S dizajnericom, glazbenicom i kostimografkinjom razgovaramo o njezinim modnim performansima osamdesetih godina, a u povodu izložbe Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne
S obzirom na veliku izložbu o osamdesetima koju priprema Branko Kostelnik, recite nam nešto detaljnije o svojim modnim performansima tih godina s obzirom da Vas mnogi ističu kao modnu živu skulpturu ovoga grada toga doba. Pritom su Vas često uspoređivali s bendom Siouxsie and the Banshees, odnosno sam je Jurica Popović u dokumentarnom filmu R.I.P. istaknuo kako su mu uzor bili Siouxsie.
Tih godina, a bila je to 1983., Ana Lendvaj je smišljala modne projekte koji su se događali na neobičnim mjestima. Nismo imali ni pistu ni produkciju, koristili smo poluzavršene prostore tada tek započetoga naselja Sloboština. Ana Lendvaj osmislila je cijelu priču koju je izvedbeno smjestila u prizemljima tih zgrada-kostura. Svaki dizajner, umjetnik, umjetnica odabrao je prostor u prizemlju u kojem smo osmislili butike gdje su se događale izložbe i revije. Svoj sam izlog nazvala Žive lutke. Manekenke su naizmjenično pozirale kao žive lutke a posjetitelji su prolazili između njih. Navečer su se događale veće revije i time se onda završavao svaki pojedini dan. Cijelo je događanje trajalo tjedan dana. Drugi put se to modno-izložbeno događanje održalo u Centru za kulturu Remetinec pod naslovom Zrna kulture. Tada smo imali i deplijan gdje je svatko od kreatora/ica zasebno predstavljen s nekim našim malim sličicama. Zatim se navedeno događanje odvilo i u pothodniku Novoga Zagreba koji su tek tada bili sagrađeni. Privlačili su nas kao nova urbana mjesta. Prije tih modno-izložbenih događanja, sve je ipak počelo u Lapidariju kao kultnom mjestu izlaska svih nas, moje generacije, gdje su koncerte imale sve grupe toga doba kao i moj Trotakt Projekt. Mislim da sam bila jedna među jedinima kao pjevačica koja se predstavljala i modnim performansima. To je značilo da sam osmislila neku priču i odabrala djevojke koje će nositi moje modele; nije se radilo o profesionalnim manekenkama – to su bile djevojke koje su na ulici izgledale kao modni eksponati, kao uostalom i ja. Inače, tada je bila rijetkost da su žene frontmeni muških bendova; izuzetak su uz nas i Karlowy Vary, Xenia i Kaos.
BADNJAK U LAPIDARIJU 1981.
Često se ističe da je paralelno s Vašom pjevačkom karijerom krenula i dizajnerska karijera te da ste na prvom samostalnom koncertu u Kulušiću Trotakt Projekta predstavili i svoju prvu kolekciju.
Da, ali prije toga sve je započelo 1981. godine u Lapidariju kad smo kao bend Trotakt Projekt, 24. prosinca 1981. točno na Badnjak imali svoj prvi veliki koncert u okviru YURM-u (Jugoslavenski Rock Moment – festival najboljih novih sastava u bivšoj državi). Pošto smo pobijedili, mogli smo nastupiti u prestižnom klubu Kulušić gdje smo predstavili svoj multimedijalni projekt, što znači da su osim koncerta uživo bili prezentirani i naši slajdovi. Nadalje, bila je i modna revija, moja prva modna revija, a svi su zidovi Kulušića bili izložbeni prostor na kojima je naš prijatelj, akademski slikar Teo Vučković napravio stripove na tematiku naših tekstova (radilo se o ogromnim formatima stripova) koji su onda naknadno izlazili na zadnjoj stranici Studentskoga lista iz broja u broj. Bila je to neka naša multimedija s kojom smo pokušali objediniti što smo radili, a osluškivali smo što se događa u Londonu. Naime, bili smo preplaćeni na londonski Face. Upijali smo tu njihovu multimediju i na temelju toga su i nastajale naše fotografije. Za sve članove benda šivala sam kostime. Naši glazbenici, rokeri toga perioda – većina je pripadala pop, rock glazbi – puno su se interesantnije odijevali i mogli su biti uzor na način kako izgledaju na stageu. Što se tiče strane scene, tada su mi bili uzor Bryan Ferry, Bowie, Pretendersi, Annie Lenox… Upijala sam kako su izgledali i željela sam se dočepati Londona. Upravo je sve to objašnjeno u našem dokumentarcu R.I.P. (Repriza izgubljene ploče) koji je bio već nekoliko puta na HTV-u, a u koji su uključeni raznorazni prilozi iz toga perioda, tako da se vidi i moda toga doba.
Otud je lagano krenula moda, a kako je Ana Lendvaj istinski modni skaut u smislu pronalaženja mladih ljudi u kojima vidi talente, tako je i mene prepoznala. Tada je Ana poželjela vidjeti moj modni ormar nakon čega me nagovorila da napravim revije, odnosno da pokažem te neke svoje instalacije. Sve je to tako krenulo ranih osamdesetih. Dakle, počela sam osmišljavati modne performanse u okviru tih kulturno-modnih događanja u kojima su bili uključeni brojni kreatori toga doba. Bila je to zagrebačka alternativna modna scena koja je funkcionirala dosta godina i mislim da je objavljena monografija, koju, usput rečeno, nažalost nikada nisam vidjela. Tu smo svi navedeni, svi koji će ostalom biti prezentirani na ovogodišnjoj izložbi u osamdesetima. U to sam vrijeme sa studentskim džeparcem skupljala sve na buvljacima, prekrajala stare stvari i stavljala na sebe – tako sam radila neku svoju modu. Sve je to bila više stilizacija, i sve smo to nazivali performansima. Iz sadašnje perspektive sve mi se to čini daleko interesantnijem od današnjega modela stvaranja. Tada smo istinski istraživali što bismo mogli kombinirati. Osim toga bili smo jednako ekscentrični na stageu kao i u životu, nismo radili razliku između života i umjetnosti. Pritom osamdesetih nismo imali kvazi modne kritičare koji negiraju sve što nema veze s fotošopiranim modelima na naslovnicama i sve to što smo radili nismo nazivali ni modom ni modnim revijama. Uostalom, i danas kažem da se igram. Istina, većina iz tog perioda završila je modni dizajn, dok sam sama bila naturščik i nisam se vodila prema kalupima. Sama sam naučila šivati, sama sam šivala, i tako sam nekako krpala svoj studentski budžet. Sva ta modna događanja koja sam spomenula bila su zaista posjećena i jako se puno pisalo o njima. I sve je to izgledalo kao neki živi koncert – uvijek je sve bilo praćeno živim glasom.
IZVEDBA MIRISA
Kako je krenula ideja s multimedijalnošću koju ste čak izvedbeno protezali i na mirise? A što se pak tiče koncerta na Badnjak u Lapidariju, danas vrlo mlada generacija, naravno neki pripadnici, vjeruju kako je i 1980-ih godina bila zabranjena proslava Božića u bivšoj državi.
To je prvi put da čujem da je bilo zabranjeno slaviti Božić. Zabrana nikako nije bilo. (smijeh) Najbolji Božići u Zagrebu su bili oni koji su slavili u Saloonu. Toga više nema. To je bilo ludilo od Badnjaka, što danas nažalost više ne postoji. Nekada sam ostajala u Zagrebu na Badnjak, ali sam isto tako češće išla kući u Metković; sjećam se tih petardi ispred Crkve. Božić je predstavljao zbroj svih blagdana pa puta pet. Istina, zabrane su bile u nekim drugim krugovima koji su kalkulirali s radnim, političkim mjestima, kako biti i ostati ustoličen negdje pa su krili odlaske na Božić. Morali su se svega toga odricati kako bi zadržali svoja ustoličenja. Istina, neki nisu ni pripadali tim krugovima vjerovanja. Na tom prvom nastupu u Kulušiću upravo smo donijeli mirise Božića. Jure je ta centrifugalna sila oko kojega se vrtjela priča Trotakt Projekta i koji je smišljao sve te fore. Htio je da budemo zanimljivi u toj svojoj pojavnosti jer love nije bilo. Tako da tu svoju ideju namirisane dvorane i danas ponavlja kad uspije. Uostalom, od njega je krenula cijela ta priča o multimedijalnosti Trotakt Projekta tako da se naš bend upravo i izdvaja kao prvi bend s multimedijalnim projektima u bivšoj državi. Naime, Jure je u Faceu prepoznao da je multimedijalnost došla zapravo iz britanske periferije a ne iz centra – Londona, i to nas je sve – nas iz Metkovića – osnažilo u toj zagrebačkoj priči.
MUZEJ ROCK GLAZBE
I završno, Jurica Popović je više puta istaknuo kako bi volio osnovati M/muzej rock glazbe; kako stoje stvari s navedenim projektom?
Kao kolekcionar sve je sačuvao što smo radili; jednako je tako i kolekcionar LP-a, raritetnih izdanja, kao što je sačuvao i sve brojeve Facea koje smo rabili za naš vlastiti stil fotografiranja, odijevanja. Toliko smo pričali o tome, toliko smo puta rekli da imamo bogatstvo materijala u originalima. Znači, radi se o 1981. godini, o nečemu što je staro 35 godina, a što mora biti negdje već pohranjeno. Nažalost, nikoga ne zanima da se pokrene Muzej rock glazbe što se već radi u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Za sada postoji samo virtualno na Facebooku, što znači da ne i postoji.