Kulturni turizam u posljednjem je desetljeću u Hrvatskoj prepoznat kao nužna dopuna moru i suncu. Prikaz općih trendova i sličice s periferije danas perifernog Šibenika upotpunjuju razglednicu
Otprilike još do prije desetak godina, doživljaj posjetitelja šireg područja oko rijeke Krke u šibenskom zaleđu i drniškoj okolici bio je gotovo sasvim stvar individualne tankoćutnosti, raspoloženja ili promila u krvi na kakvom prigodnom okupljanju raseljenih domorodaca.
Šutanje šljema po travi Tankoćutniji su mogli odlutati u polja nad kojima se u predvečerje crveni i bjelasa planina Promina, prigodno uokvirena plavim nebom. Ljudska kultura koja je obitavala na marginama ukupnog doživljaja svodila se još na suhozide, bunje, ojkanje s udaljenog stola i pokoju probušenu kacigu s oznakama JNA koju ste do mile volje mogli šutati po travi, ukoliko je vaša tankoćutnost rezonirala u suzvučju s "duhom vremena". Mjestimične hrpe kamenja koje se nisu dale svrstati u bunje i suhozide bili su još neka prisna, ali nejasna starina, poruka univerzuma da čovjek ovdje nije od jučer, štogod da se prije jučer ovdje događalo i štogod da su te hrpe kamenja predstavljale. Ako ste tada još išli u osnovnu školu, niste naravno mogli računati na informacije o tim hrpama kamenja. Teško da ste mogli čuti i za nešto dalju Bribirsku glavicu, sjedište Šubića s kojega puca pogled na Prominu i na koje se naslanja pravoslavno groblje koje se, eto, nekako tu našlo. Ostalo su tvrde stine na kojima je neka druga, tuđa povijest pisana: mogli ste znati da su Rimljani i Iliri nekada bili negdje ovdje samo ako su vas šulkolege smatrali štreberčinom ili ako ste činjenjem "pizdarija" taj status nekako uspijevali izbjeći.
Čak je i to za dijelom ponovno otkrivanu, a dijelom redizajniranu nacionalnu povijest u devedesetima i ranim dvijetisućitima, bilo odviše nevažno, maleno i lokalno. Kao domaći turist ‑ a danas "struka" permisivno definira turista, kao osobu koja je na minimalno 24 sata otišla iz mjesta boravka da bi provodila slobodno vrijeme ‑ izvan Nacionalnog parka Krka niste imali nikakvih konkretnih sadržaja pored, istinabog, vrlo konkretnih, krša, janjetine i domaćeg crnjaka. Sve je to logičan nastavak svega što je logično trajalo i istrajavalo još prije toga. Rimljani i Iliri slabo su zanimali onu u posljednje vrijeme sve češće hvaljenu socijalističku modernizaciju, navodno proces i projekt koji je utemeljio "normalne" postprosvjetiteljske nazore i običaje. Prema više suvremenih varijanti ljevice, socijalistička varijanta prosvjetiteljstva u nas je stvorila u najmanju ruku mogućnost one normalnosti (paradoksalno nalik građanskoj) koja je zapravo nužan preduvjet valjanog "kritičkog" ili (nedajbože) "subverzivnog" promišljanja suvremenog stanja kapitalizma i njegovih vrijednosnih legitimacija i nadgradnji ‑ kako na europskom zapadu, tako i ovdje. Rimljani i Iliri u ruralnoj dalmatinskoj Zagori ‑ koga briga za njih. Ideologije na stranu, zapravo je najvažnije da niti masovni turizam "sunca i mora", kao sasvim planirana i koordinirana državna (govorilo se, društvena) djelatnost, s njima ništa nije mogao početi.
Šljem na glavi A onda je, kao što se već u Biltenu jasno pisalo1, industrijska baza čiji je turizam bio samo dopuna, kao oblik unaprjeđivanja standarda domaćeg stanovništva i izvor deviza, s krškim ponornicama otišla k Ilirima i Rimljanima. Hrvatski BDP duboko su prožele uslužne djelatnosti. Turizam je postao važnijim u makroekonomskom smislu, pa se onda u njemu istovremeno manifestirao i moderirao učinak (novog) perifernog položaja hrvatske ekonomije, kroz jačanje uvozne komponente, nekontroliranu komercijalizaciju prostora i ekstremnu prekarizaciju sezonske (osobito ženske) radne snage koja, s jedne strane, sve više manikira statistike zapošljavanja u ljetnim mjesecima, a s druge strane ostaje bez bilo kakve zaštite na radnom mjestu2. Nekadašnji industrijski gradovi, poput Šibenika, postali su gradovi-slučajevi i kasarne za armije većim dijelom godine nezaposlenih konobarica i kuhara. Negdje na rubovima nove administrativne turističke mašinerije kojoj je nakon rasprodaje hotela primarna uloga pružati i servisirati građevinska zemljišta na suncu i uz more, počelo se također govoriti o kulturnom i baštinskom turizmu, “ekonomiji iskustva” koje je postalo tražena roba. Eurobarometrova anketa iz 2014. govori o više od četvrtine Europljana kojima je kulturno naslijeđe bio glavni motiv pri izboru destinacije te o gotovo trećini turista koja bi se vratila na odredište zbog kulturnih i povijesnih atrakcija, što je razlog koji je prestigao jeftinoću (a po važnosti slijedi prirodni okoliš i kvalitetu smještaja)3 .Tome treba dodati da je u Europi kroz dvijetisućite zabilježena znatna razlika u prosječnoj potrošnji “kulturnih turista” u odnosu na ostale goste (tzv. kupališne goste, putnike u agencijskim aranžmanima, itd).4 U Hrvatskoj je ta razlika znatno manja ili nepostojeća prema dostupnim podacima, iako neki podaci iz 2008. godine govore barem o većoj prosječnoj potrošnji posjetitelja kulturnih događanja i atrakcija u unutrašnjosti5 na višednevnim putovanjima s plaćenim noćenjima, u odnosu na prosječnu potrošnju svih turista u primorju 2007. i 2010. godine. Jedno istraživanje na prigodnom uzorku posjetitelja Turističkog informativnog centra u Šibeniku iz 2009. godine ipak govori o najviše planiranih aktivnosti vezanih za kulturu, staru gradsku jezgru i spomenike u Šibeniku i okolici6.
Zbog svega toga, prividi turističkih planova i strategija morali su nekako sadržavati i privid hvatanja koraka s europskim zemljama u pogledu kulturnog turizma i svih izvedenica. Tako su, u boljem ili u gorem slučaju, ovisno o perspektivi, u razvojnim dokumentima (gdje ih je bilo) počeli nicati imperativi da se nekako komercijaliziraju kultura, baština i povijest. Najvećim dijelom u unutrašnjosti, ipak su mjestimično počela nicati i svakojaka događanja, manifestacije, procesije, sajmovi, gozbe itd., s uglavnom nevještim uprizorenjima srednjeg vijeka, renesanse i antike u nekom uopćenom filmskom obliku te bez i najmanjeg pojma o tome što bi ovdje moglo biti “autentično”. Razumljivo je da neizbježni kič koji se zna prozivati7 sada osobito ide na živce, kada sezonski radnik iz periferije osim kecelje mora navlačiti centurionski šljem ili tuniku da bi iskamčio ili iskamčila još koji euro nevoljkome gostu iz centra. Razumljivo je onda poslati u materinu i Rimljane i turizam. Tim prije što tom refleksu nikada prije ništa nije proturječilo.
Caru carevo Liburnsko-keltska i rimska arheološka nalazišta Arauzona (Velika Mrdakovica) i Burnum u šibenskoj okolici još su dobrim dijelom neistražena. Rimski kastrum Burnum početkom 2. stoljeća dobio je status municipija. Grad je dobio samoupravu, dekurione i magistrate koji su dalje planirali i vršili njegovu izgradnju. Dio ruševina u narodu je ostao poznat kao Šuplja crkva. Nakon prvih arheoloških radova na prijelazu 19. u 20. stoljeće koje su nakon prvog zanimanja Frane Bulića i Luje Maruna otpočeli Austrijanci, tek 2003. godine počeli su sustavni arheološki radovi zadarskog sveučilišta i Gradskog muzeja Drniš, uz periodičnu suradnju bolonjskog sveučilišta. 2010. otvoren je maleni muzej u obližnjim Puljanima na području NP-a Krka, koji radi od travnja do listopada i uz najavu. Od 2011. jednom godišnje organiziraju se Burnumske ide, na kojima si možete dati izraditi rimsku frizuru i tako malo olakšati život centurionu iz Bilica. Nadalje, Danilo bi uskoro trebalo dobiti sustav naplate ulaska kroz jedinstvenu šibensku kulturno-povijesno turu te suvenirnicu, iz čijih bi se prihoda trebali financirati muzejska zbirka i izložbeni prostor za čuvenu danilsku kulturu. Obrazlažući taj plan, gradonačelnik Šibenika Željko Burić u siječnju je kritizirao Muzej grada zbog inertnosti u prodavanju šibenske povijesti (Šibenski portal, 21.01). Za formiranje ponude grada i okolice ipak je, pa i prema vlastitom Statutu, najodgovornija Turistička zajednica u čijima skupštini i vijeću najveći broj predstavnika ima samodostatno turističko naselje Solaris. Ostalo su većinom trgovački lanci, a donedavno se tu nalazila čak i jedna kladionica. Teško je zamisliti zašto bi oni ozbiljno marili za Danilo i njegovu komercijalizaciju.
U međuvremenu, vjerojatno je nešto malo kasnije od Burnuma naselje oko kastruma Carnuntum, u današnjoj Donjoj Austriji, dobilo status municipija, a potom i sjedišta novostvorene provincije Gornje Panonije. Do 1914. otkopana je većina
ruševina danas vidljiva. 1904. Museum Carnuntinum otvorio je car Franjo Josip. Možemo zamišljati da je on samozadovoljno zamišljao kako kroz vjekove pruža ruku kolegi, caru Hadrijanu. 1996. moderni su dekurioni i magistrati otvorili arheološki park i počeli graditi potpune rekonstrukcije građevina, od sustava grijanja i odvodnje do unutrašnjeg uređenja. Događanja za turiste, po naravi stvari ništa manje banalna u odnosu na Burnumske ide, su gotovo svakodnevna, a kroz park prođe oko 150 000 posjetitelja godišnje, većinom Austrijanaca. Dobar dio stanovnika obližnjih mjesta radi tamo cijele godine. Stalni partneri, a prethodno i izravni investitori su ministarstvo kulture, pokrajina i najveće austrijske korporacije. To navodi na pomisao da golemih 9 posto austrijskog BDP-a od turizma (u nas je taj podatak teško procijeniti) nije samo komad torte koji je moguće odsjeći od ostatka uniformne mase dobara i usluga ‑ to je šlag na ukupnosti društveno-ekonomskih prilika koje sigurno turizmom nisu začete. Zato se uvijek iznova treba sjetiti da je turizam šuplja crkva novije hrvatske neprilike.