Prozni esej o stoljetnim odnosima između spolova kroz slikarski prikaz strateških dijelova ljudskog tijela
Prvi susret Ni pet ni šest, preda mnom su se raširile gole ženske noge kao Crveno more pred Mojsijem. A sve je do tada bilo uniformirano i očekivano, slika za slikom, panel za panelom, prostorija za prostorijom…
Naivno zatečena, s osmijehom od uha do uha, zagledala sam se u sliku, točnije ulje na platnu, kao da sam prvi put vidjela onu stvar. Profesor se mrtvo hladno prebacio s prijašnje slike na ovu, tek lagano i usporeno podigavši prstom skupe naočale prema korijenu nosa. Dok je on bacao činjenice o dotičnoj, ja sam hvatala tek komadiće njegovog pretihog cjelodnevnog monologa: “Gustave Courbet”, “L’Origine du monde ili Izvor svijeta”, “nastalo godine tisuću osamsto šezdeset…”, “začetnik realizma”, “odbacio idealizam i konvencije”, “brojne kontroverze”...
I prije nego sam se zbrojila i snašla – novi glas:
“What do you say about this?”
Prpošno me upitao mlađahni stranac s dobrim engleskim, dovoljno nesavršenim da shvatim da priča nematerinji jezik. Ljepuškast i za glavu niži od mene, ličio mi je na tipičnog putnika backpackera, mladog, alternativnog hedonista (trunku presrdačnog i prekomunikativnog za moj ukus), na samotnog svjetskog putnika koji upoznaje stotine ljudi mjesečno, sina neradnika bogatih roditelja i još niz stvari koje sam neraspoloženo i stereotipno iskonstruirala u nekoliko sekundi komunikacije s njim.
“Ha? About this picture?”, pitam ja, praveći se da ne znam o čemu priča, kupujući vrijeme za smišljanje suvislog odgovora.
Umjesto čekanog odgovora prevrtila sam svoje ženske bodljikave misli i zaključila da smo oboje stranci u ovoj državi i posjetitelji u ovom muzeju i da je od cijele gomile studentica i nekoliko starijih profesora, uhvatio baš mene za spontano čavrljanje na engleskom.
Čudan sjaj u njegovim očima kojima me prefokusirano gledao i širok presrdačni osmijeh uvjerili su me da je cijeli prepun nečeg ‘pre’ i da nije uletio slučajno meni i slučajno na ovoj slici. Stoga sam, da zadržim minimum pristojnosti i nešto više licemjernosti, pročavrljala par riječi, reda radi.
I tako sam se ja prvi put susrela s ovom slikom, u ovim i ovakvim muško-ženskim okolnostima...
Slikar i kičerica Nekoliko godina kasnije, ne baš identična ova slika, ali sasvim dosljedno utjelovljena u novoj slici, ukazala mi se ponovno:
“A kolko gospodična imate godina, ak se smije znat?” upitao me stariji gospodin.
“Dvadeset i sedam.”
“Ma kaaakvi! Ne veerujem vam! Sigurno nemate prek 20. Uvrh glave, jel tak, Miha?”
“Tak je, ja ne bi dal ni prek 17.”
Trude se oni i trudim se ja, ostati ljubazna. Nadaju se pak oni da mi laska. A nadam se ja da uskoro odlaze. Slađahna maglica iluzije da nam godine ipak ne prolaze, više me guši nego očarava, stoga paralelno nastojim razbistriti prebukirani obzor razmišljanjem o nečem drugom.
Dakle, što se udvaračkih metoda i njihove sofisticiranosti tiče, iako imamo iste instinkte kao naši kućni ljubimci, odmakli smo korak dalje. Imamo manire, taktiku i planove. Lijepo se oblačimo, uređujemo, obrazujemo, vježbamo dobrim ponašanjem i predviđanjem i upravo zato bogatstvo ljudske komunikacije naprosto fascinira izmjenom boja, oblika i posljedica. Eto, čak se i zaljubljujemo, ponekad i smrtno, kako kažu. Komunikacija udvaranja je antropološko čudo, baš kao i umjetnost.
Nakon što sam provarila ovaj zaključak, lutajući mislima na drugu stranu od teme tekućeg razgovora, počela me lagano hvatati panika od tog antropološkog čuda i neizvjesnog kraja predugačkog razgovora prepunog komplimenata i maglica.
Pitala sam se tko je pobogu taj stariji sijedi čovjek pod crnim šeširom u gospodskom mantilu. Sav naočit i uglancan, s finim manirama i onim kunsthistoričarskim vještačkim načinom na koji gleda izložene slike. Potražila sam ga na internetu i pronašla, i to ne samo njega, nego i Nju.
Gospodin je slikar, uvaženi – kako kažu kolege u predgovorima. I to slikar erotske tematike, metalnih penisa i strateških ženskih mjesta.
Krasno, mislim si, gledajući crvenu ženu raskošno raširenih nogu na Googleovoj tražilici. Ova je pak prava erotska kičerica, nedvojbeno modernija, skicozno naslikana, bez previše detalja, ne broji svaku dlaku kao Courbetova L’Origine, a ima još i dvije noge, dvije štikle, dvije ruke, dvije cice i jednu potpuno zanemarenu, skoro izbrisanu glavu.
Slikarstvo u duhu moderne može si priuštiti krivu boju, slobodu selekcije bitnog i eliminacije nebitnog, stoga je sve regularno.
Profesor i Post-pepeljuga Ako je za vjerovati zapadnoj povijesti umjetnosti, nakon prve i druge moderne došla nam je i treća – postmoderna, a ona je pak udrobila u sebe sve dotadašnje stilove, pravce, perspektive i prakse, dajući si još veće pravo od moderne – pravo spajanja nespojivog. Što luđe, to bolje. Ako smo do sada mislili da nešto znamo, postmoderna će nam dokazati da ipak ne znamo.
Zato me je moja L’Origine i posljednji, treći put provela kroz povijesno-umjetničko putovanje.
Naime, jedne lijepe ljetne večeri (moram to naglasiti jer u takvim se večerima događaju posebna poznanstva), na moje radno mjesto naišao je jedan zanimljiv profesor, zasigurno intelektualac. Visok, markantan, elokventan i spreman za razgovore. Za početak.
Nas dvoje obišli smo cijelu galeriju, uzduž i poprijeko, ćaskajući neformalno o slikama, skulpturama, suvremenoj umjetnosti i smislu – svega. Bilo je to jedno od mojih stručnih vodstva, s odličnim sugovornikom, s puno više kreativnog žara interpretiranja i puno manje monologa.
Histeričan poziv očuha koji me je čekao na prometnoj cesti pred galerijom na sva četiri žmigavca, u sekundi me otrgnuo iz te bajkovite umjetničke rute i ja sam, baš poput Pepeljuge (točno pred ponoć!), poletjela van, uz kratak pozdrav i iskreno žaljenje zbog prekinute diskusije.
S obzirom da Pepeljuge i ine princeze ne ostaju neugodno nedorečene i da se njihov mužjak ponovno pojavi kad-tad, pojavio se eto i ovaj moj posjetitelj.
Nakon mjesec dana pod galerijskim pultom dočekala me bijela kuverta. Nemarnim rukopisom napisano je “za Mariju”. U kuverti razglednica – slika – igračka. Moja prijateljica L’Origine u plastificiranoj verziji lomljenja svjetlosti. Kada se slika nagne prema dolje – pica. Kada se nagne prema gore – pimpek!
Ponovno me zatekla, i to kako... Intenzivno razmišljam o suptilnosti te njegove poruke. I zaključujem: ma zaista jedan intelektualan čin, nedvosmislen, a opet u duhu umjetnosti i našeg noćnog razgovora. Dapače, dotiče se i suvremenih teorija, propituje muško-ženske odnose, zadire u feminističke teorije, seksologiju, pitanje identiteta, suvremenih intervencija u klasična djela, nove medije… Slojevitost tumačenja nema kraja i to je onaj spomenuti ‘post’.
A kada se ogoli sva ta roba – pica i pimpek. Od jednog profesora.
I jedna Postpepeljuga.
Zajednički L’Origine Tako sam ja pomoću moje L’Origine savladala umjetnost 19. i 20. stoljeća u Europi.
No, ipak nisam odoljela zapitati se kako bi izgledala jedna drugačija povijest umjetnosti, neka o kojoj se ne priča i o kojoj nas nitko nije podučio, npr. neka afrička, plemenska, kojoj povijest ne prolazi kroz vremensku lentu sa strelicom, koja stoljeća ne bilježi tako temeljito ili ih, pak, nekom nezamislivom odvažnošću, niti ne broji.
Imaju li takve kulture prvo naslikane sve dlake na svome mjestu pa kreativan izbris nekog uda, pa zatim igračku za odrasle – varavog hermafrodita?
I nije mi dosta, moram još malo – postoji li i kod njih tisuću metoda udvaranja ili samo njih nekoliko? Možda samo poziv? Ruku na srce, sa svim tim kamuflažama i bez njih, moja prijateljica pica L’Origine ipak je samo pica, i svi se mi posložimo jedni s drugima kao puzle, bez obzira imamo li fine mantile, vodimo li intelektualne razgovore ili širimo neodoljive osmjehe.
Kada skinemo svu tu pomno ispeglanu odjeću antropološkog čuda, ponovno dolazimo na obični zajednički L’Origine i vraćamo se na početak evolucije. I ove priče.