Montaigneov povratak u budućnost

Dario Grgić

Iako je u Cosmopolisu Stephena Edelstona Toulmina Montaigne opisan kao mislilac s ostavštinom koja je za nas danas značajnija nego općeprihvaćena Descartesova kogitacija i iz nje proizašla tehnokratizacija, njihovu je antitetičnost podjednako uvjerljivo zahvatio i Jeremy Campbell u The Liar’s Tale (knjigu moguće nabaviti i u beogradskom izdanju edicije Ivana Čolovića XX vek). Nasuprot Descartesovoj vjeri u neprijepornu moć razuma, Montaigne je opetovano insistirao kako razum rado krivotvori vlastite rezultate. I ne samo da je u stanju permanentne samoobmanjivosti, nego je, dapače, već ishodišno, svojim brojnim limitima te često i dvojbenim motivima, vrlo nepouzdan svjedok. Percepcije i svijest su u “nečasnom” odnosu utemeljenom na obostranim zamagljivanjima – zbog takvih je konstatacija utjecaj Montaignea na njegovo doba usporediv s Freudovim na svoje (i naše) vrijeme. Razum koji je đavolji svjedok, čije su tvrdnje prepletene podzemnim vodama i zamućene neadekvacijom spoznaje podsjeća na Hegelov “zdravi razum” koji on odlučno izbacuje iz povijesti mišljenja kao puki zbroj mnijenja koji ne dotiče ono bitno.

Gnomičan, frankenštajnski diskurz eseja

No Montaigne nije ekskluzivni mislilac razvoja bitka, njegovi Eseji prije da su kerberski postavljeni pred vrata ekstravagantnih besmislica u koje se filozofiranje često pretvara, i njihova osnovna intencija, njihova naštimanost podsjeća na početne tonove Danteove Božanstvene komedije s identičnim postavom, istim rasporedom figura, kao i startnom pozicijom koja također kreće od sredine životnoga puta kada se više nema vremena ni ideja za rasipanje. Tada ti Eseji počinju, iz tog se doba i tome se dobu obraćaju, kao zbirka tekstova koja ima svoju unutarnju dramu i zapt, u trenutku kada se egzistencija počne lomiti između infekcija mladosti i slutnje da je moguće napraviti kognitivnu mapu života. Campbell ističe važnost te ravnoteže u Montaigneovu djelu: korozivno djelovanje razuma na entuzijazam stvar je koju je potrebno spriječiti. To stanje između stanja, između različitih okoštalih formi, svoj je prirodni izraz našlo u spisateljskom obliku između svih oblika, gnomičnom i frankenštajnskom diskurzu eseja.

Janusovski obrazac ponavlja i njegova pozicioniranost u odnosu na moderna vremena; Tzvetan Todorov apostrofira ga kao onog “tko je pročitao sve stare, a koga će čitati svi novi”, kao polaznu točku svakog razmatranja o suvremenosti. Tako da Montaigne u tako projiciranoj paslici razvoja moderniteta stoji na ulaznim vratima. Ideal koji reflektira u vezi je s osamljeničkim životom, s dubinskim osmišljenostima jedino onih veza koje su duhovno zasnovane, s jednim opreznim no ne stoga manje energičnim pronicanjem stvari. S druge je strane Montaigne ukotvljen u obitelj, u bogato materijalno i duhovno naslijeđe, iza njega stoji golema biblioteka, u pironski oprez u najboljem smislu, i ujedno u sve moguće i nemoguće veze i podveze. Todorov podsjeća na antičke pohvale samoći, kada je samoća bila konkurentski ideal herojskom životu i koji svoje epifanijske momente doseže u srednjovjekovlju kroz ideal uzoritog kršćanskog života, a svoj poticaj ima u oslobađanju od tuđeg mišljenja i od glasova s trga podjednako: Montaigne je često isticao kako su jedine oči pred kojima osjeća bojazan njegove vlastite oči. Što je, naravno, između ostaloga, u vezi s društvenim konformizmom kao jednim od uzroka iskrivljavanja mišljenja. Montaigneovi razasuti i disperzivni eseji unatoč razlabavljenosti forme i nekoncentriranosti tema s čestim digresivnim eskapadama u pozadini imaju čvrsto formuliran životni koncept, on trenira življenje u tradiciji najboljih psihogimnastičara.

Kao što bi se iza njegovih relativističkih koncepata mogla potražiti njihova biografska predestiniranost ovog sina pobožnog katolika i protestantkinje, čiji su sestra i brat bili kalvinisti, koji je tražio umjerenost u svemu, pa čak i u umjerenosti, čiji je stav bio da se ne treba prepuštati trivijalnim cjepidlačenjem logike, nego se baviti filozofijom koja će nas podučiti kako da živimo, što je to znati i ne znati, što su hrabrost, umjerenost i pravda, kakva je razlika između težnje i pohlepe, ropstva i slobode, koja su obilježja istinskog i savršenog zadovoljstva. Takav ga stav također umnogome čini modernim: Deleuze se gadio analitičke filozofije, smatrajući da je krajnje jadno svoditi mišljenje na puko pravničarenje o tome je li neki sud istinit ili ne; Montaigne se ujedno sablažnjavao još jedne pošasti naših sadašnjih vremena, neprestanog komentiranja komentara. Jedan je ruski religiozni pisac, Nikolaj Berdjajev, kroz stav da mi više ne pišemo o temama nego o obradama tema, da današnja vremena nemaju svog Eckharta, nego se gomila bibliografija o Eckhartima, slično formulirao averzivni afekt spram posvemašnje akademizacije mišljenja s popratnom fusnotičnošću podignutom na pijedestal; ta provala nebitnog, ta formalizacija Montaigneu se gadila, a krinka koju obrazovanost najčešće odijeva zahvaćena je figurom “hoda na štulama”: slika čovjeka koji stoji na gomili neprovarenih knjiga i pravi se veći nego što jest, jedan je od autentičnih portreta homo sapiensa.

Čitanje je najaktivnija od svih aktivnosti

Darvinovski kontinuitet između tijela i duše Montaigneu također nije bilo stran, dapače, dobre stranice Eseja posvetio je izrugivanju čovjekovoj oholosti koja mu kazuje da je on kruna sveg stvaranja, vukući paralele iz životinjskog svijeta iz kojih se dade naslutiti ova druga strana i druga vrsta pameti. Montaigneov pravi cilj je bila ljudska oholost, preuzetnost, naduvenost, no nije bježao od jakih usporedbi ne bi li kontrastirao ljudsku situaciju s ljudskim predodžbama o njoj. Seksualnost tretira posve prirodno, hvaleći se na nekoliko mjesta svojim moćima (nikad više od pet, šest puta na noć, otprilike kaže), ljubav oprezno, prijateljstvo bezgranično: Estienne de la Boetie, pisac i politički filozof bio mu je obrazac prema kojemu je promišljao prijateljstvo (i koji nam je ostavio jedan zgodan portret Montaignea, kojeg je opisao kao “jednako sklonog i izrazitim porocima i vrlinama”), a Boetieova nadarenost – Discours de la servitude volontaire navodno je napisao sa šesnaest godina – nagnala je Montaignea da na većinu ili gotovo sve veze s drugim ljudima gleda kao na neadekvatan odjek njegove komunikacijske gladi. Vidjevši u Parizu američke Indijance, sanjario je o životu izvan civilizacijskih uzusa i time anticipirao dvojbe kasnijih mislilaca od Rousseaua, Thoreaua do Whitea, no odlučio se ostati u svojoj kuli ispunjenoj knjigama. Vani su istovremeno bješnjeli vjerski ratovi, što je Montaignea nagnalo da ne zaključava ulazna vrata i da se, ako upadnu na imanje, vojnici ili razbojnici prime bez otpora. Oni nikad nisu upali, pa se Montaigne mogao posvetiti knjigama koje je nazivao meas delicias, i iz kojih je, kombinirajući u njima iznesene stvari s onime što je sam vidio, iscijedio svoje Eseje. U njega ima elemenata kompulzivne načitanosti, on citira sve i svakoga – misli se poglavito na antičke autore, Bibliju, recimo, citira tek nekoliko puta – kadgod mu se ukaže prilika, no ne bez zapodijevanja razgovora s navedenim autorima (tako Aristotela nekoliko puta ukori zbog površnosti, a Cicerona zbog razmetljivosti); njemu je čitanje bilo najaktivnija od svih aktivnosti, a povlašteno mjesto što si ga je napravio svojom bibliotekom ujedno i najdraže boravište.

U njoj je negdje oko 1570. i otpočeo s pisanjem Eseja, jedne od najčudesnijih knjiga koje je napisao jedan čovjek, otvorene i meandrične ispovijedi vlastitih mana i poroka, a da se pritom, iako je tema svih eseja Montaigne sam, na njih ne može pokazati prstom i reći: evo njegove autobiografije. Slično kao što je za svoje tekstove rekao Thomas Bernhard, kojeg je u klub ljubitelja Montaignea učlanio njegov djed, tema ovih zapisa autorovo je biće sa svim njegovim mijenama, sa svim obratima. Montaigne je autor koji živi u sjeni svojih manjkavosti, on opetovano svoje potencijalne kritičare podsjeća kako svojim zaključivanjem ni sam nije zadovoljan, on, na koncu, i ne nastoji pokazati “bit stvari već samoga sebe”, a to nije isto. Međutim, osim što je anticipirao povratak prirodi, Montaigne je u Apologiji Raimunda Seibonda – riječ je o autoru čiju je Teologiju naturalis preveo na očev nagovor i koji je bio svojevrsno obrazloženje racionalnih temelja kršćanstva - umjesto da se prihvati obrane tada kritiziranih Seibondovih stavova, izveo jednu od najtemeljnijih apologija skepticizma ikada napisanih. To je točka s koje kreće Montaigneov povratak u budućnost: Lockov empirizam, Pascalova skepsa spram vjere u razum, Hume i Kant s pokušajem utvrđivanja njegovih granica, pa čak i psihoanaliza kroz stav da su nagoni pouzdaniji vodič, ili da, barem, imaju svoju istinu koju mi moramo moći čuti, interpretativnost i multiverzičnost svijeta - jer on je možda nešto drugo nego što mi kombiniramo da jest...

Na pečat si je ugravirao “Que sais-je?”, “Što znam?”, po kojoj je jedna biblioteka dobila ime, a Disputovo izdanje Montaignea koje je na hrvatski prepekao Vojmir Vinja doslovno je kapitalno; Montaigne je preveden u cijelosti, Eseji plus Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. te Pisma i Misli urezane na gredama Montaigneove “librarie”; tome treba dodati više od 6000 prevoditeljsko-priređivačkih napomena s prevedenim grčkim i latinskim navodima, a Vinjin hrvatski poseban je doživljaj, kod nas poneki prevoditelji (čast vrlo rijetkim iznimkama) još jedini pišu hrvatskim jezikom koji vas može zanijeti.