Moralni driblinzi u ljubavnom trokutu

Adam Thirlwell je prije nekoliko godina s Monicom Ali osvanuo na listi najprosperitetnijih mladih britanskih autora, iako je u tom trenutku imao objavljenih tek nekoliko kartica teksta, i to takvih da je u njima cijelo vrijeme opisivao fellatio. Seks je inače dominantna tema i njegova romana Politika, u kojemu je veći dio posvećen “životu utroje”, koji – s gomilom ograda i iz različitih razloga – vode njegovi likovi. Ono što bi bio san većini muškaraca – slobodno općenje s dvije vrlo atraktivne djevojke – Thirlwellovom Mosheu ubrzo dosadi; on je nepopravljivi romantičar koji bi zapravo htio samo jedno, biti solo s Nanom, svojom djevojkom. Znači, osim što je statistički u manjini kada je u pitanju seks, koji Moshe procesuira jedino kroz ljubav, riječ je o inače tipičnom, najobičnijem zamislivom predstavniku svoje generacije. Porijeklom Židov, Moshe je glumac čija najbolja prijateljica, biseksualka Anjali, stjecajem okolnosti postaje treći član njegova ljubavna života s Nanom. Anjali je porijeklom Indijka, glumačka je družica glavnog junaka. Građanska zanimacija Mosheove Nane je poslijediplomski studij arhitekture. Njih troje upadaju u kombinacije iz posve drukčijih motiva. Anjali se sviđa Nana, Nani seks općenito, a ne samo ovakav utroje, nije osobito zanimljiv, ali je prepristojna, preuslužna da bi odbila i tu kombinaciju, dok se Moshe spočetka itekako polakomio na mogućnost da vozi paralelni slalom bez zakulisnih radnji, no vrlo je brzo poželio biti samo s Nanom. Međutim, Thirlwellu je ovako postavljena dramatska situacija samo povod za pravu priču njegova romana.

Utjecaji Truffauta i Godarda

Negdje polovinom radnje on i sam – a i inače je izrazito sklon metatekstualnim igrama – obrazlaže kako ga je za otvoreno postavljenu pripovjedačku strategiju inspirirao film Francoisa Truffauta Jules i Jim; Truffaut je odlučio tim filmom prekinuti s tradicijom podjele likova na dobre i loše, nego ih je prikazao značenjski “neutralno”, svi su trebali biti portretirani s obje svoje strane. Osim na Truffauta, Thirlwellov roman asocira i na Godarda, koji je od polovice šezdesetih radio filmove u kojima je bio ravnomjeran omjer između standardne radnje u koju su bili uključeni likovi i redateljskih komentara njihovih interakcija i dogodovština. Sličnu potrebu da se osobno uključi u događaje ima Milan Kundera, koji još od Knjige smijeha i zaborava esejizira dvojbe svojih junaka.

Thirlwell poseže za bogatim materijalom: Moshe glumi Slobodana Miloševića u kazališnoj predstavi: Miloševićem se Thirlwell poslužio ne bi li prikazao tjelesno loše stanje svog junaka, no telefonskim razgovorom Bulgakova i Staljina, koji je uslijedio nakon Bulgakovljeva pisma sovjetskom rukovodstvu u kojemu traži da ga osude na izgnanstvo iz SSSR-a, zajedno sa suprugom, kao primjer lukavstva, trenutačne naklonosti koja prikriva kasnije provedenu represiju. Općenito, Thirlwell vrti likove da bi prikazao u kojoj mjeri njihovim ponašanjem rukovodi “politika”, pri tom ne misleći na ovu “veliku” politiku, nego na nizove svakidašnjih kompromisa, uzmaka, napadaja, lukavstava i izljeva ljubavi, počinjenih zapravo u ime nečega drugoga što stoji iza naših deklariranih namjera. Svi se mi rado pozivamo na etički čistu poziciju junaka, a Thirlwell nije siguran da stvari stoje tako: on ispriča priču iz života Osipa Mandeljštama, u kojoj pjesnik pritisnut od policije – Thirlwell čak naznačuje kako nije ni postojala potreba za osobitim “pritiskanjem” – “izrecitira” kome je sve čitao svoju podrugljivu pjesmu o Staljinu. I dopisuje kako bi se svi mi ponijeli slično. Krije li se iza ovog etičkog relativizma nekakav dubinski cinizam autora koji na svakoj drugoj strani svoga romana piše kako je on krasan, a njegovi likovi dobri? Ili je riječ o realističnom autoru koji jednostavno zapisuje svijet kakvim ga vidi? Budući da svijeta kakva ga Thirlwell vidi “objektivno” nema – a on tu činjenicu stalno podvlači – i budući da se Thirlwell neprestano poziva na autore realizma, rado evocirajući uspomene na majstore iz devetnaestog stoljeća, koji se nisu bojali “opisivati”, i budući da sam Thirlwell neprestano prekida svoje opise esejističkim i historijskim digresijama, mislim da lako možemo zaključiti kako je ovdje riječ o autoru koji propituje moralne okolnosti ljudske egzistencije.

Sveopća relativizacija

Slično moralistički intoniran je i dojmljivi film Parka Chan-Wooka Oldboy, čija je eksplicitna nasilnost u službi maksime da se prvim kamenom nabaci onaj tko je bez grijeha. Opću relativizaciju Thirlwell iskorištava da bi u čitatelja izazvao efekt iritacije, i da bi vas možda nagnao da se upitate što doista stoji iza vaših velikih riječi i uzvišenih misli. Koja politika? Što smjerate? Ljubavna tematika dodatno problematizira stvari: francuski mislilac Alain Badiou na jednom mjestu piše kako “ljubav naime prije nadopunjuje život nego što bi ga povezivala sa životom druge osobe”, a Thirlwell je napisao roman o driblinzima što ih rabimo da bismo stigli do gola. Govorimo jedno, radimo drugo, a ispadne nešto treće. Zanimljivo djelce – inače knjiga godine 2003. Village Voicea – koje kao da je doista nastalo u duhu izjave Jean-Luca Godarda, koji je rekao kako snima filmove ne bi li opravdao živote svojih junaka.