Steven Shaviro  

Monstruozno ili oslobađajuće meso kapitala

Multitude: War and Democracy in the Age of Empire, nova knjiga Michaela Hardta i Antonia Negrija, nastavak je njihova zasluženo slavnog Imperija. Hardt i Negri ugledni su filozofi jer ozbiljno i duboko razmišljaju kako obnoviti marksizam i ljevicu u današnje doba poslijehladnoratovske globalizacije.

Multitude nije tako duboka i iznenađujuća knjiga kao Imperij: no, to je bilo neizbježno i zbog toga što sažima i ponavlja ono što smo već doznali iz Imperija, a i zbog toga što nastoji biti izravnija i pragmatičnija od prve knjige.

Imperij dokazuje da su globalizacija i kraj hladnog rata doveli do novog oblika kapitalističke dominacije, takvog koji se na važne načine razlikuje od dominacija industrijalizacije, kolonizacije i imperijalizma. Iako transnacionalne tvrtke, elektroničke komunikacije i kompjutorske tehnologije te svjetsko tržište čije širenje više nije provjeravano niti mu se protivi takozvani “socijalizam”, nisu poboljšali uvjete za golem broj ljudi diljem svijeta koji žive u siromaštvu, zasigurno su promijenili pravila igre, način na koji se iskazuje i upotrebljava moć, način na koji su organizirane ekonomske i političke strukture i, slijedom toga, načine na koje je moguće odupirati se i mijenjati stvari.

Širenje mogućnosti otpora

Hardt i Negri uzimaju zdravo za gotovo to da živimo u umreženome društvu u kojemu nacionalne države više nemaju suverenu moć u onoj mjeri u kojoj su je nekad imale i u kojemu je protok kapitala nagrizao socijalnu državu i status tradicionalne radničke klase. Njihov je pokušaj bio promišljanje marksističke teorije u takvim okolnostima; odbacili su i ortodoksno mišljenje koji bi naginjalo tradicionalnim marksističkim kategorijama (kao što su proletarijat i predvodnička stranka) bez obzira na izmijenjene okolnosti i “postmarksiste” koji bi odbacili i dobre i loše strane, zagovarajući mlaki reformizam na osnovi toga da su nedavni događaji radikalnu promjenu učinili nemogućom. Umjesto toga Hardt i Negri su optimistično tvrdili da je u rastakanju tradicionalnih kategorija nacionalnosti, u “informatizaciji” svega i u ujedinjavanju točaka i procesa po cijelom svijetu, globalizirani kapitalizam u stvari stvorio nove uvjete za vlastito svrgavanje. Umjesto protivljenja “globalizaciji” zbog u osnovi konzervativnih i nacionalističkih razloga, oni su zagovarali neku vrstu hiper-globalizacije, takvu koja zapravo ispunjava obećanja koja su lažno nu?ili narodima svijeta WTO, MMF i Svjetska banka.

U knjizi Multitude Hardt i Negri elaboriraju tu sliku, proširujući mogućnosti za otpor i promjenu te eksplicitnijim povezivanjem vlastita filozofskog projekta s nedavnim radikalnim aktivizmom (od prosvjeda u Seattleu i Genovi do zapatista). Oni definiraju mnoštvo (što je njihova zamjena za takva pokojna grupiranja kao što su narod i proletarijat) kao zbroj jedinica koje otkrivaju što im je zajedničko, ali bez spajanja u neku vrstu suverenog jedinstva, onakva kakav su “narod” i “proletarijat” nekada trebali biti.

Rastuća važnost nematerijalnog rada,

odnosa i emocija

Ideja “zajedničkoga” kao nečega što spaja skupine koje ostaju različite i nisu slične, veza je između “rizomske” logike jedinica i veza Deleuzea i Guattarija, s jedne strane, i stvarnih postupaka koalicija i skupina sličnosti u svjetski raširenom “antiglobalizacijskom” pokretu danas, s druge. Hardt i Negri dokazuju da informatizacija i umrežavanje svega dovode do veće proizvodnje zajedničkoga nego ikada prije: upravo zbog toga što je sva društvena i ekonomska proizvodnja danas umrežena, dovodeći do zajedničke prirode stvaralačke društvene aktivnosti i zbog rastuće važnosti nematerijalnog rada, što znači rada koji proizvodi ideje, simbole, kodove, tekstove, lingvističke figure, slike i druge slične proizvode, s jedne strane, te emocija i odnosa, s druge. To ne znači da industrijski rad u tvornicama nestaje, nego da je takav rad i sam sve više ispunjen nematerijalnim i afektivnim radom.

To u konačnici znači da sva društvena stvarnost – a ne samo ekonomska “baza” – biva proizvedena kolaborativno i u zajednici. Tradicionalne predodžbe o privatnom vlasništvu očito su besmislene kad ih se primijeni na nematerijalna (i digitalno reproduktibilna) dobra, poput pop-pjesama, softvera i genoma usjeva (zato pokušaji medijskih kompanija da ojačaju svoje copyrighte sve više izgledaju apsurdni i nadrealni). No čak i konvencionalnija fizička roba, poput automobila i hrane, danas je isto tako proizvod kolektivnoga znanja (informacijskih tehnologija) kao što je manipulacija sirovinama; i skloni su biti na tržištu zbog svojih afektivnih kvaliteta jednako koliko i zbog svojih pragmatičnih upotreba. Više nema ekonomske sfere (onoga što su marksisti tradicionalno nazivali “bazom”) odvojene od sfera kulture, razonode itd. (stare marksističke “nadgradnje”); umjesto toga, sve je ubačeno u isto tkivo i mrežu.

Sve veća baza za demokraciju i jednakost

Konvencionalniji marksisti vide tu situaciju (gubitak “autonomije” u sferi nadgradnje) kao distopijsku noćnu moru. No, za Hardta i Negrija, rastuća proizvodnja zajednice znači da postoji moćnija baza za radikalnu demokraciju i jednakost, danas više nego ikad prije u ljudskoj povijesti. Kapitalizam funkcionira oduzimanjem onoga što ljudski rad proizvodi; u globaliziranom kasnom kapitalizmu to znači da kapitalizam oduzima sve, ne samo ekonomska dobra nego isto tako i kulturni i afektivni život. No, za Hardta i Negrija to znači da revolucionarno prisvajanje onoga što mnoštvo stvara može biti jednako sveobuhvatno.

Ta osnovna teza poduprta je obiljem detalja: ne onih sumnjive valjanosti iz statistika društvenih znanosti, naravno, nego razmatranjima i filozofskim i praktičnim. Hardt i Negri pišu nadugačko o strukturi (i nedostatku odgovornosti) nadnacionalnih organizacija kao što je MMF, jednako kao o nevladinim organizacijama, o vrstama zahtjeva koje su iznosili globalni prosvjedni pokreti i o problemima uključenim u “podizanje” demokracije s nacionalne razine (primjerice u Sje?injenim Državama, ali ne s obzirom na to kako zapravo funkcioniraju, nego kako bi trebale funkcionirati prema ustavu) na globalnu razinu. Ne tvrde da nude nacrt onoga što treba učiniti nego pokušavaju razraditi filozofsku bazu na kojoj bi mogla funkcionirati globalna pravičnija demokracija. U osnovi Hardt i Negri traže masovni čin imaginacije i iznalaženja – nešto što ne mogu učiniti teoretičari, nego što se treba pojaviti tijekom stvarnih društvenih i političkih praksi bijega i transformacije – i pokazuju načine kojima konkretni reformistički pokreti mogu pomoći da dođe do tih radikalnijih ishoda (odbacujući stare marksističke opozicije između “reforme” i “revolucije”). Oni kažu da je takvo radikalno iznalaženje moguće i zamislivo jer je njegova osnova danas već prisutna u svijetu, u našim mrežama i informacijskim tehnologijama te u izvanrednoj kreativnosti siromašnih, onih kojima su oduzeta prava glasa, te migrantima i imigrantima diljem svijeta.

Argumenti Hardta i Negrija uvjerili su me polovično. Njihova vizija višestrukih jedinica i proizvodnja “zajednice” koja još nije stapanje ili jedinstvo, najbolji je način na koji sam naišao za razmišljanje o onome što se često smatra negativnim kao postmoderna fragmentacija ili kao smrt velikih pripovijesti (Lyotard). To mi se čini ključnim razumijevanjem svijeta u kojemu danas živimo: nema ništa gore nego kada ljudi na ljevici, jednako kao i na desnici, traže određeni povratak “dobrim starim vremenima” kojih ionako nikad i nije bilo te sadašnjost smatraju samo slučajem jadnog propadanja.

S druge strane, mislim da je Hardtov i Negrijev tvrdoglavi optimizam uzrok zbog kojega podcjenjuju poteškoće pothvata na koji pozivaju. Osobito u kontekstu stanja vječnoga rata nakon 11. rujna (o čemu raspravljaju u prvoj trećini knjige), mislim da bi Bush i Osama prije uništili svijet nego što bi dopustili da se dogodi bilo kakvo napredovanje mnoštva.

Parazitsko postojanje ili otpor

U knjizi Multitude prekrasan je odlomak u kojemu Hardt i Negri pišu o načinu na koji je politička filozofija tradicionalno shvaćala naciju ili društvo kao tijelo: Hobbesov Levijatan samo je najpoznatija uporaba te metafore koja je više od metafore. Mnoštvo, kažu oni, može u tom kontekstu biti viđeno samo kao nešto monstruozno, kao neorganizirana gomila mesa, jer odbacuje suverenitet glave nad organima – što je središnja preokupacija Hobbesova modela (i modela mnogih drugih kasnijih političkih filozofa). Kapital djeluje, u smislu koji Hardt i Negri implicite posuđuju od Deleuzea, odvajajući političko tijelo od onoga što može učiniti. U pojmovima Deleuzea i Guattarija, mnoštvo je tijelo bez organa; ono potpuno izražava svoje potencijale odbacujući ograničenja što ih nameće hijerarhijska organizacija organa.

Premda tu sliku nalazim snažnom, ne mogu si pomoći a da me ne progoni i njezina izvrnuta verzija. U mojoj je slici sam kapital monstruozno meso, tijelo bez organa, koje smo mi, mnoštvo, prisiljeni naseljavati. To meso je “zapravo” naše, ultimativno naše. No u našem pragmatičnom, svakodnevnom iskustvu, ne posjedujemo ga niti držimo u području zajedničkog. Umjesto toga, brzamo naokolo, u njegovim pregibima i zamršenostima, poput uši ili buha; ili u najboljem slučaju, reprogramiramo njegov kod ovdje i tamo, samo malo, poput virusa. Ugnjetava nas, no mi smo zaglavljeni; mrzimo ga, ali ne možemo živjeti bez njega. Možemo li preobraziti to parazitsko, sjenovito stanje postojanja u oblik otpor??

S engleskoga prevela Lovorka Kozole