Monahov blog

Blog. Prve asocijacije: intimni dnevnik – javno dostupan. No, ako je vjerovati internetskoj predaji, blogovi u početku nisu bili dnevnici, već gole zbirke zanimljivih adresa prikupljenih tijekom surfanja, stavljane na Mrežu tako da ih i prijatelji mogu koristiti. To pokazuje i etimologija: blog je skraćeni oblik riječi weblog: log, a ne diary. Više “knjiga službe”, “dnevnik rada”, nego li “zbirka intimnih zapisa” – premda se eksplozija popularnosti blogova dogodila upravo kad su oni metamorfozirali u “javno dostupne zbirke intimnih zapisa” (i kad je broj “običnih ljudi” koji se koriste Internetom dosegao kritičnu masu, te su se pojavili besplatni blog-servisi poput Bloggera, ali to je druga priča).

Ma koliko bilo blogova-intimnih dnevnika, postoje i oni drugi, “profesionalni”: mrežne stranice gdje ljudi vode bilješke o svom profesionalnom životu: “dnevnike rada”. Ovdje me zanimaju blogovi ljudi čija je profesija – znanost.

Digitalna humanistika

Nije ih teško naći. Slično prastarom vicu, blogovi su kao WC-papir: nađete jedan, i on vas odvede do drugih. Pustite Google da traži kombinaciju naziva struke koja vas zanima i riječi “blog” (nažalost, najbolje na engleskom), i već ćete nekamo stići.

Velik dio znanstveno-profesionalnih blogova pišu, prilično očekivano, ljudi poput Lawrencea Lessiga (www.lessig.org/blog), pravnika koji istražuje odnos tehnologije i autorskih prava – znanstvenici čije se struke na nekoj točki ukrštaju s informatikom. U mojoj kolekciji blog-adresa najviše takvih pripada tzv. humanities computing, ili digital humanities – pokušaju humanističkih znanosti da u hodu promišljaju što ljudi i kompjutori rade jedni s drugima, i što bi mogli raditi. No, u istoj kolekciji ima – sukladno mojim interesima – i klasično-filoloških blogova (poput www.stoa.org), i nešto povjesničarskih. Dosta je, također, blogova koji se bave onime čime većina humanističkih znanstvenika zarađuje za život: sveučilišnim obrazovanjem. Ima i blogova koji su pomagalo u sveučilišnoj nastavi – poput blogova studenata engleske književnosti koji su slušali predmet Oral Traditions u ljetnom semestru 2005., na Sveučilištu u Montani.

Bolje ne dirati

Bez obzira na ovo što govorim, isto to proljeće 2005. američki je Village Voice mogao javiti da “akademski blogeri” u SAD-u čine nerazmjerno malen udio u brojci od desetak milijuna odraslih Amerikanaca-blogera; većini akademika blogovi nisu trebali – ili zato što već jesu “javni djelatnici”, ili zato što to ne žele biti. Nešto su prašine podigle i dvije kolumne pod pseudonimom Ivan Tribble, objavljene u ljeto i jesen 2005. u The Chronicle of Higher Education, s upozorenjem kako vođenje bloga može odmoći diplomiranim studentima i mladim znanstvenicima pri traženju posla na “akademskom tržištu”.

“Za blog su potrebni poseban stil, strpljenje, otvorenost prema nestručnjacima”, komentirao je jedan profesor novinarstva (Jay Rosen, www.pressthink.org); “to je komunikacija s javnošću, a usprkos svim pričama o javnom angažmanu, malo je akademskih građana koji su na to spremni”. Znanstvenici koji se odluče na tu avanturu – bavili se oni kulturalnom analizom punka (www.k-punk.abstractdynamics.org), filozofijom (josh blog) ili astrofizikom (skupni blog cosmicvariance.com) – doživljavaju blogove kao javnu tribinu, dobrodošlu priliku da se otvore vrata laboratorija ili kabineta.

Pitanje je, onda – što će nam u tom kabinetu pokazati?

Knjigovodstvo, ventil, novosti

Jedna je mogućnost, kao što je činio onaj pisac u romanu braće Strugacki, računovodstvo: “izradio toliko i toliko stranica”; “napravio n-ti po redu eksperiment”; “dovršio članak x o temi y”. Ovo je, dakako, najmanje privlačno, i najmanje individualno. Takvi se radni izvještaji mogu podnositi u bilo kojoj profesiji. Drugi je put – blog kao ispušni ventil (upravo se tako, i samo upola iz zafrkancije, zove jedan blog književnih znanstvenika i kritičara: The Valve, www.thevalve.org). Blog kao mjesto za izražavanje nesputano mandarinstvom uobičajenih akademskih žanrova – i za komentiranje birokratskih besmislica, svakodnevnog profesorskog kulučenja, genijalnog sustava vrednovanja znanstvenog “učinka”. Ma koliko škakljivi ovakvi zapisi bili (osobito kad ste insajder), ni oni nisu specifikum znanosti: tako možemo tračati bilo koji posao, bilo koje poduzeće i branšu.

Treće, moguće je komentirati aktualna zbivanja u svojoj struci. Kad se Hawkingove ideje o crnim rupama probiju do zadnje stranice novina ili do par minuta tv-dnevnika, publika će potražiti i astrofizičarske blogove; biolozi imaju itekakva potencijala da postanu autoriteti u vrijeme zabrinutosti zbog ptičje gripe; arheolozi će imati što reći povodom otkrića kršćanskih mozaika u Baški na Krku, lingvisti o pravopisnim reformama, a filolozi o Marulićevim bilješkama u jedinom u svijetu sačuvanom prijepisu Trimalhionove gozbe iz Petronijeva Satirikona. Varijacija je ovakva pristupa – komentiranje općenito aktualnih zbivanja s aspekta svoje struke: što onaj astrofizičar (kojeg znamo zbog ekspertnog komentara u vezi s Hawkingom) misli o dinosaurima ili kazalištu; je li filozof filozof i kad jede čokoladu?

Introspekcija, javna

Blogovi su znanstvenicima izazov već po tri gornje skupine potencijala; svaki otvara puteve u nešto drugo, nešto mimo onoga uobičajenog “kako se stvari rade”; svaki traži ovladavanje drugačijom retorikom i drugačijim načinom razmišljanja (koliko je oboje i bitno, i teško, vidimo, recimo, po broju hrvatskih znanstvenika – prirodnih, društvenih i humanističkih – koji se usuđuju makar pokušati pisati “popularno” – i po broju onih koji to uspiju). A ako to nije promjena paradigme, onda ne znam što jest.

No, za mene osobno, profesionalni su znanstveni blogovi posebno važni zbog četvrtoga: zbog mogućnosti da pratimo nešto što tek nastaje.

Ma koliko završni znanstveni “proizvod” izgledao autoritativno, ma koliko linija argumentacije bila pravocrtna, ma koliko se rezultati činili nužnima, ma koliko neznatan bio razmak između problema i rješenja – u procesu nastajanja, vjerujte mi, ništa nije bilo tako. Kao što je skok uvis za svjetski rekord rezultat bezbrojnih neuspjelih skokova, bezbrojnih minimalnih pomaka, bezbrojnih uspona i padova (i trčanja, i gimnastike, i zdrave ishrane, i tko zna čega još) – tako je i znanstveni rad, od formuliranja problema do njegova mogućeg rješenja, ishod niza krivih početaka, stranputica i ćorsokaka, napuštenih modela i neiskorištena materijala. Taj proces nastajanja ne naziva se slučajno “inkubacija”: sličan je bolesti. Glava zuji od roja amorfnih ideja (uredni niz “hipoteza – eksperiment – rezultat” postoji samo na birokratskom obrascu). U takvom “drugom stanju”, možda malo neočekivano, blog – profesionalni dnevnik – postaje važniji autoru nego čitaocima: postaje način samospoznavanja i njegovanja “ja” – ali profesionalnoga ja. Postaje, brutalno rečeno, slamka za koju se hvatamo u vrtlogu nepoznanica.

Usto, ni ideje ni otkrića nikad ne dolaze sami; tražeći jednu stvar, nabasamo na stotinu drugih, potencijalno jednako plodonosnih. Neko vrijeme mislimo “napravit ću to... jednog dana”; onda nam postane jasno da možda to i nećemo stići, da je život prekratak. Ideja je jednostavno previše, a nove izguravaju stare: pojave se, naprave nekoliko krugova, i, ako ih ne iskoristimo, puf! nestanu kao mjehur od sapunice.

Hrčkov brlog

Kad sam nešto slično ovome – o blogu kao pomagalu pri znanstvenom radu – spomenuo prijatelju, on je primijetio: “Ali meni je neugodno gledati u tuđe bilješke”. Dakako, sav se intimni znanstveni život može odvijati u skrovitosti radnih bilježnica ili, ako hoćete, hard diska; možda je tako i pristojnije (optužba za narcisoidnost već ionako visi svakom blogeru nad glavom).

Što, onda, dobivamo u zamjenu za vrijeme, napor i bezobrazluk uložene u “javno razmišljanje” na blogu?

S jedne strane, vjerujem, činimo koračić ka znanosti koja nije a priori konfrontacija, nije traženje tuđih grešaka, opsesivno štopanje rupa u vlastitom tkanju i vlastitom renomeu, i skrivanje zamisli i podataka u vlastiti hrčkov brlog – već kolaboracija: zajednički rad, zajedničko traženje (uključujući i ono “gdje ja stadoh – ti ćeš poći”). Zato, mislim, uopće nije slučajno što je među “znanstvenim blogovima” mnogo kolektivnih, “zadružnih” – čak i tamo gdje su znanstvenici tradicionalno “monasi”, kao u humanistici.

S druge strane, kad pišemo za čitatelja – ma i zamišljenog – pišemo drugačije nego kad pravimo bilješke; a pisanje na Internetu automatski je pisanje za čitatelje, čak i kad nam blog zabilježi manje od stotinu posjeta u tjedan dana. Takav je angažman težak, dakako; oduzima dragocjeno vrijeme, dakako; ali on je i vježba, trening, disciplina. Rad znanstvenika na sebi.