Fedor Kritovac  

Mladost i starost zagrebačkih vila

Kada se manifestira određena zamisao, prezentacijski, urednički i istraživački trud, zalaganje – na stvari gdje se očekuje ako ne opća podrška (jer se tiče usvojenih načela društvene sredine), onda svakako “strukovna” (jer se tiče interesa, teorijskih zasada i praktičnih nauma sudionika koji su okupljeni u širem poimanju “struke”), uslijedit će, predvidivo, pozdravi takvom doprinosu, priznanja, pohvale, suglasnosti, potvrđivanja. Možda i preporuke, zahtjevi za usmjerivanjima, nadogradnjama i izoštravanjima objavljenih poruka.

Iz takva pogleda odmah se može razumjeti i prihvatiti izložbu Mladost i starost zagrebačkih vila – rad autorica Silvije Limani i Vanje Žanko, u vrijeme prvog predstavljanja izložbe u Galeriji Modulor u Zagrebu (studeni 2003.), apsolventica studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. A i voditeljica projekta Arhitektonski vodič Zagreba 1918.-1940. (mentor Zlatko Jurić) – u čijem okviru je ova izložba i nastala, za koji su primile i Rektorovu nagradu zagrebačkog Sveučilišta.

Izložba s dvadeset primjera početkom prošle godine prikazana je u Galeriji Razvid u Zaprešiću (prate je tamo Dani moderne arhitekture, predavanja Ive Maroevića, Tomislava Premerla i Zlatka Jurića), u ožujku 2005. gostuje u Galeriji na 3. katu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a u travnju će se naći i u Galeriji Idealni grad u zagrebačkom Centru za kulturu Susedgrad.

Izložba je prisutna (kao proširena vijest, ali ne integralno) i na popularnom “regionalnom” arh-urb web portalu www.a4a.info, pa tako, slučajno ili namjerno, putuje i u globalnoj mreži, iako se pritom u digitalnom prostoru neposredno ne povezuje s adresama istovrsnih preokupacija: pronalaženje, prepoznavanje, sistematiziranje, vrednovanje i očuvanje autorski originalnih i sagrađenih arhitektonskih objekata (u ovom slučaju međuratnih zagrebačkih vila s početka 20. stoljeća). Uočavanje i opis nastalih promjena (istrošenost, propadanje, izmjene, dogradnje, pregradnje i sl.) na zgradama u njihovu okružju, uspo?eđivanje originalno sagrađenog i danas nastalog. Pretpostavljanje i/ili tvrdnje o glavnim razlozima nastalog stanja. Kritika nastalog stanja uz apostrofiranje aktera (krivaca) takvu stanju. Upozorenje na nastale i očekivane posljedice (nepovratno upropaštavanje, fizički i simbolički gubitak supstance). Ukazivanje (uz provedbenu, a ne samo deklariranu zaštitu) i na ne sasvim neizbježno i nepovratno uništavanje i nestajanje graditeljskih vrijednosti kulturne baštine, posebice objekata arhitektonske moderne.

Sama izložba Mladost i starost zagrebačkih vila kao prezentacija odabranih primjera s kratkim uvodnim napomenama autorica – ne očituje se izričito u dijapazonu šireg problemskog usmjerenja. Izložba je (bila) povod za nekoliko razgovora s autoricama i medijskih komentara (tri su novinska članka pridodana repriznoj postavi izložbe na Arhitektonskom fakultetu). U njima je tek dotaknuta tema o uzrocima i načinima “starenja” vila; tko su početno bili njihovi investitori, vlasnici i korisnici predstavljenih vila, tko su današnji, što se sve događalo u međuvremenu. Zašto su neki od novih vlasnika (istaknuta su strana veleposlanstva) ?ostupili dobro, a drugi ishitreno (iz neznanja, omalovažavanja, navodnih i opravdanih tehnologijskih nuždi, vlasničkog izazova i prkosa). Što je sve u tome uljepšalo plodno tlo korupcije, uz asistenciju uprave, sudova struke... itd.

Koncepcija i konceptualnost

Ako ovih nekoliko naznačenih problemskih fokusa nisu tek usputni dodatak reprizi izložbe na Arhitektonskom fakultetu, za pretpostaviti je da će svaka sljedeća ponovljena izložbena postava biti obogaćena (nove izjave, komentari, pitanja, primjedbe, asocijacije, inspiracije...). Opsegom i težinom ovi bi “dodaci” mogli ne samo nadjačati jezgru izložbe (dvadeset primjera na panoima) nego i zazvučati kao glavni ton (feed-back, interakcija) ovog tematskog predstavljanja.

Smještaj izložbe u polutminu krila na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, bez vidljivih poziva, poticaja, prilike i naznake reagiranja (nadovezivanja, oponiranja, povlađivanja, propitivanja, zezanja...) podaruje ovom prilikom (makar neželjeno) izložbi izvjesnu art-konceptualnu dimenziju. Ona je, uostalom, odlučena već izborom naziva izložbi. značenjskim ekvivalentima: MLADOST = NOVO IZGRAĐENO, STAROST = DANAŠNJE STANJE. Ne usvoji li se u toj semantičkoj redukciji ironijski odmak (jer kao: poželjna je, do?ra, samo vječna mladost, starost nije zrenje, otpornost, suvremenost, nego otpust od mladosti, prepuštanje sudbinskoj neumitnosti) – ostaje tek banalizirana polarizacija, zastarjela već sama po sebi.

Urađeno, javno vrijedno, nema smisla držati u ladici. Naprotiv, neka je što češće na novim gostovanjima i putovanjima. Gdje se gostuje? U dosegu gradskog područja Zagreba, pojavljivanje iste izložbe na više mjesta s jedne je strane ustupak inerciji, nemobilnosti, konvencijama odlaženja na preferentna mjesta (“neka dođe bliže meni”), s druge, zbiljsko je olakšanje tegobnog i skupog dolaženja do javnih mjesta u Zagrebu.

No čemu uzastopno priređivanje, ako pritom ono nije pon?kano i dograđeno posebnošću mjesta priređivanja, obogaćeno saznanjima i informacijama iz dospjelog međuvremena, ako njezino obnovljeno pojavljivanje nije istraživački nadahnuto, ako ono nije neki novi korak?

Koncepcija cjelovitog projekta Arhitektonski vodič Zagreba 1918.-1940. zasad nije predočena. Je li riječ o “školskom” zadatku (mentorstvo, uvjeti i kriteriji studija), ekstenziji obrade arhivskog gradiva, univerzalnoj strukovnoj ispomoći, dopuni selektivnim (turističkim) šetnjama, ili složenom kulturološkom projektu?

Kulturološki rakurs

Izložba ne odaje kulturološko usmjerenje. Povijesna vila kao utočište i kao ogledalo nije ovdje izazov zanimanju. Izborom primjera i pristupa tim primjerima podržavaju se (ne samo) popularni stereotipi – kako su tipične i vrijedne (prave, zapravo jedine) vile one po sljemenskim obroncima (negdje od Vrhovca do Šalate, Bukovca...), da ih je uzaludno potražiti u zagrebačkoj nizini, kako Novakova ulica ne bi bila usporediva s Nazorovom, Kozarčevom itd.

Dostatno je bilo reći da su vile iz dvadesetih i tridesetih godina, s razumijevanjem ili barem respektabilnim uvažavanjem arhitektonskih projekata i zasada moderne, gradili građanski kulturno odnjegovani – a sebi za zadovoljstvo – bogataši. Očito, nije bila nakana izložbom približiti, makar malim uvidom (fotosi, dokumenti), tadašnje životno vrijeme.

Reprodukcije originalne projektantske dokumentacije (ne samo tlocrta i nacrta) na kojima se, bez obzira na prostornu dispoziciju, nego po nazivima (namjenama) prostorija (od salona do djevojačke sobe itd.) mogla vidjeti i naslutiti društvena dimenzija naručenog, predloženog i izvedenoga građevnog i uređenog interijera i eksterijera, na izložbi su zamijenili standardizirani nijemi kompjutorski tlocrti.

Nađene i snimljene te uvrštene nove i stare fotografije izloženih vila na pojedinim panoima, zajedno s neopisanim tehničkim otiskom (mjerilo, proporcije, razvedenost), smjestile su odabrane primjere u “arheološki” sloj. U njemu bi za poznavatelje (kojima se izložba bez obzira gdje gostuje zapravo obraća) sve trebalo biti jasno, poznato i dostatno. Drugima (školskom uzrastu, na primjer, ne isključujući studente, onima što hoće “znati više”) preostaje da sami nagađaju, procjenjuju što je što (ako ih to zaint?igira). Računa se i na to da promatrači sami zapaze na fotosima razlike između izvornog i današnjeg (vanjskog) izgleda pojedinih vila (kao: ...pronađite... detalje u kojima se ove dvije slike razlikuju...).

Za moguće konceptualno predstavljanje (kojemu se ova izložba ne priklanja), bila bi dostatna ne samo tvrdnja da razlike postoje nego se ne bi moralo mariti ni za faktografsku zbiljnost fotosa i navoda. Jer autorski stav je takav kakav jest.

Analiza i aktivizam

Da je izložba aktivistički programirana (prisjetiti se akcije S.O.S. za baštinu od prije tridesetak godina) bilo bi – danas pogotovo – za animaciju važno senzibiliziranje javnosti, uvjeravanje i uključivanje publike .”Sirov” materijal (mjereno vjerodostojnošću i razumljivošću) bio bi dostatan. Za flash, spot i druge multimedijske tvorevine nisu potrebne analitičke i procesne strukturacije, nego impuls s kraćim ili duljim depozitom (koji može, ali ne mora koristiti vizualne i tekstualne fragmente onoga na što se odnosi).

Međutim, strateške bi digitalne igrice (uz vrlo zornu virtualnu scenografiju i aktere) pozivale na koncentrirane analize i procjene, uspostavile pravila za dobitnike i gubitnike: kako, na primjer, preurediti vilu a da to nitko ne vidi. Kako eskivirati, uračunati kazne za nepoštivanje propisa o zaštiti kulturne ?aštine, kompenzirati ih dobrim najmom i prodajom. Kako pokušati osporiti autorstvo projektanta. Kako neutralizirati web-kamere postavljene ne samo izvan zgrade nego i u njoj, kako izmaći Big brotheru koji motri što ljudi rade u vilama (ustupljenim, kupljenim, provaljenim...), a ujedno zadovoljiti “voajere” koji uživaju gledajući je li se i što u odabranim vilama (također arhitektonski) mijenja...... Web-kamere nisu samo instrumentarij virtualnih događanja i SF-filmova, na satelitima ili u krošnjama stabala, ispod stola, negi mogu biti rutinsko pomagalo ovlaštenih i drugih kontrola.

Identiteti

Pregledi i apeli o ugrožavanju i propadanju djela i identiteta oslonjeni na patos i zabrinutosti elite i puka, uz što se hine i hrane iznenađenja i razočaranja (... ništa se ne može učiniti... što radi struka...), gdje se ne napuštaju stereotipi (nesigurno usidreni u tradiciju) – ako i ne stare – ophrvava ih nesuvremenost.

Koliko teži teza da preinake cijenjenih vila svakako znače gubitak neupitnog identiteta grada; koliko je, u tom pogledu, odsudna preinaka/prerada vile iz Novakove za identitet Zagreba uz postojeću preinaku, primjerice, Glavnog kolodvora dok je presvučen reklamnim platnima ili kad je predvorje prodaje robe, sebi nadomak.

Dolazi li u obzir reprogramiranje značenja mladosti i starosti za zagrebačke vile; mladost očuvati ponajprije u znatiželji i invenciji pristupa, u osamostaljivanju od mentorstva, usvojenih postulata i pravila? Vrijedi li se prije narednih repriza priupitati i raspitati o aktualnom smislu pokrenutog projekta, o preinakama i dopunama koje svjedoče istraživačku i umjetničku mladost?