Mitologije hrvatskog tranzitorija

Kroatorij Europe zbirka je tekstova izvorno pisanih za tjedne priloge Slobodne Dalmacije, u razdoblju od 2003. do 2004. godine. Demetrino izdanje ukupno predstavlja četvrti medijski oblik publikacije, budući da je autor – ako ubrojimo izvorni novinski oblik – knjigu pod naslovom Tranzitorij objavio 2005. na Internetu, a zatim na 3. programu Radija Beograd. U pogovoru za prethodno čitanje, koji se nalazi na samom početku knjige, dakle ispred pred­govora, Borislav Mikulić se osvrće na taj medijski nomadizam objašnjavajući ponajprije sam naslov i zamjenu termina “tranzitorij” i “kroatorij”. Dok je “tranzitorij” još odavao određeni stupanj otvorenosti i neodređenosti tranzicijskog procesa prema Europi, “kroatorij” je ime za način tranzicije same Europe. U Kroatoriju Europe riječ je dakle o fantazmi koju Europa predstavlja za Hrvate ili kao što kaže autor “Europa je the passage to Croatia, ekskluzivna prečica kojom Hrvati jedino dolaze do samih sebe tako da uvijek iznova ostaju prikraćeni za svoju fantazmatsku bit”. Prva fantazma na koju se Mikulić osvrće u svom pogovoru izravna je elaboracija smisla medijskog nomadizma, a ujedno i ono što na neki način povezuje sve tekstove te naizgled difuzne i eklektične zbirke. To su sami mediji. Vlastito “oknjiženje” tekstova Mikuliću služi kao polazišna točka za kritiku medijskog kroatorija u kojemu se knjiga još percipira kao ono što nekog autora čini piscem. Ako se taj kriterij uzme kao vrijedeći, u Hrvatskoj onda gotovo da više ne postoji netko tko nije pisac: od televizijskih zvijezda do kuhara i pjevačica, radi se o samoperpetuaciji postojećeg u kojoj mediji reproduciraju i geste svojih djelatnika: “ako uvečer vodi tv-dnevnik, sutra će na istoj televiziji ili u nekim novinama voditi osobni dnevnik o vođenju tv-dnevnika”. U tom kontekstu moglo bi se tumačiti i Mikulićevo “oknjiženje”, no on je toga dakako svjestan te se s autoironijom osvrće na magijski učinak knjige da proizvodi auru ili uzvišenje osobe.

Moć medijskih kuća

Kroatorij Europe moguće je usporediti i s jednim drugim oknjiženjem, a radi se o Rolandu Barthesu koji je u svojim Mitologijama skupio tekstove koje je redovito objavljivao za francuske novine. Kao što je Barthes demitoligizirao fenomene kulture poslijeratne Francuske (Citroen, Einsteinov mozak, igračke, vino itd.), tako Mikulić demistificira fenomene poslijeratne Hrvatske. Kod Mikulića, dakako, ima mnogo više eksplicitno političkih tema, ali kao što je nekad za Barthesa Greta Garbo bila predmet analize i primjer mita, tako su danas to za Mikulića Severina ili Cro Cop. Čini se da upravo u tom smislu materijalna forma knjige dobiva svoje opravdanje, a čak i tvrde korice Demetrina izdanja koje neodoljivo asociraju na svojevrsno “usmrćenje” autora, kojemu je mjesto isključivo na policama, retroaktivno dobivaju značenje.

Premda se Mikulić u jednoj drugoj knjizi, koja je pod naslovom Scena čitanja i pjevanja izašla nedugo prije ove i predstavlja mnogo teže štivo za širu publiku, kritički osvrnuo na shvaćanje McLuhanova shvaćanja medija, ovdje se posve ostvaruje poznata McLuhanova postavka da je medij poruka. Tvrde korice i “usmrćenje” autora u smislu da ga se stavlja uz bok “velikih” imena (Nietzschea, Heideggera i druge Demetrine družbe) znači upravo to: Kroatorij Europe je za police. To dokazuje i činjenica da je prva ozbiljnija reakcija na Mikulićev diskurs, ako na trenutak previdimo otkaz suradnje uoči privatizacije Slobodne Dalmacije, došla ni manje ni više nego iz Beograda. Još jedne hrvatske fantazme. Vjerojatno “ fantazmatskije” i od same Europe. Mikulićeva knjiga treba ostati na policama i skupljati prašinu jer je on, kao i drugi u Demetrinoj družbi, neka vrsta advocatus diaboli. Za razliku od većine kolumnista dnevnih i tjednih novina, koji u svojim tekstovima u najvećoj mjeri tematiziraju, a ponekad i problematiziraju, dnevnopolitičke ili naprosto estradne teme s presumpcijom da politički subjekti na vlasti zapravo diktitiraju medijsko izvještavanje, Mikulić napušta taj starinski mit o politici nadzora i svoju kritiku usmjerava upravo na same medijske kuće kao one koji vode riječ. Štoviše, simbol paradigmatskog dovršenja politike nadzora, kanalizacije i izolacije “ne-konstruktivnih” vrsta kritičkog diskursa Mikulić vidi u širenju koncerna EPH. Ne radi se o cenzuri nego o suspenziji čitavih sektora i vrsta javnog diskursa, a najbolji primjer je ukinuće tjednih priloga za kulturu u svim vodećim novinama u Hrvatskoj: najprije Jutarnji list, pa Večernji list, zatim Vjesnik i konačno Slobodna Dalmacija s dolaskom EPH. Takvim zaključivanjem, Mikulić kao da je – između ostalog, što ćemo još spomenuti u daljnjem tekstu – predosjetio i navijestio “slučaj Katunarić”, kada je pjesniku, piscu i glavnom uredniku Europskoga glasnika na sramotan način onemogućen odgovor na Jergovićeve insinuacije i uvrede u mediju kojim upravlja upravo EPH, za koji piše poznati književnik.

Mitologija književnosti

Osim pogovora za prethodno čitanje i predgovora (prvom, internetskom izdanju), Kroatorij Europe sastoji se od 50 tekstova numeriranih kronološki unatraške, od zadnjeg po redu nastajanja do najranijeg. Tematski su oni veoma različiti, što ne treba zahvaliti samo činjenici da su najprije nastali kao novinski članci, nego ih valja razumjeti u kontekstu Mikulićeve definicije tranzitorija, ili kroatorija. Sadržaj knjige je zato “visoka pop-kultura u svojoj sekvenci 2003.-04., od političke scene preko sporta, kulturne proizvodnje u užem smislu (osobito književnog pogona) i klerikalizma sve do samih medija u njihovoj dvojnoj, pragmatičkoj i transcendentalnoj ulozi”. Koliko god pojedina poglavlja bila raznovrsna, tematski bismo ih mogli podijeliti u tri cjeline – u svakoj od njih Mikuliću je do demistificiranja ključnih elemenata pojedinog mita: područje intelektualaca i specifičnije pisaca, područje jugoslavenske, tuđmanovske i posttuđmanovske politike, područje masovne i popularne kulture. Problematiziranje pozicije intelektualca u suvremenom svijetu posredovanom medijima zapravo je konstanta u Mikulićevim opusu, a svoje prvo oknjiženje zadobilo je u knjizi Scena pjevanja i čitanja s podnaslovom Između Hesioda i FAK-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknjiževnog diskursa književnosti. Prvi dio knjige naizgled je posve nepovezan s drugim te se u njemu pod zajedničkim naslovom Čavrljavo srce istražuju zaziv Muza u arhajskom epu, mit istine i postanak “filozofskog” subjekta na građi Hesioda, Homera i komičnog epa, a drugi dio pod naslovom Glasovi, znoj i diskurs. FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode stoji u neposrednoj vezi s Kroatorijem Europe. Tu je, zapravo, uz kritički aparat i znanstveni diskurs problematizirana tema koja se u Mikulićevim novinskim člancima mogla čitati tek u obliku neke vrste popularno-semiološke analize. No za razliku od Scene pjevanja i čitanja i tamošnje tematizacije te struje hrvatske književnosti kao ideološkog performativa, Mikuliću je u Kroatoriju Europe u prvome redu do demistifikacije uloge intelektualca.

Uz sveprisutnog Jergovića i ekipu FAK-a, tu su i Miroslav Radman, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić, Borivoj Radaković itd. U jednom od kronološki posljednjih tekstova tako se problematizira peticija 120 hrvatskih intelektualaca u povodu spomenika Mili Budaku i antipeticija četvorice pisaca u kojem Mikulić nalazi ideološko samopravdanje književnosti koje vrijedi i za Budaka, i za Jergovića, da bi u sljedećem tekstu pod naslovom Znanstvenik, a ne heroj! – opravdavajući referenciju na Barthesa u početku ovog teksta – istražio stvaranje novog hrvatskog državnog kulta znanosti s pripadnim mitom “Radman”. Na tom tragu je i tekst o Dubravki Ugrešić koji njezin povratak u posttuđmanovsku hrvatsku književnost čita kao happy end stoljetne hrvatske sapunice pod imenom Povratak Filipa Latinovicza. Kao i u slučaju Jergovića i Radmana, i njezin disidentski status ništi se blještavilom ustanova novog kulturnog novca – Profil Megastore, Algoritam itd.

Upravo o tome govori i tekst koji nije usmjeren na pojedinu ličnost, nego pod naslovom Kovačnica književnih zvijezda istražuje fenomen popularizacije književnosti. Navodeći basnoslovnu književnu nagradu V.B.Z.-a od sto tisuća kuna, Mikulić tvrdnjom da se radi o eklatantnom nerazmjeru između visine nagrade i nepotvrđene vrijednosti novog proizvoda zapravo anticipira gotovo isključivo negativne i porazne kritike na račun spisateljske kvalitete posljednjeg dobitnika te nagrade, Hrvoja Šalkovića.

Estradizaciju književnosti Mikulić je vjerojatno najbolje iskazao naslovom – veoma zamijećenog i uspješnog novinarskog uratka što se tiče recepcije – Goli, čupavi i pisci za opis FAK-ovaca. Ponavljajući prokušan Barthesov recept koji je u mitologiji Pisac na odmoru inaugurirao takvu analizu, Mikulić je na metu uzeo FAK kao implicitni i eksplicitni performans književnosti: “sam hvarski Festival A-književnosti postao je mali spektakl ugode za ljetne potrebe jednog malog starog mista gdje pisci-u-prirodi ili gradskoj noći igraju za turiste ono što su u medijima za književnu publiku: mali lokalni bogovi, demoni domaće ugode, prenosnici lokalnog zvuka, okusa, ozračja.”  Naravno da je na takve izjave bilo mnogo reakcija iz suprotnih tabora, a kako bi se stekao obuhvatniji pogled i dodatno kontekstualizirala sama stvar Mikulić je između nekih tekstova inkorporirao bonustrack u kojem se nalazi odgovor na odgovor Nenada Rizvanovića, Borivoja Radakovića ili pak dosad neobjavljeni članci.

Mitologija politike

Druga tematska cjelina je, kao što je navedeno, područje politike. Zajednička osobina između tog područja i područja književnosti i intelektualnog rada, ali i popularne kulture, sastoji se u Mikulićevu insistiranju na ulozi medija kao konstitucije i movensa svakodnevne fenomenologije. Prvi takav, dosad neobjavljeni, tekst je još jedan bonustrack koji istražuje medijsko posredovanje dječje tragedije u Beslanu. Koliko god osnovni argument posezao za analogijom 11. rujna, autor ne zaboravlja spomenuti i specifične hrvatske prilike, to jest činjenicu da je HTV tjedan dana nakon pokopa djece poslao svoju “specijalnu izvjestiteljicu” ali ne o Beslanu nego o posjetu zagrebačke gradonačelnice. Slične “balkanalije” pronalazimo i u tekstu Cenzor bez škara, ili Daily Mirror na Prisavlju, gdje je glavni protagonist upravo HTV i intervencija Andrije Hebranga u “središnji dnevnik”. Jednako kao i u tekstu o Beslanu, Mikulić povlači analogije sa Zapadom, pa se Hebrangov postupak uspoređuje s profiterskim razotkrivanjem velike afere s perverznim mučenjem iračkih zatvorenika koje je poduzeo Daily Mirror. Ono što nalazimo u cijelom Kroatoriju upravo je žižekijansko (koliko god bi sam autor negodovao zbog te karakterizacije) povezivanje “malih” i “velikih” događaja, naizgled nepovezanih a u biti identičnih postupaka koji slijede istu logiku (bila ona logika kapitala, medija ili nacionalizma).

Prema uzoru na žižekijansku interpretaciju mogli bismo reći da je Žižek kod Mikuća prisutan tako što ga je negirao, a negacija se onda mora shvatiti kao jedini mogući način prisutnost stvari koja nije naprosto preuzeta nego je stvoren drugačiji odnos s njome. Jasno obilježje koje Mikulić dijeli sa Žižekom jest metodološko: ljubav prema paradoksu i prokazivanje skrivene ideologije koja na vidjelo izlazi dekonstrukcijom tih paradoksa. Metodološki aparat zato, osim političkih tema i primjera iz popularne kulture, kao i Žižekov instrumentarij, često poseže za primjerima iz filmova ili se čak radi o opsežnijim analizama filma (npr. Izgubljeni u prijevodu), pri čemu Mikulić ne nudi filmološki ili semantički osvrt, nego filozofsko tumačenje određenih aspekata filma koji se onda povezuju s određenim političkim, društvenim ili filozofskim problemom.

Premda je knjiga već samim svojim naslovom ponajprije usmjerena na hrvatske prilike, ona nam isto tako govori i o svijetu. U tekstu Bože, pravde za Hrvate! tako se tematizira unošenje “tuđih” simbola u Hrvatsku, a radi se dakako o onim fantazmatskim i srpskim. Nažalost, Mikulić, premda je profesor na istom fakultetu, ne spominje slučaj kada su se u klubu studenata pojavili likovi Marxa, Lenjina i Isusa, što je izazvalo veliku buru u medijima, a što u načelu ima velike veze s politikom uklanjanja i zaziranja od simbola. Mnogo veći interes za autora, dakako, predstavljaju, glavni sudionici hrvatske politike. To je političko kumstvo hrvatskih Srba i hrvatskih branitelja u reformiranom HDZ-u, politička reciklaža manjina i upotrebna vrijednost izdaje Hrvatske za Europu u tekstu pod naslovom Kinder-Sanader, fenomen Gonga i “3. siječnja”, sublimno dovršenje tajne o “mudracu i madracu” kroz raspuštanje Hrvatskog državnog Sabora 17. listopada 2003., ali i neke općenitije teme poput visokog plasmana Karla Marxa i Stipe Šuvara na top-listama najvažnijih Nijemaca i Hrvata u anketama 2003/04. u tekstu pod naslovom Koliko komunizma? (kao jasna referencija na Močnikovo Koliko fašizma?), zatim bonustrack o znanstvenoj radionici genocida (kao odgovor povjesničaru Vladimiru Geigeru), te tekst o Prevođenju Europe ili diskursu administrativnog prevođenja kao temeljnog procesa tranzicije i njegovoj “filadelfijskog alternativi”. U tu tematsku cjelinu svakako spada i tekst Nepodnošljiva sreća studiranja, koji se osvrće na oktroirano pripajanje veleučilišta u Splitu sveučilištu, a još više tekst Igrale se delije, ili hrvatski bog Moloh o samoubojstvima ročnih vojnika i silovanjima drškom četke u hrvatskim vojarnama. Budući da je kontinuirano pratio i reagirao na hrvatsku dnevnu politiku, Mikulić je u njoj pronalazio mitove koji su mnogo stariji od prolazne dnevne politike: mit srpstva, mit komunizma, mit hrvatstva itd. No slične, a ponekad i iste mitove nailazimo i na području masovne i popularne kulture, čime dolazimo do treće tematske cjeline.

Mitologija popularne kulture

Koliko god da područje književnosti ili politike bilo sveprisutno i ispunjeno mitovima najrazličitije provenijencije, polje na kojem se najučinkovitije uspijevaju nataložiti mitovi zacijelo je ono koje na prvi pogled nema nikakve veze s politikom ili tzv. “visokom” kulturom kakva je književnost. Da je tako dokazuju i tekstovi o Severini, Thompsonu, Cro Copu, Zagreb film festivalu, Festivalu svjetskog kazališta, fenomenu Nove godine i Božića, Melu Gibsonu itd. Zaključak jednog od kronološki posljednjih, a u knjizi prvih članaka iz te cjeline o privatnom porno-videu slavne pjevačice pod naslovom Severina u poročnom krugu medija upravo raskrinkava mit koji je zajednički i dnevno-političkim i “visoko”-kulturnim fenomenima. Kao što kaže Mikulić, “Severina je postala transhrvatska avangarda ‘od Vardara do Triglava’ zato što je konačno utjelovila smisao tranzicijske stvarnosti post-jugoslavenskih zemalja: granice privatnosti u transparentnom društvu, u kojemu se sve zna ali ništa ne poduzima, ne postoje. Nakon delirija nacionalizma, na čijoj je pjeni jahala upravo Severina, nakon svih snuff-porno bordela rata i etničkih silovanja ostalo je još samo golo međuetničko i međuregionalno ‘trošenje’ ili apolitičko seksanje”. Da spomenuta pjevačica nije simbol tranzitorija samo zbog pornografije, govori i tekst pod naslovom Severina always ultra s podnaslovom O seksualizaciji građanske povijesti u hrvatskom nacionalnom kazalištu.

Premda je cijeli ovaj prikaz već dosta opterećen Barthesom, s čijim diskursom – osim jasno vidljiva užitka u vlastitom tekstu – Mikulić ne dijeli baš toliko mnogo, nemoguće je ne zamijetiti da poput teksta o piscima na odmoru i tekst pod nazivom Kita za Cro Copa preuzima jednu zanimaciju francuskog prethodnika, a to je svijet sporta i borilačkih vještina. No za razliku od njega, Mikulić se analizom hrvatskog borca ne usmjeruje na raskrinkavanje nekih univerzalnih vrijednosti (poput borbe dobra i zla), nego se, što je karakteristično za sve tekstove, koncentrira na naše, hrvatsko područje: “Mišićavo i tusto tijelo Mirka Filipovića, koje kipi preko tijesnog šorca od laštika sa šahovnicom sprijeda i crnom zastavom otraga, samo je javno obličje potopljene hrvatske homoerotičke javne svijesti na čijem se sajmovima i politika i pleće slavonskih svinja reklamiraju na isti način: zdravo, domaće, hrvatsko.” U promicanju erosa rase ili onoga što Mikulić ovdje naziva “hrvatskim nacističkim sindromom” ulogu, dakako, ima i Thompson kod kojega je “riječ o veličanju zločina u njegovoj posebnoj istinosnoj funkciji u političkom procesu hrvatske javne svijesti, a to je stalno prizivanje fantoma kolektivne krivice, njezino otvoreno ispovijedanje i priznavanje.” Štoviše, za Mikulića je Thompson “ime za otvorenog propagatora hrvatskog kolektivnog zla koje je svoj prikriveni pozitivni izraz našlo u suvremenoj relativizaciji NDH-a i ustaške državotvorne ideologije zajedno s počinjenim zločinima. “

 Upravo u tom posljednjem citatu vidimo da je naša početna kategorizacija na tri tematske cjeline u načelu proizvoljna i kako su svi tekstovi te zbirke posve isprepleteni i da je nemoguće odvojiti jedan fenomen od nekog drugog. To je ujedno i opravdanje za neologizam tranzitorij ili kroatorij koji ne predstavlja samo kišobran raznovrsnih tematskih cjelina i fenomena, nego ponajprije konglomerat fluida koji se međusobno dopunjuju i potvrđuju, tvoreći tako jednu zajedničku i gotovo neoborivu mitologiju. Ono po čemu se Mikulić razlikuje od spomenutih mitologija jednog Rolanda Barthesa u prvome je redu epistemološko podrijetlo – naime, dok Barthes jasno pripada (post)strukturalističkom krugu koji svoj instrumentarij u prvome redu crpi iz teorije lingvistike i semiologije, Mikulić svoj zaključak duguje ponajprije filozofijskom diskursu koji raskida s tradicionalističkim shvaćanjem filozofije i na tragu recimo Derridaa (dakako, bez “strogih” analiza, koje su ipak ostavljene za neke druge spise i neku drugu publiku) spaja dekonstruktivističko čitanje s filozofijom politike i studijima kulture. Pisanje bez napomena, to jest karakterističan esejistički stil (koji nije naprosto “esejistički”, nego filozofijski utemeljen), u tom smislu predstavlja odmak od klasičnog filozofijskog pisanja koje pretendira na znanstveni diskurs – napomene kao oblik referiranja na pojedine autore se naprosto, bez referiranja, umeću u sam tekst, no bez pukog preuzimanja, nego kao dijalog s određenim autorima i živa rasprava u tekstu.

Interferencija među tekstovima

Premda zbog odabira izdavača koji – kako kaže sam autor – ima najskuplje knjige, Mikulićeva knjiga vjerojatno neće steći neku veću nakladu ili dospjeti na top-liste najčitanijih izdanja, to u krajnjoj konzekvenciji i nije važno, jer se Kroatorij Europe svojom tematikom kao i pristupom izdvaja iz mora prolaznih bestselera. Naravno da svaki pristup, unatoč težnji da demistificira neku ideologiju, i sam ostaje zatočenikom vlastita diskursa, no Filosofistička kronika druge hrvatske tranzicije u 42 slike (kako glasi podnaslov s jasnom ironijskom distancom i referencijom na diskurs jednog od vodećih protagonista Demetrina izdavaštva) služi kao onaj koji od same Hrvatske čini zatočenika u kritičkom osvrtu koji će nekim budućim naraštajima pokazati kakve su bile svakidašnje prilike u tranzitoriju koji još nije bio dijelom Europske unije i kako – prema svemu sudeći – neke ideologije poput velikog hrvatstva i nacionalizma, te medijske manipulacije i apsolutizacije medija zapravo samo prelaze s jednog na drugi naraštaj tek prividno ili neznatno mijenjajući svoj oblik.

Treba istaknuti da između svakog od tekstova postoji velika interferencija, pa se tako, primjerice, tekstovi Znastvenik, a ne heroj! i Kloniranje za politički orgazam mogu i trebaju čitati zajedno: u prvom se radi o mitu Miroslava Radmana, a u drugom s podnaslovom Prilog psihoanalizi hrvatske političke genetike s tim se znanstvenikom uspoređuje ministar Primorac. Jednako je s tekstovima o FAK-u, hrvatskim književnicima, te Mikulićevim odgovorima (bonustrack) na pojedine reakcije. Internetsko izdanje Kroatorija u tom je kontekstu mnogo podatnije i lakše za čitanje, budući da u svakom tekstu postoji link za drugi tekst i ne postoji hijerarhija karakteristična za knjigu prema kojoj je prvi tekst u knjizi i onaj od kojeg se treba početi s čitanjem. Takvo konvencionalno čitanje Mikulić je nastojao razbiti simpatičnim nazivljem i poretkom poglavlja, te potamnjenim ili boldanim imenima unutar samih tekstova koje se drži starog recepta iz uspješne Arkzinove kuhinje dizajna.

Moguću pomoć u snalaženju među tim raznovrsnim štivom pruža i kazalo imena na kraju knjige, a argument koji opravdava da je – unatoč napomenama na početku ovog teksta – knjiga izdana upravo u biblioteci Demetre uz “ozbiljnu” i minucioznu strukturu poput kazala imena (koje, nažalost, još nije postalo standard kod naših izdavača), razni su dodaci na kraju knjige u kojima možemo naći navod izvornih i internetskih publikacija tekstova, te opsežnu bio-bibliografiju autora.