Derridaovsko se polazište utemeljeno na metafizici teksta aktivno provlačilo kroz postmodernističku umjetničku praksu te je bilo vrlo aktualno sve dok prvenstvo devedestih godina prošloga stoljeća nije pokušao preuzeti model slikovnoga obrata W. J. T. Mitchella
Postavljanje kratkotrajnih jednodnevnih ili dvodnevnih izložbi nije česta praksa, budući da postoji ogroman nesrazmjer između truda uloženoga u organizaciju izložbe i njezinog samog trajanja. Međutim, kratkotrajna umjetnička intervencija u urbano tkivo grada predstavlja jedno od osnovnih polazišta niza izložbi koje organizira osječki POPUP projekt. Ovoga je puta “anomaliju” u nekadašnji poslovni prostor u Radićevoj 32 unio mađarski umjetnik János Sugár. Iako nevelika opsegom, izložba je uspješno prezentirala osnovnu strategiju Sugárove umjetničke prakse. Tome je pomogao i opširan intervju koji je za tu prigodu s mađarskim umjetnikom napravio kustos Branko Franceschi. Ne bih ovdje uplitao brojne biografske podatke iz Sugárova života. Spomenut ću tek da je on u međunarodnim razmjerima iznimno izlagan mađarski umjetnik te da je profesor na budimpeštanskoj umjetničkoj akademiji. U Osijeku je ovom prigodom izložio pet djela: video radove Homesick (2007.) i Subversive Designers (2010.), instalaciju The Demos of the Ten Most Popular Hungarian Politicians (2007.), natpis Snaga je nevidljiva sve dok je ne isprovociraš (2010.) te Razglednicu (2014.) na kojoj isti natpis drži Gordana Anđelić.
Sugárov je umjetnički pristup prožet društvenim i političkim aktivizmom na što bez iznimke upućuju svi izloženi radovi. U videu Homesick umjetnik u trajanju od osam minuta bilježi predstavljanje mađarskih kandidata iz svih dijelova zemlje u kvizu Tko želi biti milijunaš. Jednolično nizanje kandidata, čiju monotoniju razbija tek drugačija reakcija svakoga od njih pred kamerom koja ih snima, Sugáru služi da bi prikazao način na koji je moguće predstaviti njegovu zemlju preko referentnoga uzorka njezinih stanovnika; u ovome slučaju onih koji su prošli pripremne prijavne krugove za spomenuti kviz. Taj mi je video prizvao u sjećanje Augusta Sandera i fotografije iz njegove knjige Lica našeg vremena (1929.). Dok je Sanders svojim fotoaparatom portretirao lica nekolicine njemačkih stanovnika kako bi sintetizirao sliku tipičnoga njemačkog čovjeka, Sugár primjenjuje obrnutu strategiju – njega ne zanima sinteza, već analiza. Homesick upućuje na različitost mađarskoga stanovništva, pri čemu se pod riječju različitost misli na njezin vrlo širok značenjski opseg (fizička, karakterna, politička, društvena, geografska,...). Kao što različite kandidate povezuje sudjelovanje u istome kvizu s jednakim ciljem – da postanu milijunaši – brojno je mađarsko pučanstvo povezano činjenicom življenja u istoj državi.
Diktatura kao tradicija Video Subversive Designers također se odlikuje velikom dozom analitičnosti, premda je ona u ovom slučaju usmjerena na promišljanje uloge i statusa umjetnosti u društvu. Na videu njemački kustos Hans D. Christ raspisuje u obliku bilježaka i temeljenih pojmova tumači i sintetizira razmišljanja koja Sugár iznosi u razgovoru s njime. Čitav se razgovor dotiče teme subverzivnosti umjetničke prakse i uloge subverzivne dimenzije unutar društvenoga konteksta. Umjetnost bi trebala postavljati pitanja i tragati za odgovorima s ciljem da poveže zajednicu i poveća kvalitetu suživota. Sugár na videu ističe dvije upečatljive rečenice: “Provocation is design, subversion is philosophy.” te “Subversion is not conventional.” Provokacija istinski pomaže u privlačenju pažnje, no nakon što umjetnički rad privuče pažnju, potrebno je da recipijent krene u njegovu osobnu interpretaciju. Sugár zato umjetnička djela smatra i svojevrsnim “spravama za vježbanje” kojima bi ljudi “mogli trenirati svoju interpretativnu moć” (izneseno u intervjuu s Brankom Franceschijem). Umjetničko djelo treba poticati na razmišljanje i biti aktivan faktor u svakodnevnome životu – to i jest osnovni razlog zbog kojega Sugár inzistira na umjetničkoj subverzivnosti koju Christ raspisuje na sljedeći način:
subverzija interpretacija/kontekst/specifičnost zajednica
Radom The Demos of the Ten Most Popular Hungarian Politicians umjetnik u vlastitu umjetničku priču direktno uvodi politiku, točnije dio “najpopularnijih” političara svoje zemlje. Instalacija se sastoji od gomile crnih i bijelih stiropornih glava među kojima je svaka drugačija. Crna i bijela boja glava odraz je pojednostavljenja i u pozadini ne postoji nikakvo simboličko značenje. Uviđajući brojnost glava, posjetitelj postaje svjesan da ih je mnogo više od deset, odnosno da brojnost demona ili zlih duhova višestruko prerasta broj političara spomenutih u nazivu rada. Rekao bih da su političke implikacije rada više no jasne, a Sugár ovakav pristup mađarskoj politici, kako sadašnjoj tako i prošloj, objašnjava sljedećim riječima: “(...) činjenica je da je diktatura jedina stvarna mađarska tradicija (...) Većina je stanovništva genetski naviknuta na autoritativnu i paternalističku državu”. Esencijalna okrenutost Sugárova umjetničkoga djelovanja društvenom kontekstu sada postaje još razvidnijom. Ipak, ostaje pitanje koliko je ona uspješna i poticajna masi kojoj Sugár upućuje svoje radove.
Zabranjena ulična umjetnost Rad s natpisom “Snaga je nevidljiva sve dok je ne isprovociraš” otkriva još jedan važan aspekt Sugárove umjetnosti – oslanjanje na tekst. Derridovska teorija dekonstrukcije temeljena na metafizici teksta kao trajne proizvodnje značenja provlačila se kroz postmodernističku umjetničku praksu (premda je tekst bio važan i zbog nekih drugih karakteristika, kao u konceptualnim radovima Josepha Kosutha) te je bila vrlo aktualna sve dok prvenstvo devedesetih godina prošloga stoljeća nije pokušao preuzeti model slikovnoga obrata W. J. T. Mitchella. Sugár još uvijek vjeruje u prvenstvo teksta – vjerovao je i Mitchell, ali je ipak vizualnosti dao malu prednost. Čini mi se, nadalje, kako se osnova tog rada može naći u Aristotelovoj priči o mogućnosti i njezinu ozbiljenju: “Mogućnost se zove počelo kretanja ili promjene u čemu drugome...”1 Kao što izrezana slova tog natpisa posjeduju mogućnost da se tekst aplicira na zid ili neku drugu (javnu) površinu, jednako tako i ljudi posjeduju mogućnost izražavanja snage (ili odupiranja postojećem stanju). Koliki će se dio te snage prometnuti u neki od raznovrsnih oblika javnoga djelovanja, ovisi o stupnju isprovociranosti onih koji tu snagu posjeduju čuvajući je u stanju mogućnosti. János Sugár kroz svoje umjetničke radove pokazuje kako umjetnost još uvijek može biti provokativna i poticajna. Da provokativnost i danas ima određenu dozu subverzivnosti, Sugár je otkrivao na vlastitoj koži kada je zbog ispisivanja teksta svojeg rada Wash your dirty money with my art na javnu površinu (ispred Vam design centra) prije godinu i pol dana osuđen na godinu dana uvjetne kazne jer je u Mađarskoj bilo kakav oblik ulične umjetnosti zakonski kažnjiv. Koji nam zaključak nudi ova izložba? Iako nam se može činiti da smo Sugárove teze već negdje čuli ili pročitali, njihova aktualnost ne jenjava. Aktualni status quo bez ikakve ugroze dominira našim životima upravo zato što nam nedostaje onoga na čemu Sugár inzistira, a to je aktivno traganje za odgovorima na tekuće probleme koji bi barem malo doprinijeli kvalitetnijem suživotu zajednice u kojoj živimo. A umjetnost? Ona je tu da razvija našu kreativnost i vježba sada već pomalo letargičan misaoni sustav.