Mogućnosti ne-osjećajne inteligencije

Nova knjiga Petera Wattsa Blindsight, najbolji je znanstveno-fantastični roman koji sam pročitao u dosta dugo vremena. To je svemirska opera i roman o prvom kontaktu, i vampirski roman – ali i filozofski roman o prirodi svijesti. (Uobičajeno upozorenje vrijedi i ovdje: ova kritika neizbježno sadrži spoilere, podatke koji mogu pokvariti čitanje.)

Watts je po uvjerenju tvrdokorni socijalni biolog. A to je često nešto što me zaista dovodi do ludila. No, on ima dovoljno konceptualne smjelosti da u Blindsightu to uspješno funkcionira, zastrašujuće i snažno.

Socijalna biologija

Da objasnim nešto o socijalnoj biologiji: prezirem je kada nam “evolucijski psiholozi” govore da su žene “predodređene” da ih privlače stariji, imućniji muškarci, ili da je “kriminalitet” (koncept koji je ostavljen pažljivo nedefiniranim) u znatnoj mjeri genetski, zato što je mnogo vjerojatnije da će “kriminalcima” postati djeca roditelja “kriminalaca” koju usvoji obitelji “ne-kriminalaca”, nego djeca roditelja “ne-kriminalaca” koju usvoji obitelj “kriminalaca”. (Obje te tvrdnje pojavljuju se, na primjer, u knjizi The Agile Gene Matta Ridleyja, koju sam nedavno zadao svojim studentima da je pročitaju.) Takve bezobrazne projekcije suvremenih društvenih predrasuda i stanja nejednakosti u “prirodu” ne zaslužuju čak ni prezir, nisu vrijedne ni energije koja bi bila potrebna da ih se opovrgne. S druge strane, divim se smjelosti Richarda Dawkinsa kada počne zvučati uvelike poput Williama Burroughsa, tvrdeći da smo nezgrapni roboti koji se trude umaknuti kontroli okrutno “sebičnih geni” koji ih programiraju i da su naše najdragocjenije, najvrednije misli zapravo virusne infekcije (“memi”) koje su ovladale našim tijelima i umovima.

Dakle, Watts je socijalni biolog u ovom posljednjem, drskom i zastrašujućem smislu. On zna da živimo u “ratnom svemiru” (kako to kaže Burroughs) – utoliko više što takvo stanje nije posljedica neke aktivne, manihejske zloće (kao što se čini da je slučaj kod Cormaca McCarthyja), nego jednostavno učinak slijepih sila prirodnog odabira. Za Wattsa, prirodni odabir nije dobronamjerna “nevidljiva ruka”, koja automatski proizvodi “optimalne” ishode – kako bi to željela današnja moda povlačenja paralela između darvinovske evolucije i vizije Adama Smitha o “savršenoj konkurenciji”. Umjesto toga, prirodni odabir je gadan, opasan, zvjerski i kratak – i često vodi do zbrljanih ishoda, ne samo za one pojedince i skupine koji u darvinovskoj konkurenciji “izvise”, nego i za “pobjednike” koji su se mogli razviti na način na koji se jesu razvili bilo zbog nasumičnog genetičkog sastava bilo zato što su (privremeno) imali dovoljno sreće da se razviju a da ne naiđu na izmijenjene uvjete koji će ih, dugoročno, sasvim izbrisati s lica zemlje. To se dogodilo dinosaurima, a to se također može vrlo lako dogoditi i nama, prije ili poslije.

Wattsova osjetljivost zapravo nije baš cinična, s obzirom na to da cinizam podrazumijeva neku vrstu opravdanja za stvari kakve već jesu, ili sudioništva s njima, a zasniva se na tome da možemo barem biti sigurni u najgoru verziju, a bilo tko sa suprotnim iluzijama odbacuje je uz podsmjehivanje “a što si drugo očekivao?”. To, u stvari, nije Wattsov ton. On je grubo realističan i namrgođen, gledajući u ponor s punom sviješću da nam ponor uzvraća pogled. Čitati Wattsa prilično je osvježavajuće, kao što je bio slučaj i s njegovim prijašnjim znanstveno-fantastičnim djelima, Rifters Trilogy. No, mislim da je u Blindsightu nadmašio samoga sebe.

Poslijeljudski likovi

Počnimo s ljudima na koje u romanu nailazimo. Wattsovi likovi nezaboravno su ocrtani, gotovo su svi sociopati, do ovog ili onog stupnja, jednako kao što su i potpuno “posthumani”. U 2082. godini većina ljudskih bića postala je suvišna, zato što – kakve god vještine oni imali – računala mogu obavljati njihove zadatke bolje od njih. Mnogo se ljudi potpuno isključilo, smještajući svoja tijela u spremište i puštajući misli da slobodno lutaju Nebesima, prostorom virtualne stvarnosti ugodno narcisoidnog ispunjavanja želja. Ostali imaju gomile genetičkih i živčanih “popravaka” te protetičke produžetke u tijelima i osjetilima; skloni su ostati koliko je moguće u fizičkoj izolaciji, koristeći se virtualnom stvarnošću za zeznute stvari poput seksa. To je jednostavno sigurnije (i fizički i emotivno) nego stupiti u stvarni fizički kontakt. Uvijek je postojala opasnost od terorizma Realista, frakcije koja ne odobrava to “posthumano” stanje: specijalizirali su se za opasne napade retrovirusima.

No, Blindsight se događa među malom skupinom ljudi koji su zapeli na svemirskom brodu koji odlazi u Kuiperov pojas (udaljeno, ledeno i tamno područje iza orbite Neptuna, op. prev.) da bi uspostavili kontakt s izvanzemaljcima, ili ih barem proučavali, a koji su očito stigli iz drugog sunčeva sustava i koji mogu, ali ne moraju, biti prijetnja ljudskom rodu. Zapovjednik svemirskog broda je vampir (Watts donosi briljantan izvještaj o vampirima kao gotovo-ljudskoj podvrsti, koja se od one “osnovne”, Homo sapiensa, razlikuje na nekoliko ključnih genetskih i psiholoških načina). Posadu čine lingvistkinja s (tehnološki stvorenim) sindromom višestruke ličnosti; biolog kojemu su gotovo sva osjetila nadograđena raznim brojnim protezama tako da njegovi osjećaji o samome sebi počivaju mnogo više u dugotrajnim mehaničkim dodacima nego u njegovu vlastitom tijelu; te pripadnica vojske čiji se osjetilni aparat slično proširuje na čitav niz strojeva za ubijanje kojima upravlja daljinskim upravljačem. A (nepouzdani) pripovjedač dao je odstraniti jednu od svojih dviju moždanih hemisfera i zamijenio ju je strojevima; fizički je nesposoban za bilo kakvu vrstu suosjećanja.

Izvanzemaljci kao zombiji

Sve to čini osnovicu stanja s kojim roman počinje. Stvari postaju stvarno čudne kada susrećemo izvanzemaljce za koje se ispostavlja da prilično nadilaze moć ljudskog shvaćanja. Preskočit ću njihovu biopsihologiju, iako je Watts zadivljujuće dosjetljiv u tom smislu (pomaže mu iskustvo pomorskog biologa). Ono što zaista razlikuje izvanzemaljce je to što su oni zombiji: ne u smislu Georgea Romera, u smislu živih mrtvaca, nego u smislu u kojem taj pojam upotrebljavaju kognitivna znanost i filozofija uma. Zombi je biće koje se ponaša i djeluje baš kao što to vi ili ja činimo, koje pokazuje jasne znakove posjedovanja jezika, inteligencije i tako dalje, ali koje je po prirodi lišeno osjećaja ili svijesti. To je stara kartezijansko/solipsistička dilema: znam da ja imam svijest, unutarnji život i svijest o samom sebi. Ali, kako znam da i ti imaš sve te stvari? Koliko mogu znati – s obzirom na to da sve što stvarno znam (prema Descartesu) dolazi od introspekcije – bilo koje drugo biće može vrlo lako biti stroj, ili automaton, koji samo simulira svijest.

E pa, većina filozofa tu paranoidnu fantaziju ne shvaća vrlo ozbiljno. Turing, Wittgenstein i Dennett kažu otprilike da ako nešto (netko?) djeluje inteligentno i svjesno moramo pretpostaviti da on/ona/ono jest inteligentno i svjesno. Hipoteza da bi zombiji mogli postojati – čak i kada su samo nabačeni kao mogućnost, a ne dovedeni do točke solipsističke paranoje – zasniva se na ideji da neka dragocjena unutarnja bit svijesti nije uhvaćena bihevioralnim kriterijima, pa je zombija koji se ponaša poput svjesne osobe barem moguće zamisliti. No, ako odbacite taj smisao višeg, metafizičkog unutarnjeg života kao mistifikaciju – što Turing, Wittgenstein i Dennett, čine – tada ćete isto tako odbaciti i hipotezu o zombijima. (Ako hoda kao patka, kvače kao patka, onda jeste patka.)

Unatoč tome čini se točnim da ljudi koji su obično svjesni ipak mogu izvoditi kognitivno složene postupke dok su u stanju nesvjesnosti: to je ono što se, pretpostavljamo, događa kada ljudi mjesečare ili su pod dubokom hipnozom. Tu je također fenomen “slijepog vida” (blindsight) – što je naslov Wattsova romana zato što je to njegova ključna konceptualna metafora kroz čitavu knjigu – kad ljudi tvrde da su slijepi (ne mogu vidjeti svjesno) a ipak, kada se od njih zatraži (ili kada su prisiljeni, u situacijama u kojima je nužna brza reakcija) da pogode gdje se nalazi nešto u vidnom polju, mogu to učiniti s visokim stupnjem točnosti. To ukazuje da oni, u stvari, mogu vidjeti, barem na određenoj razini – iako ne znaju da mogu.

Koja je evolucijska svrha svijesti?

Zombiji bi, dakle, posjedovali slijepi vid, ne samo kada je riječ o vidu nego za sve osjetilne i kognitivne modalitete. A ispostavlja se da je to slučaj s izvanzemaljcima u romanu Blindsight. Prema svakom mogućem mjerilu oni su neusporedivo inteligentniji i tehnološki napredniji od ljudskih bića (pa čak i od protetički poboljšanih ljudskih bića). A ipak su potpuno lišeni svijesti i osjećajnosti. Oni jednostavno ne znaju da znaju, oni ne znaju što čine, a njihova svijest i djela i jesu utoliko učinkovitiji upravo zbog toga. U stvari, roman dokazuje da je svijest evolucijska slučajnost. Razvili smo svjesne umove zato što smo imali dovoljno sreće (barem neko vrijeme) da se razvijemo u neku vrstu evolucijske žabokrečine a da nismo naišli na konkurentne inteligentne, ne-svjesne organizme. No, svijest je najgora smetnja u borbi za opstanak, i Watts ukazuje da bi vrlo lako mogla biti iskorijenjena, čak i u budućem tijeku našeg vlastitog razvoja. Sociopati su već na pola puta do toga da postanu zombiji, a sociopatija – koja omogućuje konkurentsko natjecanje bez smetnji suosjećanja, grižnje savjesti, kajanja ili samosvijesti – danas je već (kako Watts ogorčeno primjećuje) aktivno odabrana u višim područjima korporativne kulture. Blindsight je izvanredan, i zastrašujući, misaoni eksperiment o mogućnostima ne-osjećajne inteligencije, izgledna mogućnost koja će vjerojatno biti dostupna i nama u budućnosti, kao posljedica robotike (i korporativne kulture), čak i ako nikada ne susretnemo ne-osjećajne inteligentne izvanzemaljce.

Dennett tvrdi da je mogućnost zombija kontradiktorna sama sebi i nedosljedna zato što njezini predlagatelji istodobno pretpostavljaju razliku (mi smo svjesni, oni nisu), pretpostavljaju da je ta razlika empirijski neprepoznatljiva te da ju je nemoguće otkriti i prepoznati (u svakom mogućem smislu zombiji se doimaju točno poput nas). Ali, opet, Dennett ionako nema neko osobito visoko mišljenje o postojanju unutarnjeg života i svijesti. U tom se smislu Dennett izjednačava s Rortyjem, iako bih ustvrdio da obojica pogrešno čitaju i tumače Wittgensteina. No, to je tema za neki drugi tekst. Međutim, Watts tom pitanju pristupa iz ponešto drukčijeg kuta. Ako uzmemo zdravo za gotovo da svijest zaista postoji, barem u nama – pita se Watts – koja bi to mogla biti njezina evolucijska svrha, a koja bi mogla nadoknaditi njezinu (pragmatičnu i kognitivnu) neučinkovitost? Čemu uopće služi naša svijest? U pokazivanju da smo “mi” svjesni, dok izvanzemaljci, vampiri i rukovoditelji iz Blindsighta to nisu, Watts iznosi mišljenje da je razlika između svjesnih bića i zombija važna, u nekom smislu, i da ju stoga jest moguće empirijski otkriti. Razlika je do krajnosti složena i teško neuočljiva, a ipak u konačnici razumljiva (barem za one koji su svjesni).

Korist beskorisnog

Do kraja romana doima se da je razlika između svjesnih bića i zombija u tome što samo svjesna bića posjeduju estetiku. Izvanzemaljci u romanu pomalo su slični logičkim pozitivistima: nemaju estetske senzibilnosti, a estetiku i afektivne izjave smatraju, strogo uzevši, besmislenima. Mogu voditi složene razgovore, unatoč njihovu “nerazumijevanju” što znače riječi kojima se koriste. Nefunkcionalne izraze mogu doživljavati i shvaćati samo kao neku vrstu spama – neželjene, suvišne pošte. Na taj način, Wattsov darvinizam na kraju završava potvrđujući Kanta: određujuće svojstvo estetike jest “bezinteresnost” – svrhovitost njezine strukture ne služi nekoj stvarnoj (empirijskoj ili utilitarnoj) svrsi. Drugim riječima, estetska osjetljivost ili senzibilnost – koju u ovom trenutku možemo izjednačiti sa sviješću u cjelini – nije evolucijska prilagodba, nego puki nusproizvod koji ne služi prilagodbi.

A to nas vraća do tvrdnji o socijalnoj biologiji i evolucijskoj psihologiji. Protivnici pristupa socijalne biologije, poput Richarda Lewontina i pokojnog Stephena Jaya Goulda, tvrdili su da mnoga važna svojstva našega postojanja u stvari nisu sama po sebi učinak prilagodbe te da su nastala samo kao nusproizvodi nekih drugih procesa. To je razlog zbog kojega je kulturna raznolikost važna, i zašto nisu svi aspekti ljudskog postojanja biološki definirani, “predodređeni” i “u našim genima”. Upravo suprotno, tvrdokorni socijalni biolozi i evolucijski psiholozi – poput Stevena Pinkera – tvrde da je gotovo svaka osobina ljudskog postojanja i ljudske prirode, do krajnje visokog stupnja specifičnosti, biološki univerzalna i kulturno ne-raznolika, zato što je izravni učinak prilagodbe (ako ne naše, tada barem naših predaka u pleistocenu). U stvari, gotovo jedini aspekt ljudskog života za koji će Pinker dopustiti da bude puki, neprilagodbeni nusproizvod, a ne “predodređena” crta evolucijske važnosti, upravo su – umjetnost i estetika. Naravno, to je samo Pinkerov načina da kaže da su umjetnost i estetika trivijalne i da nisu vrijedne niti imaju ikakvu važnost. Međutim, sklon sam misliti da Pinker tako izražava, u izokrenutom obliku i nesvjestan toga, kantovsku spoznaju da je estetika neutilitarna, nekognitivna, a, slijedom toga, i bezinteresna; to je razlog zašto je estetska prosudba ključ za ama baš svaku senzibilnost. Izjednačavanjem estetske senzibilnosti sa samom osjećajnošću, i njezinim unazađivanjem čak na evolucijsku disfunkcionalnost, Watts upravlja misli u zapanjujućem smjeru. Zvuči glupo i besmisleno tvrditi da je estetika ono što nas čini “ljudima”, a nesumnjivo bi i Watts odbacio moje pretvaranje te tvrdnje u “temu” svog romana. No, ipak, to mi se čini neizbježno povezanim i u skladu s njegovom radikalnom distopijom. Svijest je samo malo više od neuhvatljivog, kolebljivog udvostručivanja onoga što se događa (kognitivno i afektivno) u dubinama naših tijela. No, na taj način, svijest, estetika i neprilagođivanje ili disfunkcionalnost kod naše vrste idu ruku pod ruku – a to, a ne neka pretpostavljena dobrota ili plemenitost, jest ono što nas razlikuje od ostalih bića i određuje naš život...

S engleskoga prevela Lovorka Kozole