Mnogoglasja unutar različitosti

Takozvana “velika povijest” ima svoje razvijene i, što je još bitnije (i opasnije!), instuticionalizirane oblike nastajanja. Procedura je pritom dobro uhodana – postoje pisani dokumenti, postoje povjesničari specijalizirani za pojedina područja, a tu su, naravno, i pisani, ali i nepisani društveni obrasci koje svaka “velika povijest” mora slijediti. Pa iako se, naravno, tu i takvu institucionaliziranu povijest sve češće dovodi u pitanje čak i “iznutra”, njeni temelji i dalje su manje-više nepoljuljani.

Takvu povijest, u skladu sa starom krilaticom, pišu “pobjednici” – naravno, za druge “pobjednike”. No, pojam “pobjede” ovdje nipošto ne treba shvatiti samo u doslovnom smislu slavodobitnika na ratnim bojištima. Jer, “pobjednici” su i svi oni koji su svoje pozicije zadobili i bez bitaka, pukom brojčanom nadmoći svoje skupine unutar pojedinog društva. Povijest, dakle, najčešće pišu ljudi koji ne samo da su bliski vladajućim strukturama, nego su i pripadnici većinske nacije i/ili vjeroispovjesti – i, naravno, muškarci. Ako je ikako moguće – heteroseksualni.

Uvjerljivost kazivalačkog

U pisanoj povijesti stoga nema mjesta za “pobjeđene” i, općenito, pripadnike društvenih manjina – između ostalog (premda ne i isključivo) i zbog toga što im je nerijetko onemogućeno ostavljanje pisanih tragova o svemu onome na čemu bi se njihove povijesti mogle temeljiti. Njihove su povijesti, dakle, neminovno prikrivene u labilnom i fluidnom prostoru usmenosti, kojem, doduše, nedostaju egzaktnost i (navodna) pouzdanost zapisa, ali koji, upravo zbog toga, posjeduje uvjerljivost kazivalačkog, pa makar ono nerijetko bilo i na rubu prijelaza u legendarno, pa čak i mitološko.

Ne čudi stoga da su se i prve povijesti manjinskih skupina često temeljile upravo na usmenim iskazima njihovih sudionika. To je načelo osobito usavršio feministički pokret, istražujući razne aspekte ženske povijesti, a na sličan se način pristupilo i obrađivanju tema vezanih uz razne manjinske etničke skupine u Sjedinjenim Državama. S vremenom su takvoj strategiji, logično, premda i pomalo nevoljko, počeli pribjegavati i historiografi gej i lezbijskog pokreta. No, takve zadrške nisu imali u udruzi Queer Zagreb. (To, usput budi rečeno, nije njen službeni naziv – s obzirom da joj je bilo onemogućeno registriranje pod tim imenom, prijavljena je kao Domino.) Naime, nakanivši stvoriti prvi opsežniji prikaz povijesti seksualnih i rodnih manjina na našim prostorima, spremno su posegnuli upravo za usmenim izvorima, a rezultat je nedavno objavljena pozamašna Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj.

Jedna od mogućih povijesti

Na samom početku rasprave o ovom, valja odmah reći, kapitalnom izdanju, nameće se pitanje njegove pouzdanosti. Jer, širok spektar tema, koje se, k tome, odnose na razdoblje od posljednjih gotovo pola stoljeća, predstavljen je kroz iskaze relativno malog broja od niti tridesetak ispitanika. Je li to reprezentativan uzorak? Možda i nije, barem ako se primjenjuju kriteriji normativnog znanstvenog istraživanja. No, ovdje je i u tom pogledu riječ o drukčijem istraživanju, koje se, između ostalog, moralo voditi i načelom umijeća mogućeg. Broj ispitanika bio je, naime, izravno uvjetovan njihovom spremnošću da sudjeluju u ovom istraživanju, a broj queer osoba (jer se čak niti sami ispitanici ne deklariraju nužno kao lezbijke ili gejevi) koje su na to spremne, čak i uz zagarantiranu anonimnost, ni danas nije osobito velik.

Ipak, usprkos, ili možda upravo zbog takvog naizgled suženog okvira, začudno (u pozitivnom smislu!), pa čak i zadivljujuće djeluje međusobna raznolikost u knjizi okupljenih iskaza. Upravo u tome leži jedna od najvećih kvaliteta Usmene povijesti homoseksualnosti u Hrvatskoj. Naime, umjesto da tvrdi kako su osobe drukčije seksualnosti monolitna skupina, koju vežu iste osobine, ova knjiga prikazuje iznimno širok spektar različitosti unutar različitosti. Ova povijest nije jedna, a kamoli jedinstvena, kao što su to gotovo uvijek sve većinske, pisane povijesti. Da je naslov knjige na jeziku u kojem postoje članovi, on bi zacijelo, s pravom, sadržavo neodređeni član, potcrtavajući kako je ovdje riječ o tek jednoj od mogućih povijesti. Još bi, pak, bolje bilo da se i u hrvatskom nazivu govorilo o usmenim povijestima. (To nije jedino što je moglo biti drukčije u naslovu – s obzirom na način na koji je pristupljeno temi, preciznije bi bilo, umjesto homoseksualnosti, govoriti o povijesti drukčijih seksualnosti, ili čak queera na našim prostorima.)

Rorschachove mrlje

Još je jedna posebnost ove knjige što u njoj okupljeni intervjui nisu doneseni svaki za sebe u integralnom obliku, nego su njihovi dijelovi razvrstani po različitim tematskim blokovima. (Pritom, zacijelo ispravan, dojam autentičnosti potcrtava i izostanak lektorskih intervencija u transkripte intervjua – čitajući knjigu, imamo osjećaj da slušamo iskaze.) Teme su tako, redom, Identitet, Iskorak, Intimnost, Seks, Javni/politički prostor i Nasilje, svaka s nizom motivičkih podcjelina, čime je, zapravo, obuhvaćena, ako ne sveukupnost, onda velika većina preokupacija koje proizlaze iz seksualne, ali i rodne različitosti ispitanika.

Možda je najvažnije gotovo lajtmotivsko opetovanje problema odnosa privatnog i javnog. Pokazuje se, naime, da, koliko god upravo osobe različitih seksualnosti, unutar njima nesklonih društvenih okvira, nastoje odijeliti privatnu od javne sfere, te se sfere ipak nužno isprepliću. Privatno, naime, postaje javnim problemom ne tek u trenutku kada se javno obznanjuje, nego, još i više, u svim onim situacijama u kojima se u javnosti prikriva, ako ne i zatajuje.

Slika koja se u konačnici stvara o našim povijestima, i to ne samo homoseksualnosti, uporno odbija postati homogenom. Riječ je, naprotiv, o svojevrsnim Rorschachovim mrljama, koje, koliko god se svakom pojedinom promatraču eventualno činile jasnima, ne preuzimaju na sebe samo jedno, konačno značenje. Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, u proturječju sa svojim naslovom, nije niti samo jedna povijest, ni samo homoseksualnosti, a, na određeni način, niti samo u Hrvatskoj (ovo posljednje i ne samo zbog zahvaćanja šireg, jugoslavenskog konteksta, u kojem je svoju različitost živjela većina intervjuiranih). Ona je, naprotiv, skup hvalevrijednih, zanimljivih i važnih poticaja za razmišljanje i promišljanje, čija je vrijednost upravo u mnogoglasju, unutar kojega možemo osluškivati raznolike glasove te, umjesto jedne, primiti niz različitih, često i međusobno suprotstavljenih poruka. A to je nešto što “velike povijesti” ne omogućuju, niti toleriraju.