Moralna osveta nad čovječanstvom

Borges je cijenio Flauberta i napisao je nekoliko eseja i predgovora njegovim djelima. Kod nas je u okviru Sabranih djela (Grafički zavod Hrvatske, 1985.) u prvom svesku što pokriva piščevo stvaralaštvo između 1923. i 1932. moguće pronaći dva teksta koja se bave djelom i sudbinom ovog pisca. Prvi je naslovljen U obranu ‘’Bouvarda et Pecucheta”, drugome je naslov Primjerna Flaubertova sudbina. Jedan se bavi dvojbenom recepcijom posljednjeg piščeva djela, drugi jednako tako dvojbenom recepcijom Flaubertova književnog statusa. Dilema je u oba teksta postavljena dihotomijski; Flaubert je zarana došao na glas kao dosadan, kapriciozan pisac (zamislite samo to njegovo jandranje nad svakom riječju!, glasila je, simplificirano, uobičajena opaska što ju se vezuje uz piščev glasoviti perfekcionizam), druga je tvrdila, kao što rekosmo, nešto suprotno: Flaubert ne samo da je otac realističnog romana, zapravo on je na neki način izumio moderni, nepsihološki način obrade teme. Danilo Kiš je zapisao kako je sve započelo s opaskom da je gospođa Bovary možda činila nešto, i time prvi put relativizirao status sveznajućeg pripovjedača. Borges se vinuo ponad tih suprotstavljenih mišljenja o Flaubertu i zapisao kako je on, unatoč neprijepornoj važnosti njegova djela, danas važniji kao simbol. Taj strogi pisac, naravno, simbolizira vrstu književnika bespogovorno podređena nakani pisanja knjige, gotovo prema onoj propovjednikovoj po kojoj je “mnogo truda potrebno da bi se ispisala jedna knjiga”, i on je u novoj konstelaciji, konstelaciji što ju je, da stvar bude zanimljivija, sam izazvao, “vrsta književnika koji je svećenik, isposnik i gotovo mučenik”. Flaubert je time izvršio dvostruko izumljivanje; osim što je inovirao formu u kojoj se izražavao, ponudio je i asketski model života kojim je potrebno živjeti da bi se uopće moglo dospjeti do te nove, stroge izražajnosti. Nakon Flauberta je bilo lako reći “inspiracija, što je to?”, otprilike onako kako je u jednom razgovoru izvalio Faulkner.

Nastavak Don Quijotea

Šest posljednjih godina života Flaubert piše Bouvarda i Pechucheta, roman koji je u dodatku imao Rječnik uvriježenih mnijenja, i koji je često tiskan i samostalno. Pisac je na njemu radio još od mladosti, a roman koji mu prethodi svojim je intertekstualnim igrarijama te sižeom utemeljenim u raskoraku s realnošću (servantesovska je primjerice opaska kako su njegovim junacima “sva ta čitanja pomutila mozak”), dao za pravo prvim tumačima Flaubertova djela koji su u njemu vidjeli svojevrstan nastavak Don Quijotea. Borges se poziva na Emilea Faugeta i njegovu monografiju u kojoj su izneseni brojni dokazi protiv Flaubertove knjige, i u kojoj je tvrdnja kako je Flaubert “maštao o junačkom spjevu o ljudskoj slaboumnosti”.

Paradoksi romana su brojni, spomenimo samo dva: likovi se ne nadopunjuju, dapače, riječ je o dva identična lika i vrijeme ne protječe (što je nagnalo Borgesa da ustvrdi kako se radnja događa u vječnosti), nitko ne umire niti ne stari; jednako tako ni entuzijazam junaka protokom brojnih zapravo statičnih avantura, ne jenjava ni za mrvicu. Radnja romana je manje više znana, dva se pariška činovnika nakon dobivena nasljedstva povlače u provinciju i posvećuju brojnim raznorodnim disciplinama, što se sve na ovaj ili onaj način izjalovljuje, da bi se na koncu vratili zanimanju od kojeg su živjeli u Parizu.

Rječnik uvriježenih mnijenja, kako u predgovoru navodi prevoditelj i priređivač Stanko Andrić, postoji u tri verzije. Disputovo izdanje temelji se na “dva različita pristupa trima verzijama Rječnika: prvi je inkluzivan i kompilacijski (pa stoga možda i ‘’manje znanstven’’), a drugi kritički reduciran na samo jednu verziju, onu koja se s razlogom smatra u najvećoj mjeri autorskom”. Andrić u nastavku piše kako mu se zadnja varijanta Rječnika činila prestrogom jer isključuje podosta duhovitih natuknica ili njihovih sastojaka, a najčešće navođeni argument da je u prvi previše izmjena (i dopuna) unio posljednji Flaubertov suradnik Edmond Laporte, naš priređivač smatra pretjeranima.

Iako bi na ishitreno čitanje Flaubertov Rječnik spram ljudskih mnijenja mogao izgledati tendenciozno, čini se da autoru nije bila namjera izrugivati se na prvu loptu. On prije da je pomnim (samo)promatranjem kanio popisati slijepe pjege na kojima ljudski um instinktivno, popunjavajući mentalnu sliku o stvarnosti, ispisuje parole i poseže za frazom. Za rječnike Flaubert zapisuje da su “samo za neznalice” i da ih “treba ismijavati”, no njegov, iako je posvećen doxi, istu tretira s notom sućuti, gotovo suučesništva. Duhoviti ton većine opaski iz Rječnika dovodi u pitanje i visoki status humora kao mjesta na kojemu se najčešće brloži mediokritetski senzibilitet. Smijeh Flaubert prokazuje kao jedno od najtipičnijih mjesta i obrazaca kojima pokrivamo našu kognitivnu nemoć ili, što je jednako loše, naše kompromisersko zaobilaženje istinski kritičkog potencijala koji u sebi nosi čin pisanja; biti svjesno nedekorativan, ne proizvoditi verbalne tapete, to bi bila prva točka u kojoj se neki rukopis izdiže iznad graje svoga vremena.

Knjiga između da i ne

Flaubert se ovim djelom najviše približio svome snu o autoru koji potpuno nestaje iza svoga djela – on je na narodnoj liri zategao žicu ili dvije, diskretno, gotovo neprimjetno, i dopustio nam vidjeti od kakvih je zakrpa sastavljena vokalizacija kora koji, manje-više nezainteresirano, češkajući se istovremeno po stražnjici, komentira pasije koje se (tragičnog ili komičnog predznaka) događaju u prvom planu književno obrađenog materijala. Tako je njegov Rječnik moguće vidjeti i kao kulisu svakog književnog događaja - pozadine književnog teksta i književnog života najčešće su istkane upravo iz ovakvih zakrpa što ih je Flaubert marljivo popisivao cijeloga života. Rječnik je, kako je ustvrdio Derrida, duboko proturječna knjiga fiksirana u “neodređenosti, dvosmislenosti i opčinjenosti”, “privlačna i odbojna u isti mah”.

U prepisci je Flaubert nekoliko puta tematizirao to svojstvo neodređenosti, nesigurnosti, nestalnosti, janusovske prirode Rječnika, knjige koja se opire definiranju, koja je smještena između da i ne, za koju čitatelj ne smije biti siguran je li se sastavljač šali ili je smrtno ozbiljan, a što je ovdje u glavnoj ulozi uvriježeno mnijenje, a ne akrobatika hegelovske ideje – a Hegel bi mogao biti jedan od ciljanih sugovornika Rječnika – dodatni je razlog za ponovno aktualiziranje njegovih ishodišnih namjera. Na kraju, ovu je dobroćudnu knjigu pisac isprva zamišljao kao svoju moralnu osvetu nad čovječanstvom. Ecce homo.