19.5.2005.

Lucía Etxebarría  

Moje ime je legija

tema broja

Mislim da sam nekada voljela ljeto, no to je bilo jako, jako davno, kada su još postojali praznici, neka vrsta ljetnog zastoja paraliziranog danima u praznom vremenu. Kasnije su se pojavile platne liste i preskupi, skučeni, prljavi stanovi, a praznici su nestali jer više nije bilo ni novca ni vremena ni dobre volje, ostala je samo vrućina i prašina i nagli pad tlaka i rastaljeni asfalt i sunce raspršeno u čestice sumaglice, oštri bljesak metalnog sjaja koji zasljepljuje, zaglupljuje, od kojeg se vrti u glavi i koji mi ne dopušta da mirno kročim ulicom; vrtoglavicu, poznato je, i probleme s vidom, kažu, može uzrokovati pretjerano izlaganje suncu: Ali, malena, kome pada na pamet hodati ulicom usred podneva, na četrdeset stupnjeva? Pa vidite, konju glupi, autobus ne staje pred mojom zgradom i nemam taj vaš blistavi automobil s ABS kočnicama i ugrađenom klimom, moja plaća ? trebali biste to znati – nije mi dovoljna ni da svakodnevno ručam po restoranima, a osim toga u svim jebenim poduzećima, osim u našem, radi se cijeli dan bez pauze. Ljeto je za mene bilo samo pusta, jalova i suha riječ i ja sam ga mrzila, iako sam, da budem iskrena, mrzila cijeli svoj život.

I, eto, baš sam za vrijeme ljeta morala organizirati selidbu. S obzirom na to da studenti izlaze iz stanova u srpnju tada je lakše pronaći novi stan, a ja više nisam mogla dopustiti da plaćam najam tog ruševnog i mračnog stana u kojem su čak i vrata padala u depresiju i njihala se u vjetrovitim noćima uz plač šarki, da i ne govorim o zidovima od kartona (susjedovo hrkanje pililo mi je san svake noći), a cijevi su se cvileći žalile na svoju starost (vlažna mrlja koja je ubrzala moj odlazak bila je upravo trag njihovih suza). Nisam mogla računati na pomoć prijateljica pri pakiranju: neke su bile na godišnjem odmoru, a druge nisu bile toliko bliske prijateljice ili mi je možda ipak više vrijedilo suočiti se s činjenicom da sam sama na svijetu. Nisam predvidjela da bi to moglo biti tako teško: oči su mi suzile i stalno sam kašljala zbog prašine koja se podizala, nisam bila dovoljno snažna da pomaknem svu tu starudiju i kutije, a da nesreća bude veća stalno sam padala u nesvijest. Ponekad bih došla k svijesti na podu a da uopće nisam znala kako sam tamo završila. Vrućina, jebena vrućina, govorila sam sama sebi, spušta krvni tlak. Glupa, kakva jesam, nisam ni obraćala pažnju na bolove, na kraju krajeva ljeti se često pojavljuje salmonela, a i voda se lako kvari, a osim toga, kako sam mogla voditi računa o grčevima u trbuhu kada sam, od tolikog podizanja kutija, osjećala da su mi kosti sasvim samljevene. Pojedinačna bol praktično je neraspoznatljiva kada se utopi u cijelom univerzumu raznih boli, kao suze na kiši. Nisam se uplašila čak ni kada sam počela krvariti. Mjesečnica je, pomislila sam, uranila zbog tolike vrućine, pa zar ne kažu da u tropskim krajevima djevojčice dobivaju prvu menstruaciju u preuranjenoj dobi? Sve dok se bujica krvi nije slila u potok i dok nije postalo jasno što se zbiva.

Nisam imala telefona, isključili su mi ga pa sam se morala spustiti na ulicu u hlačama natopljenim crvenom tekućinom i potražiti taksi koji će me brzo odvesti do bolnice La Paz . Trebalo je stići do tamo, ući na hitnu, popeti se na nosila, slušati kako mi neki liječnik govori ono što sam već znala. Sestra me je upitala želim li da nekoga obavijesti, a kada sam joj rekla da nema potrebe, pogledala me je kao da sam drolja. Vidite gospođo – iako to nikada nisam izgovorila – najbolje je da o ovome moja obitelj ništa ne dozna, a što se tiče oca ovog zametka od deset milimetara, ne želim mu dati priliku da mi postavi pitanje: “Jesi li sigurna da je moje?”, pitanje koje, sasvim sam uvjerena, nikada nije postavio svojoj ženi. Da, gospođo, bila sam zaljubljena do boli. Da, gospođo, kleo se da me voli, da sam ljubav njegova života, da ne može živjeti bez mene. Da, znam, gospođo, to je najčešća tema ciganskih romanci. Daaaa, gospođo, glupa sam k’o tuka, niste mi otkrili ništa što već i sama ne znam.

Odveli su me u sobu u kojoj su jecale druge žene. Dali su mi tabletu za umirenje koja nije služila ničemu jer u pitanju su bili bolovi kakve nikad do tada nisam osjetila, ni migrene, ni zubobolja, ni bubrežni napad. Preklinjala sam vičući da mi daju još tableta za umirenje. Rekli su da mi više ne mogu dati. Otišla sam do kupaonice. U torbici sam pronašla nekoliko nolotila i dva ecstesyja u alu-foliji koji su stoljećima ostali skriveni u novčaniku, od posljednjeg rave-partyja, znači još iz vremena dinosaurusa. Progutala sam ih sve odjednom. Sjedeći na školjci promatrala sam bujicu koja je tekla i tekla dok se bol nije ustostručila i dok u vodu zahoda nije pala jedna crvena, pulsirajuća kugla nalik na janjeće srce. Morala sam si ponoviti tisuću puta da to nije bilo dijete, nego da je bila riječ o golemom ugrušku krvi koja je obavijala zametak i tada sam se konačno, kada je već počinjalo svitati, vratila u krevet i zaspala.

Sljedećeg dana sam otkrila da su sve žene u sobi bile tamo iz istog razloga i činila mi se vrlo okrutnom apsurdna ideja tog sadista, tko god on bio, da nas sve smjesti u istu prostoriju, kao da bi nam moglo biti od koristi da se vidimo odražene u očima drugih, kao da su bilo koju od nas imalo zanimali jadi drugih žena – jednakih u biti, a opet toliko različitih u pojedinostima ? koje su plovile u tom moru bolničkih kreveta. Za razliku od mene, sve su imale pratnju, muževe ili dečke koji su im pomagali da lakše progutaju tu gorku pilulu ili da barem s njima podijele tugu, no činilo se da su sve u većoj depresiji od mene. Izgleda da je postojanje njihovih fetusa postalo najbitnijim razlogom za njihovo osobno postojanje. Jedna od onih žena, kojoj ne bih bila dala više od dvadeset i pet godina, a pokušala je bezuspješno zatrudnjeti pet puta, govorila je kako se osjeća beskorisnom jer je iznevjerila obitelj i, ponad svega, svoga supruga. Druga, Cigančica od kojih dvadesetak godina, izgubila je ono što bi bilo njezino četvrto dijete. Bila je tamo neka mlada plavušica koja je neprestano plakala i nešto šaputala na mobitel. Bilo ih je plavih, crnih, smeđih, bilo je onih koje je resilo golemo skupo prstenje i onih koje su nosile pidžame od jeftine sintetike. Jedna je bila Marokanka, a njezine crne oči blistale su na tamnom licu, druga je imala nježnu, sasvim bijelu, gotovo prozračnu kožu, poput cigaret-papira, što je ukazivalo na postojanje germanskoga ili skandinavskoga gena. Ali sve te suprotnosti bile su uklonjene činjenicom da one dijele istu priču. Razlike u klasi, običajima, fizionomiji nestajale su u dubinskom zajedništvu u ovisnosti, ovisnosti o mužu ili obitelji koja je od njih zahtijevala majčinstvo kako bi putem njega zadobile važnost, ovisnosti tipičnoj za osobe svjesne da nisu u stanju upravljati svojim životima, ovisnosti i patnje koje su postojale poput neke tajne poveznice među ženama koje izvan ova četiri bijela i aseptična zida ne bi imale jedna drugoj što reći. U jednom trenutku poput ovog, zatvorena zajedno s takvim lijepim uzorkom frustracija i jadikovki, osoba neizbježno mora pomisliti da život nema smisla i na taj način pronaći opravdanje i zahvaliti sudbini što život koji sam nosila u sebi više ne postoji. No ja sam se te godine već nebrojeno puta ogrnula s kostrijeti. Koža je bila previše izranjavana i više nije mogla podnijeti. A možda su mi tablete iz novčanika dale duševni mir da se suočim sa svime bez suza.

Nekoliko sati kasnije pojavila se medicinska sestra koja nas je obavijestila da nas vode na ultrazvuk. U onoj čekaonici, zamotane u zelene i grube ogrtače od serža, nalikovale smo na pokorne ovčice koje dopuštaju da ih vodaju amo-tamo, pa čak i u klaonicu. Polegli su me na stol, namazali trbuh lubrikantom i po njemu prošli nekom vrstom valjka. Na ekranu se mogla vidjeti ružičasta unutrašnjost moje više ne zauzete maternice. Svima nam je ostalo nešto unutra, pa je gubitak trebalo zaključiti kirurškom intervencijom. To se naziva kiretaža. Na kolicima te odvezu do operacijske sale, prebace te na stol, svežu ti noge remenčićima za metalno postolje, otvorena si pred kirurgom poput žrtvenoga goveda, pa nastojeći zaboraviti da ti neki stranac kopa po pičci, buljiš u golemu lampu koja visi sa stropa poput sunca i kada te anesteziolog pita koliko imaš godina, zaspeš, i ponovo se budiš u sobi punoj cmizdravica, s Cigankom koja će ponovo zatrudnjeti i šminkericom koja će svakako pokušati, i plavušicom koja se bori s osjećajem krivice jer je u biti presretna zato što je izgubila dijete, iako to nikada neće priznati svom dečku a kamoli obitelji. Sigurno je bilo više žena, više uplakanih, umornih i praznih žena, no ne sjećam ih se.

Stariji doktor me je upitao kako se osjećam. Rekla sam dobro. Otpustio me je, potpisala sam neke papire, dali su mi kapi za sprječavanje zgrušavanja krvi – koje nikako nisam smjela prestati uzimati ? pokupila sam bočicu Methergina, stavila je u torbu i otišla.

Kod kuće nisam imala gdje prileći. Već ranije sam bila rastavila trosjed i krevet, a sve su plahte bile zapakirane. Bacila sam madrac na pod i legla na njega izbrojivši cijelu listu infekcija koje sam mogla pokupiti šćućurena na prašnjavom madracu, na ne manje prašnjavom podu, no bila sam umorna kao pas, a nije mi na pamet padalo neko drugo rješenje. Kako sam izgubila tri dana nisam imala drugog izbora nego da iduće jutro ustanem i nastavim gomilati kutije, osjećala pritom bolove ili ne. Pomislila sam da bih mogla nekoga nazvati, palo mi je na pamet nekoliko imena, no nitko od tih ljudi nije mi ulijevao dovoljno povjerenja. Vjerojatno bi mi priskočili u pomoć, no bilo mi je draže nastaviti samoj. Nisam mislila da bi mi društvo moglo biti od pomoći. Baš ništa se ne bi promijenilo da sam sve to nekome ispričala. Jednako kao što se ništa neće izmijeniti kada svoju priču ispričam vama.

Sa španjolskoga prevela Gordana Matić

Lucía Etxebarría rođena je 1966. u Bermeu (Baskija). Završila je studij novinarstva u Madridu. Jedna je od najkontroverznijih spisateljica i esejistkinja na aktualnoj španjolskoj književnoj sceni. Godine 1997. objavila je prvi roman Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje (Amor, curiosidad, prozac y dudas), izašao i u hrvatskom prijevodu, koji je 2001. adaptirala za film. Za svoj drugi roman Beatriz y los cuerpos celestiales nagrađena je književnom nagradom Premio Nadal, a njezin roman O svemu vidljivom i nevidljivom (De todo lo visible y lo invisible), također objavljen u Hrvatskoj, nagrađen je 2001. nagradom Primavera za najbolji roman. Na hrvatski joj je prevedena i knjiga pripovjedaka Ljubavna priča kao bilo koja druga (Una historia de amor como otra cualquiera, 2003.). Lucía Etxebarría prošlogodišnja je dobitnica nagrade Planeta, jedne od najprestižnijih književnih nagrada u Španjolskoj, koja je dodijeljena romanu Un milagro en equilibrio. Njezini eseji, priče i romani prevođeni su na njemački, francuski, talijanski, portugalski, norveški, hrvatski i mnoge druge jezike.