom sasvim je razumljiva, s obzirom da jedino takvo ponašanje osigurava gorivo za akceleraciju cijelog projekta u predviđenih trideset godina. Svakom ozbiljnijem promatraču, naravno, sasvim je jasno da ni stotinu svjetskih pisaca ni mašinerija koja prati “taj najveći izdavački pothvat u povijesti” nisu dovoljni da se uspješno obavi jedna toliko složena misija kao što je povratak klasičnih mitova na suvremenu društveno-književnu pozornicu. U vremenu nestanka “velikih priča”, razaranja “velikih naracija” i usitnjavanja diskursa; u vremenu kada su ozbiljno narušene zajedničke, kolektivne vrijednosti i kada medijski simulirana stvarnosti dobiva osobine sakralnoga ili se pak u njoj svakodnevno proizvode novi mutirajući mitovi, dakle u tom i takvom našem vremenu, klasični mit i mitska svijest ne mogu se obnoviti, nego se jedino mogu transformirati u neki drugi tekstualni ili pojavni oblik.

Mit je negdje drugdje

No, koliko god nam bili simpatični ovakvi utopijski projekti i koliko god bili spremni zbog odvažnosti ideje progledati kroz prste na pojedine faze realizacije, treba istaknuti da prva tri naslova nisu osigurala Mitovima dobro uzlijetanje. Naime, od prve serije objavljenih knjiga, prva, Kratka povijest mita autorice Karen Armstrong je sasvim promašena, dok su dvije prozne obrade grčkih mitova o Penelopi i Odiseju te Tezeju i Minotauru, autora Margaret Atwood i Viktora Pelevina bitno promišljenije i čak “revolucionarnije” usporedimo li ih s viđenjima do grla u svetačko ruho zakopčane teoretičarke. Međusobno ta dva prozna remiksa klasičnih mitova razlikuju se pak u kvaliteti i senzibiliziranosti za temu, pa je tako nervu Atwoodice vrlo dobro sjela Penelopa i kao lik i kao tema za dekonstrukciju patrijarhalnih i žanrovskih kanona, dok se Pelevin donekle precijenio misleći kako će se, kao literarni guru zadužen za medijske fenomene i nove jezike, dobro snaći u najvećem labirintu današnjice – Mreži.

U Kratkoj povijesti mita Karen Armstrong daje pregled mitotvorstva i mitske svijesti u vremenima od “starog kamenog doba”, preko “mladog kamenog doba”, “ranih civilizacija”, “ključnog doba”, “poslije ključnog doba”, do “velike zapadne transformacije”. U toj školskoj povijesnoj razdiobi ona se bavi općenitim odnosom sakralnoga i profanoga, te utvrđivanjem uloge mitova u pojedinoj kulturi (lovci, ratari, stanovnici prvih gradova...). Pojednostavljivanje i očita komercijalizacija teme vidljivi su već u tome što izbjegava povijesne dokumente ili konkretne mitove, što ne iznosi niti jedan novi i zanimljivi detalj ili originalnu teoriju mita, te u tome što uporno insistira na dualnom, pozitivno-negativnom odnosu logosa i mythosa, znanosti i mitologije, realiteta i duhovnosti. Zapravo, autorica hoda po dobro utabanim stazama prosipajući pred čitatelje kao vrijedne iste one teze koje se navode u svakom popularnom, ilustriranom priručniku o mitologiji. Ona, čini se, pretpostavlja kako ispred sebe ima neukog čitatelja koji nije u stanju razumjeti kompleksnost mitologije, pa mu stoga umjesto punokrvne, dinamične povijesti servira ovu poučnu, lako pamtljivu i lako zaboravljivu bajalicu. U svojoj je povijesti također zaobišla i većinu važnih interpretacija mitova, poput onih Roberta Gravesa, Bronislawa Malinowskog, Andre Jollesa, Meletinskog, Ernsta Cassirera, Claude Levi-Straussa, Rolanda Barthesa itd., dok se Freudovo i Jungovo tumačenje mitova spominju tek usputno. Teorijska literatura ovdje se svela na često citiranog Mircea Eliadea, potom Rudolfa Otta, Georgea Steinera, nekoliko katoličkih priručnika..., a od brojnih i vrlo zanimljivih obrada mitova u književnosti favorizira se za katoličanstvo podobni T. S. Eliot.

Književnost shvaćena kao new age inicijacija

Cijela se ova povijest mita u konačnici svela na ključnu tezu da je s modernim dobom – otkrićem Amerike, razvojem znanosti i racionalizma – došlo do drastične promjene u svijesti ljudi, što ima za posljedicu “smrt mitologije”. Više puta autorica nas opominje da takva pojava nema presedana u povijesti – kao da je povijest ciklička forma u kojoj sve što dolazi mora biti ranije zabilježeno – te poziva na obnavljanje mitske svijesti i odbacivanje “zabluda 19. stoljeća da je mit lažan i da predstavlja inferiorniji oblik misli”. Njezina prosvjetiteljska retorika i poziv na novo zajedništvo vrlo su bliski postulatima new agea, a kada se primijene na književno i umjetničko – kao što to autorica samouvjereno čini – dolazi do tragične zablude. Naime, kao prvo, Armstrong ništa ne govori o žanrovskim karakteristikama mita, o jeziku, stilu, ritmu, usmenom izvođenju i osobitu prenošenju, niti raspravlja o javnome i privatnome kao bitnim sastavnicama bilo mitskoga bilo književnoga. Kao drugo, mit predstavlja ponajprije kao medij, sredstvo prenošenja neke duhovne poruke, pri čemu načini izražavanja ostaju malo važni, a mit se mjeri sadržajem te poruke. Treće i najiritantnije, autorica i književnim djelima pridaje neku odgojnu, obnavljajuću ulogu – na način jednog Coelha, a ne primjerice autora najvažnije suvremene mitske obrade, Jamesa Joycea – tvrdeći: “Ako se piše i čita s ozbiljnom pozornošću, roman, kao i mit, ili bilo koje veliko umjetničko djelo, može poslužiti kao inicijacija koja će nam pomoći da prođemo kroz bolni obred zrelosti i prijeđemo iz jedne životne faze u drugu, iz jednog duhovnog stanja u drugo”. I, konačno, za Armstrong su svi mitovi odavna napisani, povijest je zaključena i treba je samo pribilježiti; autorica ostaje slijepa za svakodnevne rituale stvaranja novih mitova u medijima, pripisivanja herojskih osobina političarima, pop zvijezdama, nogometašima..., i uopće za mnoštvo obrazaca mitologizacije u današnje vrijeme.

Uistinu je nejasno kako se kao manifestni tekst za biblioteku u kojoj bi suvremeni književnici trebali iznova ispisati poznate mitove, moglo odabrati knjigu koja s književnošću nema blage veze, koja iskazuje temeljno nerazumijevanje žanrova, i kojoj je mit vrijedan samo kao izvor neke vjerske spoznaje. Zbog svega navedenoga čitateljima zainteresiranim za teoriju mita kao neusporedivo bolje i upućenije štivo preporučam jednog domaćeg autora – Milivoja Solara, negoli zatucane i jednostrane tekstove autorice “nekoliko međunarodnih bestselera” Karen Armstrong.

Ženska strana priče

Prozna obrada mita o Penelopi i Odiseju Margaret Atwood daleko je najuspješnije izdanje u ovoj biblioteci; i to ponajviše stoga što je odabir mita omogućio autorici da provede svoju parodizaciju i dekonstrukciju žanra na nekoliko razina teksta. U prvom redu to je pripovjedačka perspektiva, s obzirom na to da su žene – Penelopa u glavnoj struji teksta i njezine sluškinje kroz duhovite komentare u korskim dionicama – isključivi pripovjedači. Za razliku od muške mitske svijesti koja u arhetipskom interpretiranju povlači za sobom i atribute javnoga, izvanjskoga i junačkoga, ženska je mitska svijest vezana uz privatno, unutarnje i obiteljsko. Klasični mit o Odisejevim putovanjima, junačkim pothvatima i društvenim zaslugama ovdje se parodira kroz priču o ženskom čekanju i poslušnosti, ali i nastojanjima da se unutar zatvorenog prostora doma i bračnog zavjeta ostvari kakva-takva sloboda izbora.

Kroz motiv ubojstva sluškinja i lakoću s kojom se žene u očima muškaraca od vjernih sljedbenica pretvaraju u kurve, a silovanje u odgojnu metodu, problematizira se i društveno verificirano i nekažnjeno muško nasilje, nasilje koje nije bilo prisutno samo u tzv. mitska vremena. Penelopa zapravo ovdje iznosi svoju stranu priče kako bi se pobunila i srušila službenu verziju i društveno poželjnu sliku u kojoj se ona svela na “moralno, poučnu legendu”, na “batinu kojom se tuku druge žene”, na simbol Vječno Ženskog, strpljivoga, odanog i pomirljivoga.

Zamjena muško-ženskih perspektiva pripovijedanja povlači sa sobom i dublje žanrovsko razlikovanje, pa se u ovome kratkom romanu dekonstruiraju osnovne postavke mitskog pripovijedanja. Umjesto svečanog tona, visokog stila, propisanog leksika i odmjerenog ritma (vidljivi u mitu u Odiseju, iako on spada u atipične klasične mitove, s obzirom da Odisej nije bio u prvoj postavi heroja Trojanskog rata, i da njegovo lutanje nema presudnu važnost za zajednicu), u Penelopeji zatičemo posvemašnju trivijalizaciju i snižavanje, primjerice u razgovornom jeziku iz frizerskih salona kojim povremeno govori Penelopa, ili u objašnjenju Odisejevih avantura, njegova zatočeništva kod čarobnica, susreta sa sirenama, kao potucanja po poznatim odredištima seksi turizma diljem Mediterana. Osim herojskoga svijeta, Penelopa razotkriva i svijet bogova, vjerujući “kako se na Olimpu ševe uzduž i poprijeko, dave u nektaru i ambroziji i izobilno uživaju u mirisu gorućih kostiju i sela, zločesti poput desetogodišnjaka koji se igraju s bolesnom mačkom i pred kojima je vremena napretek”. Iz njezine vizure Telemah je naporni pubertetlija, lijepa Helena “otrovna, tašta kučka”, “poremećene požude”, a Odisejeva majka zlobna svekrva. Parodira se i sama funkcija mita kao svete objave u sceni kada Penelopa iz podzemlja upada u gornji svijet pomoću jednog medija u transu čija je mušterija htjela stupiti u vezu s mrtvim momkom, čime autorica odlično primjećuje kako je danas industrija duhovnih učitelja, iscjelitelja, šamana, yogija najčešće mjesto otkrivanja onostranoga.

Uz sveopće parodiranje i obrtanje mitske hijerarhije na gotovo svim nivoima priče, autorica u više odlomaka odlično ironizira proces pisanja priča i odnos pisac-čitatelj. Demistifikacija pripovijedanja i važnosti uloge pisca vidljiva je i kroz priznanje Penelope da iz dosade “priča priče” jer “niska je to umjetnost. Njome se bave starice, prosjaci, lutalice, slijepi pjevači, sluškinje, naklapala, djeca – čeljad koja ima svu silu vremena.” Atwood aludira i na odmjeravanje snaga u muškoj književničkoj, gladijatorskoj areni gdje žene osim kao gledateljice/čitateljice nisu dobrodošle, kroz Penelopine riječi: “Odisej je želio pričati, a budući je on bio izvrstan pripovjedač, rado sam ga slušala. Mislim da je on u meni najviše cijenio upravo to što sam znala prihvaćati njegove priče. Taj je talent na niskoj cijeni, ako ga posjeduju žene”.

Izgubljen u cyber svijetu

Kao i Margaret Atwood, i ruski je pisac Viktor Pelevin odabrao mit koji mu daje dobru građu za temu kojom se bavio ranije u svojim djelima, no za razliku od nje, on nije dovoljno razradio elemente priče i nije sebi dublje razjasnio zašto taj mit transponira u sadašnje vrijeme. Pelevinovo zamjenjivanje labirinta kao mitskog prostora s Mrežom kao virtualnim prostorom te pretvaranje osjećaja izgubljenosti i straha uslijed dezorijentiranosti u labirintu u osjećaj izgubljenosti u komunikaciji na Mreži, sasvim su logična rješenja kojih bi se vrlo brzo dosjetio i osrednji pisac. Krenuvši od takva temelja, on nije dublje zagazio u strukture imaginarnoga i stvarnoga, realiteta i simultanih svjetova, u jezične i komunikacijske kodove, pa je i krajnji rezultat zamorna i za njegove potencijale, loše napisana knjiga.

Svoju cyber verziju mita o Tezeju i Minotauru, Pelevin je ispripovijedao kroz niz dramskih scena, dijaloga i još češće monologa, s obzirom na to da se govor nerijetko samo pušta u eter da ne prenosi neku poruku i bez svijesti da ga netko sluša. Kao pisac kojega posebno zanima medijsko stvaranje junaka i mašinerija marketinga – što je vidljivo već u Generaciji P – on je u Kacigi užasa nastojao svoje likove konstruirati kao svojevrsne replike poznatih osoba iz pop kulture ili povijesti. Pri tome je slijedio obrasce imenovanja koji se koriste na internetskim forumima, chatovima ili blogovima, i koje se najčešće temelje na iskrivljavanju, kalamburu stvarnih imena. Kaciga užasa žanrovski djeluje poput beskrajne i dobrim dijelom besmislene rasprave na nekom forumu – kakve često i jesu rasprave na stvarnim forumima – gdje su sudionici toliko zabrijali na neku temu da im se virtualni kanal čini jedinom stvarnošću. U knjizi su tako likovi zapravo prisutni samo kroz svoje zamjenske, izmišljene identitete koje uzimaju ulazeći na Mrežu; oni izvan toga svijeta ne postoje, jednako kao što ne postoji ni sav onaj vrijednosni sustav na temelju kojega smo nekada mogli graditi priče o herojima. Dekonstrukcija mita kod Pelevina se ponajprije odvija kroz dekonstrukciju moralnih vrijednosti mitskog junaka, odnosno odsustvu mogućnosti da se nekome ili nečemu pripiše ikakva važnost na nivou zajednice. Svatko sam luta cyber svijetom, i svačija će avantura biti brzo zaboravljena.

Iako u osnovnim crtama dobro zamišljen, Pelevinov suvremeni mit o Tezeju i Minotauru nije zadovoljavajuće ispripovijedan; i to ponajviše zbog gomilanja dijaloga, ponavljanja replika i doslovnog oponašanja kaotičnog internetskog diskursa. Takvo pretjerano iskorištavanje jednog literarnog trika primjetno je i u autorovu proslavljenom romanu Generation P u kojemu je poigravanje s novim jezikom marketinga toliko često da postaje zamorno. Uz to, prevladavajući užas koji možemo osjetiti izgubljeni u labirintu Mreže, u babilonskoj zbrci jezika i identiteta, među sablastima koje skrivene iza ekrana odašilju svoje poruke, vrlo je slabo iskorišten u knjizi. Užas se ovdje zapravo razvodnio u neki oblik monotonije, povremeno prekinute virtualnim jezičnim masturbiranjem.

No, i bez Kacige užasa Pelevin je pisac koji vrlo dobro razumije suvremenu transformaciju mitske svijesti i odnosa svetoga i profanoga; on zna da su danas mediji jedini istinski prostori mitotvorstva i da izvan stvarnosti koju su oni proizveli malo što postoji. U tom je smislu jedna druga njegova knjiga neusporedivo zanimljivija za suvremeno poimanje mita i mitske svijesti; riječ je o vrlo sugestivnoj dekonstrukciji jednog mita novog doba, koji je osobito važan za rusku naciju i održavanje njezine slike o nepobjedivoj svjetskoj sili. Naime, mit o astronautima i letu na Mjesec kao jedan od nedodirljivih državnih mitova s pomoću kojega su Sovjeti desetljećima održavali zajedništvo među narodom, Pelevin je smlavio u komadiće u svome romanu Omon Ra (na hrvatskome u izdanju DiViča i prijevodu Irene Lukšić). Stoga, ako vas doista zanima kako su se i u kojoj mjeri mitološki obrasci uspjeli prošvercali kroz povijest u današnje vrijeme, preporučam da kao vodiča radije uzmete astronauta Omona Ra negoli zbunjenog Tezeja.