Mjesto demoralizacije i propadanja

Posljednji znanstveno-fantastični roman M. Johna Harrisona, Nova Swing, smješten je u isti dvadesetčetvrtostoljetni krajolik budućnosti kao i Harrisonov prethodni roman Light, ali riječ je o vrlo drukčijoj vrsti knjige.

Nova Swing bi se možda mogao opisati kao film noir plus Roadside Picnic Arkadija i Borisa Strugatskog (znanstveno-fantastičnog romana ruskih pisaca koji je možda najpoznatiji kao inspiracija za film Stalker Andreja Tarkovskog). Roman i njegovi likovi bave se mjestom koje je poznato samo kao “mjesto događaja”, zona u kojoj su, kao posljedica nejasne katastrofe, zakoni fizike obustavljeni. Mjesto je pozadina za život u gradu (ili na planetu?) Saudade. Likovi su skupina tjeskobnih izbjeglica, stalnih gostiju otrcanih barova, sitnih kriminalaca, nesretnih kurvi, detektiva umornih od života, istrošenih prevaranata i varalica itd. Nitko ne živi u sadašnjosti niti za nju, nitko ne zamišlja ikakvu budućnost nego svi, čini se, tuguju nad prošlim neuspjesima ili bivšim trenucima slave koja se pokazala i previše kratkotrajnom.

Očuđenost kao klišej

Kultura Saudadea i sama je neka vrsta postmodernog simulakruma;  potpuno je lišena snage ili novosti, i čini se da je sastavljena uglavnom od dvadesetčetvrtostoljetnih nostalgičnih prerada artefakata iz sredine 20. stoljeća. Detektiv se vozi naokolo u ljupko rekreiranom simulakrumu starinskog ružičastog kabrioleta, Cadillaca iz 1952. godine; sve kurve dobile su DNA modernizacije da bi postale klonovi Marilyn Monroe; svi bendovi sviraju verzije bebopa ili New Nuevo Tangoa. I sam Harrisonov noarovski stil romana čini se slično šupljim i neautentičnim; u stvari, izum morbidne melankolije koja traje upravo na temelju potkopavanja vlastitih pretpostavki i stilizacija ono je što je Harrisonovo veliko ostvarenje u ovom romanu.

Noir i gruba stilistika doimali su se izvanredno prikladnim za znanstvenu fantastiku prije dvadeset i pet godina, u vrijeme Neuromancera i Blade Runnera. Ta su djela izražavala neku vrstu rubne, otuđene energije i neku vrstu afirmativnog osjećaja stila čak i usred krajolika fizičkog propadanja i političke ili gospodarske represije. Danas, međutim, od svega toga nije ostalo ništa. Stalne referencije naše kulture na pedesete godine postale su zamorne, i onako prazne kakvima su se uvijek i pretvarale da jesu. Harrison oslikava krajolik demoralizacije i propadanja, čineći za znanstvenu fantastiku otprilike ono što je učinio za fantasy u noveli In Viriconium (pretposljednja od priča u njegovoj zbirci Viriconium).

Kako kaže bloger k-punk u svojoj izvanrednoj raspravi o filmu Djeca čovječanstva: “koliko dugo može opstajati kultura bez ičega novog? Što se događa ako mladi više nisu sposobni za proizvodnju iznenađenja?” Nova Swing suočava se na svoj način s tom vrstom kulturne i društvene (a, također, ili, u konačnici, političke i gospodarske) iscrpljenosti. U svijetu romana, “krojenje” (genetička promjena, bilo zbog mode, fizičkih poboljšanja, bilo zbog kiborškog sučeljavanja sa strojevima) jednako je lako i jednako uobičajeno kao što su tetoviranje ili piercing danas. I otprilike toliko smisleno. Što se tiče romantične priče o međuplanetarnom putovanju, prepustila je mjesto turizmu za bogate ljude (ako je utorak, to mora biti Saudade).

Kritičar Darko Suvin iznimno je dobro prije nekoliko desetljeća definirao znanstvenu fantastiku kao žanr određen “kognitivnim očuđivanjem”: projicirajući društvene budućnosti ili ekstrapoliranjem postojećih društvenih i tehnoloških sila, znanstvena nas fantastika navodi da vidimo ograničenost, slučajnost i bizarnu uskogrudnost svega što uzimamo uglavnom zdravo za gotovo, svega što smatramo “prirodnim” ili danim. U iskušenju sam reći da je Nova Swing upravo obrnuto od toga: umjesto da nam predstavlja čuda ili nas osvijesti da uočimo nepredvidivost ili slučajnost sadašnjosti, roman čini genetički inženjering i prostorno putovanje tako banalnima i uobičajenima da nam uopće ne daju nikakav “utopijski” osjećaj drugosti. Zapeli smo ne toliko u vječnu sadašnjost, koliko u vječnu prošlost, gdje naša kasno-kapitalistička kultura pseudonostalgičnog recikliranja i imaginativne iscrpljenosti postaje stalno i neizbježno stanje. Nikakvo “očuđenje” (kognitivno ili neko drugo) spram te situacije ne čini se uopće mogućim. U stvari, očuđenost likova, anomija itd. i sami su neizbježan kulturni klišej.

Podrugljivi odrazi osobnih fantazija

Jedan izvor novine, invencije ili različitosti romana jest i samo mjesto događaja, gdje ništa nije stabilno, ništa se ne događa onako kako bi trebalo. Upravo zato mjesto događaja ima takvu magnetsku privlačnost za većinu likova u romanu, od kojih su nekolicina “vođe putovanja” koji su se specijalizirali za ekspedicije u to područje nepoznatog te nekolicina drugih koji su policajci iz odjela “Mjesta zločina” koji nastoje spriječiti zaražavanje Saudedea zabranjenim posjetima mjestu ili “artefaktima” što proizlaze iz njega. Zapravo, nekoliko od ključnih likova romana završavaju izgubljeni na mjestu događaja, tumarajući naokolo u beskraj (ili do smrti) i nikada se ne pojavljujući ponovno. No, mjesto događaja, iako doslovce “utopija” po tome što je izmještanje svog prostora, pa je dakle “nigdje”, nije ni u kakvom smislu izvor iskupljenja pa čak ni obnavljanja. Ono što se ondje događa čini se odrazom želje osobe koja istražuje, ali samo u negativnom smislu da nudi podrugljive odraze nečijih fantazija te mami ili vabi čovjeka u proširene epizode frustracije. Ljudi se vole jebati kada su ondje, kao u potrazi za nekom seksualnom transcedencijom ili transformacijom; no, ni jedan od njihovih eksperimenata nikada ne uspijeva.

Ako ljudska bića uvijek pokušavaju ući na mjesto događaja, događa se i obrnuti proces: pseudo-ljudi stalno se pojavljuju iz njega da bi istraživali “stvarni” svijet Saudadea. Nepromjenjivo su opisani kao pohlepni, puni želja, a ipak sasvim prazni i naivni. Uvijek “pokušavaju imati spolni odnos” a da zapravo ne znaju kako to izvesti, pohlepno gutaju svako piće, drogu ili bilo koje druge oblike zabave mijenjanja svijesti koji su im na raspolaganju, i na kraju samo blijede ili nestaju netragom. Njihove tabule rasa veselog poriva druga su strana iscrpljenih i kulturno zasićenih (mogli biste reći prenapisanih) umova svih “stvarnih” stanovnika Saudadea.

Što se tiče “artefakata” koje istraživači donose s mjesta događaja u Saudade, obično se ispostavlja da su izvori zaraze; čini se da nude neobične moći, no, umjesto toga uvlače svakoga tko s njima dođe u dodir u uznemiravajuće preobrazbe, poznate kao “bjegovi”: “predstavio se, poput većine bjegova kao labavi, svijetleći fluidni medij ponekad gustoće pudinga od riže ili juhe od leće, ponekad posjedujući vizualna svojstva bazena punog klorirane vode uzburkane nježno na jakom sunčevu svjetlu; često presjajnom da se u njega gleda i razvijajući složene unutarnje tokove nezavisno od unosa. Da je u tome postojala šifra, nitko ne bi znao što ona čini. Nitko ne bi znao kako se vezala sa supstratom bjelančevina i nanotehnologije. Izgledala je prekrasno, ali usmrđena poput zagrijane masnoće. Upila bi vas u nekoliko sekundi. Je li to bilo završno stanje? Je li to bio novi medij? Nitko nije znao”.

Nostalgija za sadašnjošću

To je, čini se, jedina alternativna opcija koja nam je ponuđena za kulturu ekstremno komercijaliziranog recikliranja i ponavljanja. Nije čudo da je vlasti stavljaju u karantenu čim im se za to pruži prva mogućnost. Mislim da odlomak koji sam citirao također daje dobru naznaku Harrisonove veličanstvene proze, sa svojim vlastitim ritmovima privlačnosti i gađenja, zavođenja i kvarenja. Iako bih trebao dodati da roman završava (kao što je završio i Light) u neobično veselom tonu, jer se čini da se oni među likovima koji ne završavaju lutajući zauvijek na mjestu događaja svi pomlade usljed  provala (poduzetničkog?) entuzijazma i energije, čiji patos dolazi iz činjenice da su ti radosni osjećaji sami po sebi stvarni, čak iako njihov cilj (ideja o ne-smrtonosnom “bijegu” i o vitalnijem i zanimljivijem životu) ostaje potpuno iluzoran. Sve u svemu, Nova Swing je istodobno snažan izražaj i bolna kritika onoga što Fredrick Jameson naziva “nostalgijom za sadašnjošću”, onoga afektivnog stanja u kojemu su iz budućnost potpuno iscijeđene sve mogućnosti, prošlost je pretvorena u ništa više od skladišta statičnih slika, a sadašnjost istanjena od sveg trajanja dok ne postane ništa više od gotovo neshvatljive opne između takve budućnosti i takve prošlosti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole