Monstruiranje ili za i protiv čudovišta (trebalo bi biti za čudovište i protiv njega)

I sva su mala čudovišta u zboru zapjevala: moraš nas poljubiti.

Suniti Namjoshi

Zapitamo li se tko su naša čudovišta, odgovori koji slijede mogu biti intrigantno različiti. Za Branka Brezovca (u riječkoj predstavi Gospoda Glembajevi), čudovišta su političari i vlasnici trgovačkih lanaca. Đapić, Todorić, Kosorova. Njihove su glave prostrijeljene maske, tijela se opiru o štake. Oduzet im je sav medijski dizajniran “glamur”, sav “prestiž” osmišljen u tvornicama žutog tiska. U malo slobodnijem čitanju, mogli bismo reći da ih Brezovčeva inačica marksizma praktički pretvara u jahače Apokalipse, u simboličke žeteoce smrti, eksploatacije i korupcije. Kod Brezovca, međutim, nalazimo i senzacionalistički, koliko i hotimice antielitistički materijal estradne dive Severine Vučković uposlene u kazališnom kontekstu (u ulozi barunice Castelli), dakle zazornim se pokazuje i prekoračenje granice “visoke” nasuprot “popularnoj” kulturi. Još jednostavnije rečeno, zazorno za Brezovca nastaje preokretanjem stereotipa masovnog publiciteta: Severina nije “kurva”, dok to lažnobrižna Jadranka Kosor jest.

Strah od teatra

Za Sašu Anočića u Trešnjinoj predstavi Frankenstein (slobodnoj adaptaciji romana Mary Shelley), “čudovište” u izvedbi Vilija Matule djeluje kao paradigma napuštena djeteta hotimice naglašene, orkanske emocionalnosti (od bebina plača do prvih koraka žednog i pozornog istraživanja šumskog svijeta, svjetla, ptičjih zvukova). “Stvor” je, dakle, neka vrsta neposrednog, socijalno necenzuriranog Mowglija ili Kaspara Hausera, dok samokontrolu i ledenu monstruoznost pohranjuje lik Victora Frankensteina, u Anočićevoj predstavi nedovoljno dramaturški razrađen, no u svakom slučaju postavljen kao pomanjkanje empatije. Znanstvenika Frankensteina igra jedan od najsenzibilnijih, najdarovitijih glumaca domaće scene, Rakan Rushaidat (inače često uposlen za uloge tragičnih žrtvi), kome u Anočićevoj predstavi redateljski nije pružena adekvatna prilika razrade i produbljivanja vlastita lika, zbog čega tek naslućujemo da bi se lik trebao oblikovati kao model bešćutnosti. No budući je predstava režirana kao niskobudžetna filmska produkcija ili televizijski sit-com, Rushaidat nema priliku obratiti se publici niti jednim monologom, pa čak nijednim “krupnim planom”: stalno ga prati i nepotrebno “objašnjava” voice-over naracija ili fizička okrenutost te prostorna odmaknutost od gledališta. Sav kreativni užas povezan s iskustvom stvaralaštva, kao i s procesom rađanja (ipak je u pitanju opus Mary Shelley, čija je čuvena majka Mary Wollstonecraft umrla pri porodu i čije je djelo nastalo neposredno nakon smrti autoričina prvog djeteta), preskočen je u ime jeftinog zabavljanja publike prizorima salonskog čavrljanja i udvaranja koji čine gotovo dva sata ionako razvučene trosatne predstave. Anočićev Frankenstein tako pokazuje da je redateljsko čudovište navedene predstave zapravo samo kazalište s kojim se Anočić kao objedinjujuća svijest predstave ne usuđuje ili ne zna nositi. Umjesto da prepozna paroksizam scenske uvjerljivosti u Matulinoj interpretaciji odbačenog stvorenja, redatelj ušutkava ili izbjegava moćne glumačke vapaje, razrađujući i favorizirajući tek najbanalnije postupke kronološkog filmskog pripovijedanja te forsirajući “konzervativnu” idilu kikotanja za stolom ili oko stola bračnog para Frankenstein. Ženski likovi u predstavi toliko su plošni i praznoglavi da se čini kao da bi već i samo njihovo proučavanje trebalo postati predmet od prvenstvenog te trajnijeg redateljskog interesa. Jedna velika tema, tema zločinačke neodgovornosti znanstvenika u kombinaciji s njihovom faustijanski pohvalnom znatiželjom, prokockana je zbog nedovoljne pripremljenosti i redatelja i ansambla. Baviti se kazalištem, a strahovati od njegove istine: nije li to također jedno malo čudovište domaće proizvodnje?

Bankari i drugi demagozi

Za Ivicu Buljana, u redateljskom čitanju Gospode Glembajevih s litavskim glumcima (gostovanje ostvareno u ZeKaeM-u), čudovište nosi zlatno odijelo i obdržava funkciju direktora banke, Ignjata Glembaja. Upoznajemo ga kao čovjeka koji je iznevjerio svoju prvu i pokrao drugu ženu, osobu koja prezire svoju djecu, a uvrijediti ga može tek saznanje da nije u stanju kontrolirati javnu šutnju o vlastitim nedjelima. I ovaj je redatelj na strani barunice Castelli: jedino je njezina seksualnost, naime, otvoreno uživalačka, a izgleda da najveću prijetnju poretku zarade donosi upravo senzualnost ili hedonizam. Glumica Rimante Valikaite igra svoj lik bez ikakve patetike ili melankolije, bez srama (što se ne bi moglo reći za izvedbu Severine Vučković u istoj roli), dakle za Buljana nikako nije “čudovišna” promiskuitetna erotska žudnja, već njezino neprestano omalovažavanje i stigmatiziranje.

U glazbenoscenskom djelu Tribun autora Marucia Kagela i redatelja Andreasa Bodea (izvedenom u HNK-u tijekom Muzičkog biennala Zagreb), čudovište je veoma slično glembajevskom prototipu bankarske “svemoći”. U humornoj, koliko i glumački bespoštednoj izvedbi samodopadnosti i licemjera gradskog Tribuna u interpretaciji maksimalno glumački preciznog Vilija Matule, Monstrum/Tribun je nešto između srdačnog Heidera i sirovog Bandića. Od početne ukopanosti u scenu, stisnute šake i holivudski širokog osmijeha, Matulin demagog postupno postaje sve “elastičniji”, da bi ga naposljetku plesači doslovce vitlali scenom i konačno fizički iznijeli s nje, kako bi se oslobodilo mjesto umjetničkoj izvedbi. Čudovište je, dakle, taj vječiti državnik kao preziratelj kulture. Ako želimo predstave, moramo ga izgurati s podija. Ionako ga predugo zaposjeda.

Vas – poljubiti!? Čudovišne li ideje!

U svojoj knjizi Managing Monsters: Six myths of our time, teoretičarka kulture i feministkinja Marina Warner pokazuje zašto su čudovišta neprestano povezana s mitskim mišljenjem, odnosno s politikom ostrašnjivanja i mistificiranja društveno kontroverznih, nerijetko i revolucionarnih sadržaja. Bilo da djeluju kao praslike ljudske nevinosti (Frankensteinov “stvor”) ili praslike mrskih neprijatelja naroda (Kagelov “tribun”), čudovišta moraju sublimirati naše najgore i naše najbolje porive. Čudovišta gestikuliraju prema obilju i kriminalnoj samosvijesti, odnosno prema zoni čije se prijestupnosti i neograničenosti bojimo. Isto onoliko koliko smo njome i fascinirani. Nije, dakle, čudno što ih na domaćim daskama često tumači baš Vili Matula: nema li upravo Matula ulogu dežurnog autsajdera? Njegov je nesumnjivi uspjeh što umije potresno odigrati kako nevinost ili dobrotu zvijeri, tako i “šlif” ljubaznosti zločinačkog karaktera, ali pitanje je zašto tako malo hrvatskih glumica i glumaca prihvaća punu mjeru scenskog poziva na groznu nesigurnost kazališta koje svakog na sceni na osobit način “monstruira”? Zašto se uopće penjati na scenu ako nas ne uzbuđuje krah doličnosti? Ili, kako je pitala Mary Shelley, zašto stvaramo djela i stvorenja čijeg se užasnog iskustva, prizvanog i utjelovljenog pozornicom, ipak ne usudimo dublje dotaknuti? Kamo se uopće može pobjeći od vlastita straha? Vi ste dio nas, tvrde scenska čudovišta, dio ste našeg kazališta. Pa i ako nas ne možete podnijeti, to još uvijek ne znači da niste uključeni u predstavu. Suniti Namjoshi: Razvedrite se, čudovišta nastupaju i mimo zakazanog termina. I što im više zabranjujemo pojavljivanje, što ih jače pokušavamo distancirati od sebe, to je izvjesnije da se zavladati i osobnom i socijalnom pozornicom. Tu je Brezovec u pravu: mit se ne može “prostrijeliti”, ali može se uprizoriti njegova povijesnost, retorička tehnologija njegova oblikovanja, njegova trošnost i banalnost. Ni mitovi ni čudovišta nisu “vječni”. Dapače: što su nemilosrdnije odigrani, to im je kraći rok trajanja.