Mnoštvo, (ne)prijatelji teatra?

Za razliku od naroda, tvrdi jedan od vodećih filozofa talijanske ljevice Paolo Virno, mnoštvo je pluralno, odbija političko jedinstvo i vlast vođe, neposlušno je i rado bira neprezentacijske forme demokracije. Mnoštvo o kojem Virno govori transnacionalnog je karaktera, spremno je izaći na ulice i protestirati u brojkama koje se pišu sa šest nula, vlastitim novcem plaća putovanje na internacionalne antiglobalne demonstracije (Genova, Seattle), iznimno je osjetljivo na ekološka pitanja, solidarno je, imuno na jednostavne mehanizme ideologijskog zastrašivanja. Nije u pitanju marksistički “proleterijat”, nego nova forma edukacijski i radno iznimno heterogene fronte protivnika i protivnica kapitalizma.

Siromaštvo teksta

Pitanje koje me u ovom tekstu zanima tiče se mogućnosti da medij kazališta, povijesno nikada blizak masovnoj kulturi, uspostavi neku vrstu savezništva s Virnovim “mnoštvom”. Sudeći po predstavi Blok autorskog tima Ivice Buljana i Zlatka Wurzberga, mnoštvo i njegova sposobnost protesta svakako je počela zaokupljati maštu domaće scenske elite. Blok iznosi niz podataka o đenovskim no-global demonstracijama, ali ne uspijeva se pomaknuti dalje od jednostavne agitacije: glasnoća mikrofona ispred izvikujućih performera te bučna glazbena pratnja skupine Tigrova mast trebali bi nam svrnuti pozornost s pomanjkanja scenskog jezika kojim se uprizoruje, a ne samo zamuckujući pripovijeda “svakodnevna suvremena tragedija” građanske političke nemoći. U programskoj knjižici uz predstavu, međutim, stoji sljedeći zapis Piera Paola Pasolinija iz 1968.: Kazalište nije masovni medij. Čak i kada bi to htjelo, ne bi to moglo biti. Ovdje nas nema mnogo: ali u nama je Atena. Malo nas je jer smo svi ljudi od mesa i od krvi: tijela nisu aristokratska. Tijela koja protestiraju na Buljanovoj sceni pritom izgledaju prilično dokono, dotjerano, atraktivno, pa čak i “aristokratski” u značenju: ne rade ništa, ali mogu si priuštiti plesuckanje uz glazbenu podlogu. Na njima nema tragova umora, brige, straha, nezadovoljstva. Kako im možemo vjerovati da šljokicama, ukrasnim lampicama, ružem razmazanim oko usana i verglanjem parola doista komemoriraju smrt Carla Giulianija, ustrijeljenog i pregaženog u Genovi 21. srpnja 2001. na demonstracijama protiv G-8 summita najmoćnijih svjetskih lidera? Očito je da tekst sam po sebi ne može verificirati scensko ponašanje kao “revolt”: da bi bilo koji tekst imao političku, kao i izvedbenu težinu, potrebno je da ga legitimira osobnost, potrebno je da susretnemo strast ili subjekt pobune, a ne samo rasparčavanje dekontekstualiziranih riječi.

Brojke

Pozornica ima vrlo neugodnu osobinu: ogoljuje svakoga tko joj pristupi. Bez obzira stupate li na nju iz tradicije performansa, dakle “teroristički” preuzimajući i planirajući reprezentacijski rizik, ili iz kolektivne tradicije zapadnog i istočnog teatra, dakle utječući se nekoj vrsti ritualne komunalnosti, pozornica hoće vaše srce, a ne samo glavu. Hoće apsolutno svjedočanstvo, a ne “prikazivanje” ili ironično “pokazivanje”. Može li, dakle, teatar govoriti o mnoštvu? Može li se intimizirati sa stotinama tisuća? Čak je Marx bio skeptičan, napisavši u Kritici Hegelove “Filozofije prava”: “Biti radikalan znači zahvatiti korijene. Ali za čovjeka, korijen je uvijek drugi čovjek.” Ne stotine tisuća, nego Ti. Kako to da je taj konkretni čovjek izbrisan iz “mnoštva”, iz Bloka; kako to da ga prepoznajemo samo nakon policijske i mrtvozorničke obrade podataka, dakle kao žrtvovani identitet (Carlo Giuliani postaje “Krist” antiglobalističkog pokreta)? I dalje: što znači “biti anoniman”, biti dio pokreta, što znači kada nam se “mnogostruki nitko” obraća s pozornice? U kazališnom gledalištu pojedinac nikada nije podvrgnut neupitnoj “identifikaciji”: u kazalište ulazimo i izlazimo s drugima, ali predstavu gledamo sami. Isto vrijedi i za igranje predstave ili njezine, odličnim terminom Ljiljane Filipović, javne samoće. Gledano iz perspektive kazališta, ništa nije komičnije od žanra sleta, dakle tobože jednodušne demonstracije “kolektivnog duha”. Kazalište nesumnjivo uspostavlja specifičan oblik zajednice, ali u njoj je sačuvan svaki pojedinačni glas. Odakle onda ideja da ćemo duh demonstracija ilustrirati upravo kolektivnim izvikivanjem političkih klišeja? Buljanov i Wurzbergov Blok zbog svoje obezličene procedure postaje spektakl, ljudska komunikacija tretirana kao kulturalna roba, zamjenjiva za bilo koju drugu robu (u ironičnom obratu, No Logo postaje samo još jedan brand). Igranje na svakoga i nikoga stoga je doista karakteristika i sleta i spektakla: tu su opća mjesta, opća ravnodušnost, dekorativno općenje. Utoliko su Timon Atenjanin u režiji Branka Brezovca ili predstava Cargo Sofia – Zagreb švicarske skupine Rimini Protokoll i redatelja Stefana Kaegija (koju smo imali prilike vidjeti na ovogodišnjem Urbanom festivalu) daleko radikalnije predstave, jer odnos gledatelj/performer krajnje individualiziraju. Ako želiš ući u moj vagon (zanimljivo je da se obje predstave doslovce služe posebno adaptiranim prijevoznim sredstvima kao “spremnicima” za publiku), u tom slučaju prihvati moj dah za ovratnikom, prihvati moje vizure, iskustva, mirise, pamćenje. To još uvijek ne znači da se radi o djelima koja prizivaju ili dopuštaju interakciju, ali u svakom slučaju poštuju pojedinačnost svakog sudionika.

Mnoštvo kao virus promjena

Na samom početku predstave Blok dvojica izvođača u odijelima i kravatama objašnjavaju egzaltiranim tonom vojnog instruktora kako moć proizlazi iz kapitala, sve izbore moguće je kupiti, glasačke su procedure farsa, svijetom upravljaju “osmorica beskrupuloznih”. Opet u smislu izlaganja argumenata, već i sama činjenica da dvjesto tisuća ljudi ne dijeli ovo mišljenje i bila je spremna u Genovi izložiti vlastitu kožu suzavcima i hapšenjima, dovodi u pitanje “samorazumljivost” opisanog ekonomskog poretka. Što se tiče priređivača predstave, nije jasno s koje oni ideologijske pozicije nastupaju. Žele nas uvjeriti kako se trebamo pridružiti demonstrantima? Čemu onda medij kazališta? Bilo bi daleko svrsishodnije da izađemo na ulice. Žele nam pokazati politički revolt kao estetički fenomen? U tom slučaju nije dovoljno uzeti mikrofon i čitati tekstove koji pokrivaju novinsku razinu izvještavanja o glavama razbijenim pred vratima “palače moći”. Moj je dojam da autori i izvođači predstave ne znaju što žele, ali cijela ih “ekstaza obespravljenog mnoštva” duboko fascinira. Ponavljam: ne nužno kao tragedija, ali posve izvjesno kao masovni spektakl. Kao da ih je zahvatio “virus” mnoštva, čiju formulu nastoje predati dalje. Je li to formula revolucije? Sudimo li po mlakim reakcijama publike, baklja ustanka nije se rasplamsala. Ljudi su reagirali zamorom, iritacijom, sarkazmom. Hakeri, teroristi i kazališni umjetnici vjerojatno su daleko “uvjerljiviji” kada sustavu pristupaju respektirajući razlike i nijanse. Na sceni teško možemo zamisliti samo kor. Prije ili kasnije, iz “bloka” mora istupiti prvi, drugi, enti glumac. Biti “nitko i svatko” moguće je jedino ako vas kamera snima iz ptičje perspektive. Odozdo gledano, čak se ni prsti vlastitih dlanova potpuno ne podudaraju. Zbog toga je Blok promašena predstava: ona vidi sklad, “ugodu” i ritmičnu utopiju svjetskog zajedništva antiglobalista, umjesto Bandića u vlastitom (raskopanom) dvorištu. Plesanje definitivno nije dovoljno da bismo iskoračili iz kapitalizma, kao što ni glasna svirka Tigrove masti ne zaglušuje tišinu, pa i odsutnost domaćih prvaka “permanentne revolucije”. Publika u svakom slučaju precizno osjeća nedostatnost iluzije o mnoštvu kao Spasitelju Pojedinca. Štoviše, stječe se dojam da posezanje za korskim napjevima i retrospektivnom hrabrošću sasvim sigurno ne otvara vrata političkim promjenama.