Mizantrop skliznuo u ljubić

Gangabanga Ivana Vidića jedan je od zasigurno najrazvikanijih naslova domaće prozne produkcije s kraja prošle i početka ove godine. U šarenilu masmedijskog vrtuljka on je, dakako, tek rubna pojava, ali pozorni čitatelji novinskih kulturnih rubrika pripremljeni su nizom intervjua i napisa na roman koji bi, najavljeno je, mogao prodrmati književnu scenu. Našao se tu i pokoji televizijski nastup, a i sama je autorova pojavnost pritom pobuđivala radoznalost. Vidić je, naime, priznat i cijenjen dramski pisac srednje generacije, autor niza hvaljenih tekstova. Provokativan i vehementan, poodavno je etiketiran nezahvalnom titulom enfant terriblea hrvatskog teatra. Odlučivši se napisati prvi roman, dao je naslutiti kako će sada sve te karakteristike predočiti znatno širem krugu čitatelja. Jednom riječju, sve je bilo spremno za lansiranje novog hita iz uredničke radionice Krune Lokotara.

Pljuska tranzicijskoj stvarnosti

Gangabanga, ipak, nije opravdala tako konstruirana očekivanja. Doduše, u njenom slučaju je nerazmjer između medijske prisutnosti naslova s jedne i kvalitete djela s druge strane znatno je manji nego kod najvećih uspješnica prijašnje Lokotarove biblioteke Azbest , poput hitova Vedrane Rudan i Renata Baretića. Vidićev roman, tako, zacijelo neće postići popularnost koju su imali Uho, grlo, nož i Osmi povjerenik; pritom je od njih kudikamo upečatljiviji. Međutim, to baš i nije osobita utjeha autoru ozbiljnijih literarnih ambicija, s kojima je Gangabanga nesumnjivo pisana. Vidić njome smjera odvaliti zvučnu pljusku tragikomičnim fenomenima tranzicijske nam aktualnosti. Njegova Hrvatska je zemlja nezaposlenih i izrabljivanih, zemlja falsificiranih diploma i isprazne političke demagogije, izokrenutih vrijednosti i hipokrizije. Beskompromisnu društvenu kritiku upakirao je pritom u fabulu ispisanu u skladu s obrascima kriminalističkog žanra. Sličan model u recentnijoj domaćoj proznoj produkciji promovirali su, svaki na svoj način, Goran Tribuson i Jurica Pavičić. Gangabanga se od njihovih romana ipak značajno razlikuje - kako oštrom, otrovnom satirom, tako i žestinom i političkom nekorektnošću misaonih rebelijada neimenovanoga glavnog lika i pripovjedača. On je razočarani veteran domovinskog rata, deziluzioniran, gotovo mizantropski nastrojen. Prezire podjednako i Srbe i Hrvate, i komuniste i katolike, i Kineze i Austrijance. Kalašnjikov iz ratničkih dana nikada nije vratio.U slobodno vrijeme mašta kako ukradenim tenkom pljačka banku na glavnom gradskom trgu, posve u skladu s davnim Brechtovim retoričkim pitanjem: “Što je zločin pljačkaša banke spram zločina vlasnika banke?”. Odmah na početku ustanovljuje svoju autsajdersku poziciju: “Meni nije dobro”, govori. “Trebam doktora. Mislim, pravog doktora. Trebam otići na pregled.” Međutim, umjesto na pregled odlazi u veliki trgovački centar, gdje se zapošljava kao drugi pomoćnik vođe smjene. Tamo, s onu stranu kulisa bogatih ponuda, superpovoljnih akcija i prigodnih sniženja otkriva naličje iluzije potrošačkog raja. Iscrpljene, besperspektivne radnice “s frizurama iz doba kada su posljednji put bile sretne”, amoralni šefovi koji u kompjutorima stvaraju tajne dosjee o njihovim seksualnim navikama, beskrupulozni ljigavci u direktorskim foteljama – stranice na kojima autor para tanki celofan društva spektakla i otkriva ispod njega perfidne mehanizme nadzora, beznadnost i bijedu spadaju u vrhunce romana.

U kriminalnom društvu jedino što preostaje je krasti

Kritike nije pošteđena niti dominantna religija: shopping centar znakovita imena Bishop’s Store nekad se zvao Biskupove smočnice, a predbožićno vrijeme sada je razdoblje rezervirano za bezumno, kompulzivno trošenje novca. I dok stada hipnotiziranih kupaca hrle među police, doznajemo pravi razlog zapošljavanja glavnog lika: on je u Bishop’s Store zapravo došao kao član razbojničke bande, kao “krtica” koja će iznutra pronaći put do sefa s novcem, i to točno na Božić, kada je zarada najveća. Pobunjenik s razlogom postao je tako kriminalcem iz uvjerenja: u kriminalnom društvu, rezonira on, jedino što preostaje je krasti. No, stvari će krenuti nepredviđenim tokom kada se zaljubi u prodavačicu Mariju te i nju uvuče u “operaciju Božić”. I dok su planiranje pljačke, okupljanje bande devijantnih protuha te, konačno, sama akcija prikazani bez ambicije da se zagazi izvan utabanih žanrovskih staza, donekle predvidljivo, ali ipak vješto i zanimljivo, narativna linija koja prati ljubavnu avanturu neuvjerljivije je iscrtana. Motivacijski i psihološki nerazrađena, svodi se mahom na banalnost općih književnih mjesta, ne prekoračujući granice stereotipa. Problem je utoliko veći što unutar strukture romana ima iznimno važno mjesto – kontrapunktiran mračnoj slici tuzemne nam društvene zbiljnosti, intimni odnos s Marijom razvija se u sidrište egzistencijalne smislenosti za protagonista. Da je tu situaciju uspjelije zahvatio, autor bi poentirao efektnim preokretom, zamijenivši pripovijedanje sumornog i bijesnog nezadovoljnika otvaranjem perspektive sretnog života u dvoje. Ovako, happy end u kojem ljubavnici, nakon pljačke koja završava na neočekivan način, odlaze živjeti u seosku idilu tek je završna prezašećerena glazura površne i patetične ljubavne pripovijesti. Njome, što osobito kvari dojam, autor zamagljuje najupečatljiviju dimenziju romana, otupljujući u konačnici britku satiru naših društvenih, političkih, estradnih i inih javnih aktualija. Za taj promašaj nije najmanje kriva ni plošnost Marijina lika.

Ona pritom upućuje na drugi značajan problem ovog djela i zapravo je njegov odraz. Marija, naime, nema prostora razviti se u tkivu romana zato što u sve njegove pore neprestano prodiru refleksije i autorefleksije glavnog lika. Autor ne uspijeva obuzdati pripovjedača, i mi o njemu doznajemo gotovo sve – u svakom slučaju, puno više nego što nas zapravo zanima, jer on, jednostavno, nema karizmu koja bi lijepila čitateljsku pozornost. Doznajemo, tako, što i kako voli jesti, a što gledati na televiziji, kako se oblači, što sanja, pratimo njegove reminiscencije iz djetinjstva, slušamo duge epizode o roditeljima i prijateljima... Sva ta nefunkcionalna digresivnost remeti dinamiku pripovijedanja, nudeći zauzvrat uglavnom tek isprazno mudrovanje i sentencioznost. Povremeni lucidni intervali monoloških eskapada upućuju, doduše, na intrigantan prozaistički potencijal Ivana Vidića, no dovoljni su tek za konačni dojam izrazite neujednačenosti djela.

Kamo autor zapravo cilja?

Ta se neujednačenost razotkriva i na stilskoj ravni, na kojoj se snažne poetske slike izmjenjuju sa škrtim i “suhim” dionicama primjernijima onome što se u domaćem kritičarskom diskursu uobičajilo nazivati “stvarnosnom prozom”, a ironijski otkloni neočekivano ustupaju mjesto nepatvorenoj patetici. Više spisateljske, ali i uredničke discipline moglo je Gangabangu učiniti jednim od značajnijih naslova novije hrvatske literarne produkcije, jer je negdje između rastresenih fabularnih vrludanja moguće naslutiti izvrstan satirički roman čvrstog, uvjerljivog koncepta, nesputanog, gotovo pankoidnog izraza. Ovako, ostaje žal što se Vidić nije uspio odlučiti kamo točno cilja svojim proznim debutom: želi li pljunuti u našminkano lice konzumerističke tranzicijske Hrvatske ili ispričati romantičnu i utješnu ljubavnu priču, želi li zahvatiti pretencioznom refleksivnošću “duh vremena” ili ostati žanrovski korektan, želi li biti stilistički virtuoz ili se uklopiti u dominantne obrasce pripovijedanja... Takva otkliznuća ne čude osobito kada je riječ o romanesknim prvijencima i benevolentniji čitatelj sklon ih je oprostiti piscu koji tek započinje razvijati autorsku poetiku. Vidić je, ipak, sve prije negoli nezreli književni početnik i svaki njegov naslov opravdano nailazi na visoka očekivanja. Gangabanga ih nije ispunila – dobra vijest je da nudi dovoljno obećanja kako bi u eventualnim budućim naslovima prozni dio Vidićeva opusa mogao zaslužiti ugled koji dramski već godinama opravdano uživa.