Mobilnost u međunarodnim kulturnim politikama

Prije nekoliko godina njemački teoretičar kulture Tom Holert održao je u Zagrebu predavanje o povezivanju i mobilnosti umjetnika. Umjesto da stvaraju u tradicionalnim zajednicama, kao osamdesetih godina, u novije vrijeme umjetnici kreiraju povezani mrežama, odnosno vezama koje su dijelom materijalne, a dijelom virtualne, no uvijek nomadske i transkulturalne. Štoviše, osnivaju se mreže posvećene isključivo mobilnosti umjetnika, kao što je, na primjer, mreža On the Move. Europska unija promiče mobilnost umjetnika i ona je unutar Unije neupitna, ali se problemi javljaju u povezivanju s drugim regijama i kontinentima, osobito kada je riječ o vizama (sjetimo se ovdje i našeg slučaja, s pakistanskim umjetnicima).

Primjer Nizozemske

Nizozemska je među prvim zemljama koje su učinile napor u jačanju i olakšavanju kulturne mobilnosti, odnosno mobilnosti umjetnika između Nizozemske i izvaneuropskih zemalja. Kao što navodi Caroline Bakker u svom izvješću, “umjetnici su uvijek putovali: u Srednjem vijeku, pjevači, glazbenici, glumci, putovali su s jednog dvora na drugi. Granice i imigracijski propisi su mnogo noviji izumi”. Sudjelovanje u međunarodnim aktivnostima od vitalnog je značaja za umjetnike, jer oni pronalaze inspiraciju i razvijaju se u susretu, razmjeni iskustava i usporedbi s umjetnicima i publikom iz drugih kultura. Poticanje mobilnosti umjetnika i umjetničke proizvodnje upisano je među glavne ciljeve međunarodne kulturne politike nizozemskog Ministarstva obrazovanja, kulture i znanosti, te Ministarstva vanjskih poslova, a motto je te politike: Nizozemska – Slobodna luka (samo usput, izvrstan način poistovjećivanja cijele zemlje sa slobodnom lukom, nasuprot našim glupim nazivima, kao, na primjer, “mala zemlja za veliki odmor”). Međutim, dobiti vizu i radnu dozvolu je teško za umjetnike koji dolaze u Nizozemsku iz zemalja koje nisu u Europskoj uniji, te je potpuno jasno da imigracijska politika ne vodi u dovoljnoj mjeri brigu o interesima koje kulturni sektor iskazuje u slobodnom međunarodnom protoku umjetnika i njihovih kreativnih dostignuća. U stvari, ističe Caroline Bakker, “postojeća imigracijska politika zasniva se na strahu da svatko želi ostati u Nizozemskoj”. Stoga su Servisni centar za međunarodne kulturne aktivnosti, mreža TransArtists, Savez umjetničkih udruga i Udruga zaposlenika u umjetnosti i kulturi inicirali 2003. godine osnivanje Projektne grupe za pitanja viza i radnih dozvola umjetnika koja je u kratko vrijeme pokazala dobre rezultate: polako, ali sigurno, raste razumijevanje službenih organa da mobilnost umjetnika može predstavljati bogatstvo za oba društva – i za zemlju primateljicu, u ovom slučaju Nizozemsku, i za zemlju iz koje umjetnik dolazi.

Mobilnost studenata

Mobilnost studenata također je doživjela više faza, od one šezdesetih i sedamdesetih godina kada ih se nazivalo “ambasadorima kulture” svojih zemalja u drugoj zemlji, do studiranja na više sveučilišta, u više zemalja, što će, na primjer u Europi, omogućivati primjena Bolonjskog procesa. Nedavno objavljen Global Education Digest 2006 (Unesco Institute for Statistics, 2006.) daje dragocjene statističke podatke o mobilnosti studenata (mobilnim studentima definiraju se oni koji studiraju u stranoj zemlji u kojoj nemaju stalni boravak) koja je, na svjetskoj razini, u razdoblju od 1999. do 2004. godie porasla za 41 posto, od 1.75 milijuna na 2.5 milijuna. Međutim, ovom postotku porasta razlog je brzo širenje visokog obrazovanja u svijetu, koje u istom razdoblju također bilježi povećanje od skoro 40 posto (od 92 na 132 milijuna), pa se time proporcionalno povećao i broj mobilnih studenata. Do promjena je došlo na drugim razinama, prije svega u poziciji Kine, zemlje iz koje odlazi najveći broj studenata u inozemstvo – 14 posto od ukupnog broja – prvenstveno u SAD, Japan i Veliku Britaniju. “Kina postaje vodeća snaga u internacionalizaciji visokog obrazovanja” (Hendrik van der Pol), što je dramatično promijenilo globalnu distribuciju mobilnih studenata. Naime, još u 1999. godini Istočna Azija imala je podjednak broj studenata u inozemstvu kao i Zapadna Europa; četiri godine kasnije ima ih za trećinu više (29 posto prema 17 posto Zapadne Europe).

Relativno gledajući, afrički studenti ostali su pri vrhu mobilnosti: jedan na svakih 16 studenata ili 5.9 posto studira u inozemstvu (kao razlog navodi se ograničen pristup domaćim sveučilištima ili njihova niska razina), dok se na drugoj strani, s jednim na svakih 250 studenata ili 0.4 posto u inozemstvu, nalazi Sjeverna Amerika (najniži postotak među svim zemljama ima SAD – 0.2 posto). Na šest zemalja dolazi 68 posto mobilnih studenata: na prvom su mjestu SAD (23 posto), a slijede Velika Britanija (12 posto), Njemačka (11 posto), Francuska (10 posto), Australija (7 posto) i Japan (5 posto). Možda su SAD ponosne što primaju najveći broj studenata iz cijelog svijeta, ali s daleko najnižim postotkom mobilnosti svojih studenata prema drugim zemljama (0.2 posto) morale bi se zamisliti nad tokovima interkulturne komunikacije.

Mobilnost studenata Centralne i Istočne Europe iznosi 1.6 posto, a unutar tog postotka najviši porast u navedenom razdoblju imaju Albanija (30 posto), Makedonija (12 posto) i Bugarska (11 posto). Za Hrvatsku se navodi samo 8.2 posto, s naznakom zemalja u kojima studira najveći broj studenata: Njemačka, Italija, Austrija, SAD i Slovenija, što znači da se pitanju mobilnosti hrvatskih studenata treba pokloniti veća briga u visokoobrazovnoj, znanstvenoj i kulturnoj politici.

Unescova studija daje niz statističkih podataka koji mogu biti korisni u daljnjim analizama internacionalizacije visokog obrazovanja. Mobilnost umjetnika i mobilnost studenata omogućuju stvaranje novih i dinamičkih veza, nove načine povezivanja i interkulturnog komuniciranja i dijaloga kojim smo danas svi zaokupljeni, ukratko, omogućuju razumijevanje, poštivanje i promicanje raznolikosti kultura.