Moć građanske inicijative

Kako je to u uvodu svog teksta naznačio kolega Vidulić, središta Splita i Zagreba u aktualnoj su se fazi postsocijalističke tranzicije našla u sličnoj situaciji: njihova današnja atraktivnost izaziva interes privatnih poduzetnika koji bi ju željeli prisvojiti i – oduzimajući prostor javnosti – “prodati” novim, privatnim vlasnicima. Pritom, ne shvaćaju (ili ih jednostavno nije briga) da takvom privatizacijom mijenjaju i uništavaju karakter tih prostora, dakle upravo ono što ih danas čini vrijednima i zanimljivima.

Slični su i neki vanjski simptomi predlaganih zahvata (dovođenje prometa u središte grada), “argumenti” kojim se predloženi zahvati opravdavaju (u Zagrebu “štakori”, u Splitu “substandardni uvjeti života u gradskoj jezgri”), kao i evidentna sprega gradske vlasti i poduzetničke klase u naumu da se predloženi “projekti” realiziraju.

Poduzetničko osvajanje centra

Među dvama projektima i prostorima na koje se odnose postoje, ipak, i neke razlike. Na prvi pogled je najuočljivija njihova različita spomenička vrijednost. Kao što je napomenuo kolega Vidulić, povijesna jezgra Splita spomenik je najvišeg svjetskog ranga pod zaštitom Unesca. Dioklecijanovu palaču pak pojedini istaknuti povjesničari umjetnosti smatraju najvrjednijim arhitektonskim spomenikom na području Republike Hrvatske.

Središte grada Zagreba nema takvu spomeničku vrijednost, no to za meritum stvari nije ni važno: naime, prostor Cvjetnog trga i Donjeg grada općenito, građanima i građankama Zagreba znače isto što i povijesna jezgra Splita stanovništvu toga grada. I jedan i drugi prostor su generatori identiteta, “čvrste točke” oslonca drugdje već davno ugrožene urbanosti, dobar razlog za pobunu kad netko pokuša ne samo zapriječiti njihovu upotrebu građanima i građankama nego i izdvojiti ih iz ukupne simboličke slike grada.

Prava razlika među dvama “projektima” jest u tome što je splitski otpočeo znatno ranije. Središta Zagreba, a među prvim lokacijama upravo Cvjetni trg, dosad je stradavalo iz razloga “reprezentativnog uređenja” po ukusu aktualnih obnašatelja vlasti. U Splitu je pak od kraja 2002. na djelu čisto “poduzetnički” motivirana akcija, s isključivim ciljem zarade novca na – među ostalim – jednom od rijetkih gradskih područja na kojem je još bila moguća komercijalna (stano)gradnja.

Iako je zagrebački poduzetnički kapital znatno silovitiji, a gradonačelnik Bandić “karizmatičniji” i “poduzetniji”, ne bi nikako valjalo zanemariti “graditeljski lobi”, koji je u Splitu uspio ne samo ishoditi ukidanje Urbanističkog zavoda nego i tijekom jednog desetljeća urbanistički posve nereguliranom stanogradnjom posve iskoristiti (čitaj: bespovratno uništiti) gotovo sve, pa i najatraktivnije gradske prostorne resurse.

Kad na lokacijama koje je bilo nešto jednostavnije uništavati, nije više ostalo ništa, interes se polako okrenuo prema samom središtu grada. I tu dolazimo do druge razlike u odnosu na aktualni zagrebački projekt: dok bi njegova provedba zahtijevala promjenu važećeg GUP-a, splitski je “graditeljski lobi” prokušanom metodom “tihog rada” bio već uspio na Gradskom vijeću ishoditi usvajanje svog plana i dočekati njegovu objavu u Službenom glasniku grada Splita. Drugim riječima, gradnja planiranog stambenog bloka u jugoistočnom kvadrantu Dioklecijanove palače mogla je otpočeti već 2003., kao i gradnja na drugih četrnaest lokacija predviđenih planom što ga je – horribile dictu – priredila splitska Služba za staru gradsku jezgru, a ovjerio lokalni Konzervatorski odjel Ministarstva kulture.

Smanjena mogućnost slobodnog medijskog izvještavanja

Razlog zbog kojega gradnja do danas nije otpočela bilo je negodovanje javnosti, a do tog je negodovanja došlo stoga što su za iznošenje informacija i stavova, te polemike u svezi s projektom u doba neposredno nakon njegova usvajanja bile otvorene stranice kulturnog priloga Forum Slobodne Dalmacije.

Kako se činilo da, unatoč javnoj pozornosti koju su napisi u Forumu izazvali, tvorci i provoditelji plana smatraju da im legitimitet nije ugrožen, te da im se suprotstavljamo kolega Vidulić i ja kao pojedinci, pokrenuo sam internetsku peticiju s nazivom Podržimo urbanizam – suprotstavimo se komercijalizaciji!, koju su smjesta počeli potpisivati brojni ugledni stručnjaci/kinje, ali i tzv. obični građani i građanke. Vezu na peticiju postavio je i strukovni web site Arhitektura-info, koji je tada održavao Miće Gamulin, prostora raspravi o temi dala je i emisija Cenzura na lokalnoj televiziji Jadran. O problemu su na istaknutim mjestima pisale i druge dnevne novine, a prilog o tome da se nešto događa sa splitskom baštinom prikazan je i u emisiji Pola ure kulture na nacionalnoj televiziji.

Pod kombiniranim udarom iskaza građanske svijesti i medijskih izvješća, predlagači već usvojenog plana posve su se povukli i, kako je vrijeme pokazalo, čekali novu priliku za istup. Već tada bilo je jasno da peticija potpuni učinak postiže tek u sinergiji s tzv. starim medijima, koja je na kapitalističkom Zapadu u to vrijeme već bila teško zamisliva, a na europskom Istoku još moguća. Kasnije sam doznao da je u Rumunjskoj na sličan način, kombiniranim pritiskom internetske peticije i novinskih članaka pisanih u povodu nje, održan zavičajni muzej kojemu je bilo najavljeno zatvaranje. Ne znam kako je danas u Rumunjskoj, ali u Hrvatskoj se situacija opasno približila marginalizaciji izvorne cyber demokracije, te monopolnim i “postžurnalističkim” trendovima u području masovnih medija, primjetnim u više zemalja na Zapadu, a osobito ozloglašenima u talijanskom primjeru.

U Hrvatskoj se, pokazuje to i medijska ekologija s kojom smo se susreli pri ponovnom pokretanju peticije, približavanjem Europskoj uniji – paradoksalno – smanjuju mogućnosti slobodnog medijskog izvještavanja o pojedinim događajima, ako ne u odnosu na stanje prije 1990., a onda sigurno u odnosu na stanje u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Novu peticiju, ovaj put s naslovom Podržimo urbanizam – sačuvajmo Dioklecijanovu palaču! pokrenuo sam u odgovoru na nove planove za gradnju, ovaj put više s hotelskim nego stambenim predznakom, i to na 21, a ne više na 14 lokacija.

U doba pokretanja prve peticije bili smo tehnološki na stupnju na kojem je zagrebačku peticija za spas Cvjetnog trga, koja je potom prešla u organizaciju Prava na grad, otpočela Urša Raukar. Značilo je to da su potpisi stizali na moju adresu, tj. adresu koju sam otvorio posebno u tu svrhu, a kolega Tomislav Lerotić ih je ručno postavljao na web site.

Šutnja arhitektonske i urbanističke struke

Da bi nam ostalo više vremena za pisanje i lobiranje, ovaj smo se put odlučili za održavanje peticije na američkom siteu iPetitions, na kojem se potpisi primaju automatski. Odluka se pokazala dobrom, ne samo zbog uštede vremena nego i stoga što je peticija uz brojne hrvatske potpisnike i potpisnice, privukla i one inozemne kojima ne bismo mogli osobno poslati poziv na potpis. Urednici iPetitions postavili su, naime, peticiju na visoko treće mjesto na popisu globalnih peticija koje se nalaze na njihovu siteu, i tu ga održavaju već dva mjeseca. Osobito me iznenadilo što su mi, u kontaktima oko tehničkog održavanja, poručili da se nadaju da Dioklecijanova palača neće doživjeti sudbinu asfaltiranih nalazišta pod cestom u Saloni.

Peticiju su ponovo potpisali brojni građani i građanke, te javne osobe, ugledni stručnjakinje i stručnjaci u područjima poput urbanizma i arhitekture, povijesti umjetnosti, kulturne politike, sociologije. Među potpisnicima je, kao i prošli put, velik broj umjetnika i umjetnica, osoba s civilne scene, sveučilišnih nastavnika i nastavnica, ali – što je osobito zanimljivo – i angažiranih novinara i novinarki, koje kad je u pitanju javni interes ne mogu zaustaviti floskule o potrebi njihove “neutralnosti”. Već se naziru i konture sveučilišnih ustanova s kojih stiže veći broj potpisa i na čiju podršku javne inicijative mogu računati, ali na žalost i onih drugih, od kojih je najupadljiviji izostanak arhitektonske i urbanističke struke s najvećim akademskim senioritetom.

Primjerice, iako je poziv na potpisivanje peticije odaslan na sve službene adrese cjelokupnog nastavnog osoblja zagrebačkog i splitskog studija arhitekture, odazvali su mu se uglavnom samo osobe na najnižim stupnjevima akademske hijerarhije: u općenito vrlo malom broju potpisanih, potpisivali su uglavnom asistenti i asistentice te samo jedan docent. Od profesora i profesorica arhitekture i urbanizma, od kojih bi trebalo očekivati javno djelovanje i zaštitu interesa javnosti upravo u ovom području, nije potpisao doslovno nitko.

Izostali su također potpisi pojedinih novinara i novinarki koji su se prethodni put oglasili u podršku inicijative. Već i ovaj podatak govori o izmijenjenoj “medijskoj klimi” u odnosu na stanje u kojem se akcija odvijala prije četiri godine. Slobodna Dalmacija, koja je kao lokalno najčitanije novine odigrala ključnu ulogu u diseminaciji stavova i razmjeni mišljenja, otkad je prešla u vlasništvo EPH ima znatno drukčiju uređivačku politiku, a osobito tretman “intelektualnih” tema. Kulturni prilog Forum, nagrađivan i po općem sudu kulturne javnosti svojedobno najbolji prilog te vrste u zemlji, ukinut je jer je “bio loš”, kao što je nedavno objasnio suvlasnik EPH Ninoslav Pavić.

Ne ulazeći u raspravu o tome za koga je mogućnost javne i intelektualne razmjene mišljenja bila “loša”, može se konstatirati da je na stranicama kulturne rubrike Slobodne Dalmacije ovaj put objavljen vrlo mali broj napisa o lokalno presudno važnoj temi, i da su ti natpisi znatno manje veličine nego što je to bio slučaj prije četiri godine. Iako se polemika o planiranoj gradnji u gradskoj jezgri u javnosti rasplamsala, nakon početnih obavijesti, Slobodna Dalmacija više ne izvješćuje o njoj, ilustrirajući zorno ono što se dogodilo većem broju “regionalnih” novina u postsocijalističkim zemljama kad su prešle u vlasništvo transnacionalnih korporacija. Ostale su “lokalne” ili “regionalne” samo po imenu, a u njima više nema tema koje su za lokalnu i regionalnu javnost najvažnije.

Bez Slobodne Dalmacije

U splitskom slučaju riječ je zasad tek o dojmu javnosti, koji se može iskustveno potkrijepiti upravo na primjeru vijesti (odnosno izostanka vijesti) o planiranoj gradnji u povijesnoj jezgri Splita. Znanstvena analiza sadržaja objavljivanih na stranicama Slobodne Dalmacije od trenutka njezine privatizacije pokazat će zacijelo zanimljive rezultate i u pogledu njihova regionalnog i lokalnog profila. Zasad se, međutim, kao indikator stanja može uzeti i podatak da novinari i urednici te kuće ne reagiraju niti potvrdom niti nijekanjem na materijale koji im se dostavljaju o temi, ponekad i na njihov prethodni zahtjev.

Pokazuje se da su temi najveći prostor posvetile novine koje još nisu u korporacijskom vlasništvu, poput Novog lista, Feral Tribunea i Vjesnika. One su također, u intonaciji i opremi članaka, u prvi plan isticale javni interes. Isto su činili i emisija Cenzura, a također i lokalni program Hrvatskog radija, kad je početno opsežno izvijestio o temi. U programima HRT-a – dakle, javne televizije – tema, međutim, nije uopće spomenuta, čak ni u emisijama iz kulture. Jedini prilog u informativnim emisijama nacionalne gledanosti objavljen je u programu postaje RTL.

Ovaj put, prvenstveno iz razloga nepostojanja kulturnog priloga Slobodne Dalmacije, nije moguća medijska sinergija niti detaljna rasprava o temi kakva se vodila u Forumu. U drugom se aspektu, međutim, ponovo pokazuje da je svaka javna građanska inicijativa vrijedna i da ima dugoročno djelovanje. Zbog pritiska koje su prije četiri godine izazvale rasprave o temi i peticija, u novi je GUP Splita unesena klauzula da svim budućim izmjenama starih urbanističkih dokumenata moraju prethoditi urbanistički natječaji na osnovi kojih bi se priroda tih izmjena uopće mogla utvrditi.

Budući da je Gradsko poglavarstvo Splita “preskočilo” taj proceduralni moment, na temelju članka 103. važećeg GUP-a stekli su se uvjeti ne samo za pismene prigovore na “javnom uvidu” nego i prijavu Urbanističkoj inspekciji, koja je također odaslana. O tematici i njezinoj štetnosti za javni interes i kulturnu baštinu obaviješteni su i odgovarajući resorni ministar (kulture) i ministrica (graditeljstva i prostornog uređenja), kao i predsjednik Vladina Savjeta za prostorno uređenje. Jasno je da predsjednik Savjeta Jerko Rošin, nelegalnim predloženim planom inače predviđen za arhitektonsko rješenje lokacije br. 1, nema volje odgovoriti na dva poslana dopisa. No, nije jasno zašto ministarski kabineti nisu u stanju poslati niti dopis s kratkom potvrdom primitka pošte, čak ako se i ne misle očitovati na sadržaj upućenih im predstavki.

Podrška europskih institucija

Na ovom mjestu dolazi do izražaja spomenuta razlika u spomeničkom statusu Dioklecijanove palače i središta Zagreba. Budući da je Palača pod zaštitom Unesca, o pokušajima djelovanja koje bi moglo ugroziti njezin zaštićeni status, može se obavijestiti predsjednika Unescova Centra za svjetsku baštinu Francesca Bandarina. Također se, u pismenim prigovorima na “izmjene i dopune Provedbenog urbanističkog plana povijesne jezgre Splita”, može zatražiti povlačenje istih s razloga što Unesco nije obaviješten o namjeri poduzimanja radova na zaštićenom području, čime splitsko Gradsko poglavarstvo i konzervatorske službe krše članak 172. Pravila za provođenje Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa, koju je potpisala i Republika Hrvatska.

Treba na kraju napomenuti da je – za razliku od hrvatskih resornih ministarstva – gospodin Bandarin na prijavu odgovorio s blackberryja u manje od pola sata. Valja također imati povjerenja u rad Urbanističke inspekcija. Ona je – nakon opsežne provjere – ove godine već donijela rješenje kojim ne dopušta izmjene PUP-a kojima bi se legalizirao dio prethodno nelegalne “najpoznatije splitske bespravne gradnje”, monstruoznog stambenog bloka nasuprot Kliničkom bolničkom centru Firule.

No, Bandarinova responzivnost, a i opći tijek postupno sve većeg uključivanja u rad europskih institucija, ukazuje vjerojatno na budućnost civilnog djelovanja u Hrvatskoj. Ako priključenje Europskoj uniji sa sobom nosi trend sužavanja medijskog prostora zbog njegove komercijalizacije i sve većeg udjela transnacionalnog korporacijskog vlasništva, ono istodobno otvara sve veću mogućnost sinergije s europskim pravnim i političkim instancama. Simbolično rečeno, umjesto pisanja u ukinutom Forumu, sada preostaju dopisi povjereniku za kulturu Europske komisije i veleposlaniku EU-a u Hrvatskoj.

PODRŽIMO URBANIZAM - SAČUVAJMO DIOKLECIJANOVU PALAČU!

Dioklecijanova palača u Splitu, podignuta u 4. stoljeću naše ere, arhitektonski je spomenik upisan na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine. Osim što čuva obilježja rimske arhitekture vremena u kojem je nastao, najvrjedniji arhitektonski spomenik na tlu Republike Hrvatske svjetski je poznat po tome što su na njemu ostavili traga svi kasniji povijesni graditeljski stilovi.

Izgradnja novih povijesnih zgrada u povijesnoj jezgri Splita nastavila se do današnjih dana. Međutim, neke građevine podignute ili srušene tijekom dvadesetog stoljeća bile su predmet velikih javnih prijepora.

Stručnjaci, baš kao i angažirani građani Splita, smatraju da bi svaku novu gradnju na prostoru Dioklecijanove palače trebalo poduzimati samo na osnovu pomno razvijanih urbanističkih rješenja dobivenih javnim natječajem. Opći je osjećaj da bi Palača trebala nastaviti biti mjesto na kojem se živi, međutim pod uvjetom da to ne dovodi u pitanje njezin karakter kulturne baštine čovječanstva.

Dana 24. studenoga 2006. godine, splitsko je Gradsko poglavarstvo donijelo odluku o započinjanju procesa koji predstavlja veliku opasnost za kulturnu baštinu grada Splita. Poglavarstvo je, naime, odlučilo selektivno izmijeniti stari urbanistički plan gradske jezgre, koji je izrađen 1990., na temelju još znatno starijeg plana višeg reda iz davne 1978. godine. Unatoč postojanju novog plana višeg reda, koji je usvojen potkraj prošle, 2005. godine, splitsko Poglavarstvo krenulo je u proces izmjene starih planova, da bi omogućilo komercijalnu gradnju na 21 lokaciji u staroj gradskoj jezgri.

Prethodno Gradsko poglavarstvo pokušalo je učiniti posve isto potkraj 2002. godine, s tom razlikom štoje onda nova - isključivo komercijalna – gradnja bila predviđena na 14 lokacija. Peticija protiv takve odluke, pokrenuta u veljači 2003., kao i javni pritisak koji je uslijedio, uspješno su zaustavili gradnju tada predviđenu na prostoru Dioklecijanove palače i u njezinoj kontaktnoj zoni.

Sada ponovo tražimo da - umjesto izigravanja zakona i pravila struke - započne proces pomnog urbanističkog planiranja. Također tražimo da se najbolji koncept integralnog urbanističkog rješenja stare gradske jezgre Splita dobije temeljem javnog natječaja.

Potpišite peticiju i pomozite nam sačuvati kulturnu baštinu i urbani identitet grada Splita: PODRŽIMO URBANIZAM - SAČUVAJMO DIOKLECIJANOVU PALAČU!

------------------------------------------------------------------------------------

Peticiju pokrenuo Mirko Petrić, 1. prosinca 2006., do zaključenja ovog broja Zareza potpisalo 1396 osoba. Peticija se može potpisati na internetskoj adresi:

http://www.ipetitions.com/petition/savepalaceofdiocletian/ . Dostup do peticije je također moguć upisivanjem u pretraživač fraze “Help save the Palace of Diocletian” ili pak ulaskom na adresi www.lerotic.de