Moja zemlja, Štaglinec

Treće izdanje umjetničke manifestacije Moja zemlja, Štaglinec, koju su u koprivničkom prigradskom naselju organizirali Vlasta Delimar, koja je i postavila konceptualni okvir događajima nazvavši ih imenom mađarskog esejista i filozofa, i Milan Božić, obilježilo je brojno prisustvo umjetnika i niz njihovih projekata i realizacija te velik interes publike, mahom umjetnika, kritičara, kustosa. Postupno širenje sadržaja ovoga susreta umjetnika proširilo je i broj mogućih solucija u koncepcijskom definiranju akcije: već se sada govori i o umjetničkoj akciji, i o ekološkoj manifestaciji, i o istraživačkom pikniku, i o umjetničkoj tribini, dakle, o intencijama koje, posve u duhu suvremene umjetničke prakse, zadiru u propitivanje nekih od gorućih društvenih, umjetničkih i civilizacijskih pitanja.

Koncept po kojem umjetnica izabire sudionike i određuje strukturu manifestacije nesumnjivo ima čitav niz specifičnosti u odnosu prema klasičnim kustoskim projektima. Labaviji okvir, neposrednije sudioništvo, spontanija atmosfera, autonomnija pozicija umjetnika, tek su neke od vrijednosti koje se teže postižu u institucionalnim akcijama i kustoskim koncepcijama. Međutim, rastom ove manifestacije u širinu i dubinu već je sada dosegnut limit poslije kojega se mora razmišljati i o novom, proširenom konceptu. Takvu konceptu u kojem bi se zadržala svježina, spontanost, nedogmatska orijentacija i središnja pozicija umjetnika koju samo selektor umjetnik može pružiti, ali i konceptu u kome postoji razrađen metodološki i teorijski okvir koncentriran na neka bitna pitanja koja proizlaze iz odnosa umjetnosti i kompleksa zemlje.

Nostalgična priča o umjetniku koji se predaje zakonima prirodnoga reda

Na pozivnici za prvu manifestaciju Moja zemlja, Štaglinec reproducirana je proljetno rascvjetala trešnja čiji se bijeli cvjetovi ocrtavaju na plavome nebu i kontrastiraju na zelenoj livadi. Uraslo u zemlju i uzdignuto do nebeskih visina to je stablo “gospodar situacije”, postojano u svojoj gordoj uznositosti i istodobno blago u svojoj zemnoj običnosti. Stoga su s drveta i prošlih godina i ovoga lipnja brane sočne trešnje. “To da nešto postoji, još ništa ne znači”, kaže Bela Hamvas, “sve što postoji dobiva značenje samo u davanju, samo u darivanju”.

Citirali smo Hamvasa iz sasvim određenih razloga: Bela je, naime, s nama zajedno brao sočne trešnje i na ovogodišnjim susretima u Štaglincu. I nije to samo poetska metafora kojim je baratala Vlasta Delimar, konceptualizirajući cijelu akciju sloganom “Bela Hamvas u Štaglincu”, nego i energetsko stanje kojim je susret zračio. Da “prirodu najbolje vidi umjetnik”, kako bi rekao Hamvas, bilo je posve jasno onoj grupi od petnaestak umjetnika-sudionika trodnevnog susreta i publici koja se sjatila na završni program događanja. Pri tome se nije tražila neka pomirena, harmonična slika koja bi u duhu povratka na “zlatno doba” pokušala regenerirati nostalgičnu priču o umjetniku koji se predaje zakonima prirodnoga reda. Ali se svakako tražila prilika da se uspostavi neka mjera jedinstvenosti: između umjetnika i prirode, čovjeka i svijeta, zemlje i onoga koji po njoj hoda.

Uistinu, što je radio Bela Hamvas u Štaglincu? Nije samo brao trešnje, mirisao svježi otkos livade, hodao bos po podatnoj, netom uzoranoj ledini, ležao u hladu rascvjetale lipe i pio vino, nego je sudjelovao i u raspravama, pa i sukreirao poneki poetski performans. Ako je svojim ponašanjem, u kome je bilo mirnoće i arhetipskog odnosa, odavao nešto od vrijednosti “utopijskog snatrenja”, onda je u pristupu umjetničkom problemu bio na istoj liniji s većinom umjetnika. Poput njih i Hamvas je želio “sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata... Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrst odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo”.

Zanos, vjera i ljubav

Na štaglinečkom imanju godinama se nalazila radionica jednog od posljednjih koprivničkih užara, Ivana Delimara. Taj je majstor na svome posjedu oko radionice nanizao niz manjih i većih objekata s različitim funkcijama, uključujući i stambene, zasadio voćke, kultivirao livade, uredio krajolik te proširio imanje od ravničarskog dijela  do prvih obronaka Bilogore. Naglom smrću majstora Delimara prekinuta je ne samo stara obrtnička djelatnost nego je zamrlo i kućanstvo: kultivirani krajolik postao je u dvije-tri godine gotovo neprohodno područje, prostor koji je pokrila visoka trava, šikara i podivljali voćnjak.

Sve je počelo inicijativom legitimne nasljednice imanja: umjesto da te parcele proda, kako već uobičajena praksa nalaže, Vlasta Delimar odlučila se na pretvaranje imanja i objekata na njemu u zonu prepuštenu umjetnicima: godine 2005. krenula je s raščišćavanjem terena, osnivanjem umjetničke organizacije “Moja zemlja, Štaglinec” te organizacijom prvoga susreta umjetnika. To čišćenje nije smjeralo ka krajnostima ušminkanih, ladanjskih uvjeta; najdalje dokle se došlo bila je nužna kultivacija prirodnih ciklusa. U taj se ciklus trebala smjestiti i umjetnička akcija, ne nužno u pomirenim relacijama, ali svakako u nekom odnosu prema prirodnom i duhovnom ambijentu.

Mnogim iskustvima suvremena umjetnost svjedoči o svojim vezama s kompleksom prirode, shvaćene u klasičnom i u proširenom smislu. Te su relacije uspostavljive kako na tematskoj razini tako i na razini koja implicira prirodu kao univerzalan resurs u interaktivnom odnosu prema čovjeku. Hamvasev intelektualni i moralni profil građen na zanosu, vjeri i ljubavi, dakle, na vrijednostima svetoga znanja generacija može danas izgledati kao newageovska utopija: u svakom slučaju, umjetnici ovdje i sada, načelno ne računaju na pomirenje s prirodom koliko im ona predstavlja izazov za sučeljavanje. Na završnom događaju sudjelovalo je petnaest autora koji su u četverosatnom programu izveli niz performansa i priredili nekoliko samostalnih izložbi u improviziranim prostorima nekadašnje užare. Ako bi se htjela naznačiti povezna nit svih tih događanja, mogli bismo reći da se, osim zajedničkog prostornog i vremenskog konteksta, u središte najčešće postavljalo pitanje neke iscjeliteljske, terapeutske moći umjetničkog čina. U širokom rasponu od njezina mogućeg blagotvornog djelovanja in situ do šokovitog osvješćivanja čini se da umjetnici traže kako da se dospije do one primarne cjelovitosti i jedinstva svijeta i čovjeka koji je nestao u civilizacijskom žrvnju. Ako se pri tome, razumljivo, ne misli na alternativni život, nego na zbiljsku poziciju čovjeka kao generičkog bića, onda je posve jasno da su pitanja koja umjetnici postavljaju otvorena. To nužno ne znači da je jezik kojim ta pitanja postavljaju do kraja razumljiv ili da su svi znakovi otprva čitljivi.

Nekoliko je umjetničkih projekata bilo posve na tragu Hamvaseva koncepta duhovne ravnoteže: Philip Babot, na primjer, umjetnik je koji, koristeći se vrlo malim brojem postupaka i rekvizita, tka zgusnutu mrežu asocijativnih i simboličkih slika. U precizno vođenoj narativnoj paraboli i uz pažljivo doziranje svakoga pokreta, miga ili radnje taj je velški umjetnik i teoretičar iscrtao – doslovno markirao – zatvoren duhovni teritorij arhetipskih oznaka: ne bez dosluha sa zenom, ali ne i opterećen svim njegovim dimenzijama. Slično pomirenje tražila je i velška umjetnica Beth Greenhalgh: ona je izvela višesatni performans u jednom zabačenom kutu Vlastina vrta, prepuštajući se gotovo nirvanskom utonuću u vlastiti, simulirani, transhipnotički svijet gdje se živi i djeluje u usporenom ritmu nekog mogućeg edenskog života.

Arhetip i metafora zemlje

Koprivnička umjetnica Sunčanica Tuk realizirala je dva rada: u prvome je preko razmještenih pisanih parola (“Iznad – ispod”) na izravan način sugerirala opozitnost dvaju elementarnih čovjekovih položaja vezanih uz zemlju, a u drugom uspostavila interakciju s publikom oko asocijativne igre s pojmovima “čovjek” i “zemlja”. Minimalistički land-art zahvat Vesne Pokas sastojao se u označavanju ruba sjene koju je u određeno doba dana bacala jedna od kuća na imanju, pri čemu je taj meta-prostor ne samo signirao temporalnu mjeru nego i sažeo, sasvim u duhu rada ove autorice, materijalne, vrijednosne i druge elemente koncepta.

Vlatko Vincek, s oklopom od šećerne melase, zainteresiranima je, s prikrivenom samoironijskom intencijom, mjerio količinu šećera u krvi, transferirajući pri tome jedan osobni traumatični podatak u javnu medijsku sliku. Performans 048-023 Đorđa Jandrića činio je kontinuiran niz, u simbolično ruho zaodjevenih, memorijskih slika izrazito autoreferencijalnog karaktera: slažući intimni kolaž autobiografskih detalja, Jandrić je efektnim parabolama svojih metaforičkih radnji ispričao priču o izgubljenom i pronađenom zavičaju. Mada se cijelo događanje naizgled odvijalo u atmosferi harmonizirane slike svijeta, sa spominjanim hamvašovskim suglasjem prirode i čovjeka, nekoliko je autora žestinom izvedbi, ekspresijom prizora i izravnošću simbola tu ravnotežu ne samo destabiliziralo nego i destruiralo. Kada je već padala topla, ljetna noć, Antonio Laurer Gotovac izgovorio je svoj statement i izveo sjetan, nostalgičan, ali i neodoljivo duhovit i opušten performans u čast glumice Ester Williams i filma Bal na vodi, koji se u ranim pedesetima prikazivao u Jugoslaviji. Nostalgija, kao što neki ističu, nije toliko žal za prošlošću koliko je to traženje sadašnjosti u koju bi bile utopljene vrijednosti prošlosti: nostalgija u Lauerovu slučaju stoga je, prije svega, pokušaj interpolacije duha onoga vremena kada smo imali (doduše, jedino) snove, maštu i nadu.

Interakcija umjetnika i prostora koja se, u najvećem broju slučajeva, odvijala preko arhetipa i metafore zemlje, kod Borisa Cvjetanovića je rezultat njegova obilaska mještana Štaglinca i snimanja grupnih portreta u kućnim ambijentima neponovljivih posebnosti. Serija fotografija bilježi socijalnu, psihološku i kulturnu stratifikaciju jednoga tipičnog prigradskog naselja postajući značajniji dokument od reportaže i vredniji znak od obiteljskog dokumenta.