Prvo što kažu kad daju upute o podučavanju o stradanjima Drugog svjetskog rata je da statistici treba dati lice. Mnogi će reći, treba dati ploču. Ne znam više.
Danas mislim samo da treba čitati naglas neke pjesnike. I pustiti vjetar da neugodno puše s Velebita.
BEZ ADRESATA
Uvala Slana se nalazi na nenaseljenom sjeveroistočnom dijelu otoka Paga, kamenjar bez vegetacije. U toj je uvali od lipnja do kolovoza 1941. djelovao ustaški logor unutar logorskog sustava Gospić – Velebit – Pag u kojem je ubijeno više tisuća Srba, Židova i Hrvata. U obližnjem selu Metajna bio je smješten ženski i dječji logor u privatnim kućama. To je ljeto Pag trpio vrisak i plač umirućih, ali i uzoholjene ustaške oficire uprljane krvlju koji se opijaju u gostionama.
Kad se danas brodom dolazi iz Karlobaga do uvale Slane, nište ne daje naslutiti da je u ljetnim mjesecima 1941. ovdje bio logor, nema tragova baraka, a ni bilo kakvog obilježja. Tri su ploče postavljene 1975., 2010. i 2013. u slavu žrtvama fašizma i sve su redom razbijene. Sam logor smjestio se u kotlini amfiteatralnog oblika između stijena i ta je nepristupačna konfiguracija terena odredila položaj baraka. Do uvale se teško dolazi kopnenim putem, nema ceste.
Logoraši su bili prisiljeni graditi cestu koja ne vodi nikamo. Ostaci ceste sami su sebi spomenik. Kad pristanete na obalu, osim sunca koje vas opali kao i prekrasan prizor otoka, išiba vas velebitska bura jer ste pomislili kako je to mjesto ustvari lijepo. Kamenje je oštro, penjete se 100 metara prema cesti od suhozida koja na jednom neodređenom mjestu počinje i završava. Gledate s te visine uvalu Slana i ne možete pojmiti brutalnost zločina koji se ovdje odvijao. Pogledom tražite ostatke baraka i jama u koje su bacani leševi. Na prvi pogled nema baš ničega, niste sigurni je li išta od tih tragova ostalo, bojite se rekonstruirati logor u glavi. Ostaje vam jedino taj djelić ceste, možda pastiri s ovcama ovdje nekad prolaze, oštar kamen, sunce i vjetar ne ostavljaju prostora ni za što drugo. Golim rukama je stvarana ta cesta od suhozida.
Logor u uvali Slana jedini je neobilježen i gotovo zaboravljen logor iz Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske.
U svojim javnim nastupima o problemima obnove uništenih antifašističkih spomenika, Snješka Knežević napominje da, osim ogromnih financijskih izdataka koji bi oni zahtijevali, osnovni je problem da ti spomenici danas više nemaju adresata. Nemaju ljudi koji bi ih pohodili. Ta me misao uvijek snažno zaokupi. Promjenom državne politike datumi, parade, spomenici, pa i ljudi gube na svojoj važnosti ili čak postaju potpuno neprihvatljivi. Jasni su mi problemi (ne)mogućnosti obnove, primjerice, Bakićevog Spomenika pobjede revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj, te najveće apstraktne skulpture u ovom dijelu svijeta koja je promijenila krajolik i svojim dizanjem u zrak iz devetog pokušaja miniranja postala odraz promjene u ljudskim glavama. Tri je tisuće antifašističkih spomenika u Hrvatskoj imalo sličan kraj od devedesetih do danas. Ne samo kod nas, nije to samo naš način, sličan scenarij je zadesio i spomenike u Mađarskoj i drugim zemljama, sve do bivšeg Sovjetskog Saveza. Tu je i novi rat, pa trebaju novi spomenici.
Onih koji se sjećaju Drugog svjetskog rata je danas jako malo. Potomaka žrtava Slane koji bi se htjeli pokloniti svojim očevima, djedovima i bakama još uvijek ima, kao i, nažalost, onih kojima smeta obilježavanje zločina i onih koji ploče ruše. No, ima i onih kojima je važno da se ne zaboravi.
ŽIVOT
Ima li smisla postavljati novu ploču u uvali Slana samo da bi ona bila ponovo razbijena? Jesu li potrebniji neki drugi pristupi i načini obilježavanja ovog mjesta? Kako se uopće odnositi prema tome mjestu?
Kupači u potrazi za osamljenim uvalama sigurno često ondje dolaze. Da li bi oni trebali znati što se ovdje događalo? Tko će im reći? Žele li uopće znati? I granice pijeteta i ukusa, kod primjerice umjetničkih intervencija, mogu pobuditi određenu zabrinutost, osobito danas kad praksa bilježenja sjećanja pokazuje da nema previše novih dobrih primjera.
Majstor izvrsnih rješenja obilježavanja mjesta stradanja, beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović u svojim je kasnim godinama, već u bečkoj emigraciji i rezigniran, poželio svijet bez spomenika, misleći pritom na Europu koja je puna spomenika koji su ostali samo teatralna scenografija, ogoljeli od emocija naručitelja, autora i poklonika.
Kameni cvijet za Jasenovac i Partizanski grad mrtvih u Mostaru kao uopće neki od najboljih spomenika nastalih nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Bogdanovićevo su djelo.
Njegov pristup rješavanju zadataka Partizanskog grada mrtvih spoj je idealiziranog grada mrtvih izvan vremena i prostora (što je nebrigom i postao, u negativnom smislu) i jednog živog prostora, koji privlači ljude i koji nije odijeljen od stvarnog života. Radi se o terasastom parku koji su klesali korčulanski majstori, intervenciji unutar gradskog pejzaža koji se spušta u grad živih, s kojim se suživio kad je bio dovršen 1965. Opisujući svoj rad na Mostarskom groblju, Bogdanović ulazi u andrićevske rečenice. Ushićen je suradnjom na gradnji i vjerom gradske zajednice koja se iscrpila od troškova, ali podržala gradnju. Devedesete su promijenile sve, pa i njegov odnos prema vlastitom radu.
Rad na spomen-području Jasenovac bio je prema njegovim riječima mučan. Bogdanović je ovdje uspio ostvariti komemoriranje krajolikom, intervencijom u pejsažu i s pejsažom. Cvijet od prenapregnutog betona usred simboličnog parka sazidanog od zemlje i trave izvrsno je rješenje koje je miljama daleko od doslovnih (soc-realističkih ili današnjih) formi spomenika. Cvijet je kontemplativan, apstraktan, razumljiv za sve i prihvatljiv čak i za one koji su ga nevoljko dočekali. Moćan u krajoliku.
Toliko moćan da ga ni naredbe Gojka Šuška o rušenju nisu uspjele razoriti. Zapuštenost Bogdanovićevih monumentalnih rješenja (primjerice u ratu devastirani memorijalni park Dudik u Vukovaru, jedan od njegova tri rada u Hrvatskoj) govori o promjeni, svjedoči o vremenu. Znači li to da i da je emotivna vrijednost tih spomenika iščezla? Rijetki namjernici možda ostanu dirnuti prizorom i porukom, taj susret mijenja jedan dan, poredak misli. Sumnjam da može išta više, ali i to je puno.
Kod nastanka Bogdanovićevih, ali i radova drugih, ne treba zanemariti iznimnu financijsku i političku podršku koju su imali, možda čak i nepojmljivu iz današnje perspektive. No, ne želim ovdje prizivati monumentalna rješenja. Mislim da ni Bogdanović ni Bakić ni neki drugi ali jednako vrsni autori danas ne bi nudili takve vrste obilježavanja. Danas adresatima tih potencijalnih spomena, kojih još uvijek ima, kulturu sjećanja treba graditi drugačije. Pritom je i neko stavljanje u kontekst s onim što se dogodilo na ovim prostorima devedesetih važno. Bit će potrebno puno napora da se odvažimo na te pomake, da npr. zapišemo činjenicu da je ploča u Slanoj razbijena čak tri puta.
Koliko će Slana od toga dobiti, kad se i do Jasenovca s novim, doduše diskutabilnim, postavom i edukacijskim odjelom ne može doći (u radno vrijeme muzeja) redovnom linijom autobusa ili vlaka iz Zagreba? Čemu milijuni novaca ako se projektu nekog spomen-područja ne pristupa cjelovito i temeljito ili učinkovito? Čemu sve kada se službeni antifašizam svodi na komemoracije?
Uvala Slana ostavlja svojom prirodnom grubošću kamena i ljepotom mora bez teksta. U apsurdu našeg prešućivanja i nesjećanja na zločine Drugog svjetskog rata, priroda se ovdje pobrinula za tišinu i ispražnjenu kamenu pozornicu na kojoj vjetar ne dozvoljava da gotovo išta izraste. Taj je prizor komemoracija sama po sebi.
UTJEHA
Mjesečev krajolik s početka priče nevjerojatno je lijep. U kamenolomu logora Mauthausen kod Linza u Austriji također sam pomislila kako je lijepo. Mauthausen je bio najveći logor u Austriji, osnovan još prije početaka rata u kojem su zatočeni politički zatvorenici, a kasnije i svi drugi, Židovi, Romi, sovjetski ratni zatočenici, mnogi iz zemalja istočne Europe, mnogi iz Hrvatske. Logor je djelovao naočigled susjednih sela, treba to uvijek imati na umu, kao uostalom i mnogi drugi logori. Zatvorenici su radili u kamenolomu, noseći na leđima kamen po kamen preko 186 stepenica do utovara (jedan zagrebački spomenik, Poezija prostora Milene Lah, na Petom maksimirskom jezeru, ima direktnu inspiraciju upravo tim stubama Mauthausena kojeg je autorica posjetila).
Danas je to mjesto kamenoloma i stepenica obraslo i svojom tišinom i spokojem odaje počast umrlima. Nova logika podučavanja i prezentacije logora je takva da se posjetitelje ne obasipa zastrašujućim fotografijama, već im se pokušava objasniti tko su ti ljudi bili, kako je logor funkcionirao, kako je uopće moglo doći do tih zločina, pa čak i kad vam se čini da je to neobjašnjivo.
Za razliku od Mauthausena i mnogih drugih sličnih mjesta, u uvali Slana nećete imati vodiča. Vjerojatno nećete ni znati za nju i njezinu prošlost. Morate malo dulje kopati po internetu ili nekim arhivima u Zagrebu, Beogradu ili Italiji. Uvala Slana jedno je od najljepših i jedno od najsramotnijih mjesta novije hrvatske povijesti.
Čuvam slike ovog mjesta izvanvremenske ljepote i nikome ih ne pokazujem. Gole blijedožute i bjelkaste stijene izrastaju iz pitkog tirkiznomodrog mora. U uvali Slana sramim se osjećaja koji me preplavljuje: ovo je lijepo mjesto. To je jedina utjeha kojoj nekoliko tisuća žrtava logora i njihovih potomaka, svih nas, mogu uteći.