Moramo sačuvati smisao za zabune

Usprkos tome što se usporedno čitanje dviju proznih knjiga Marine Šur Puhlovski nameće samo po sebi, s obzirom na to da je roman Trojanska kobila podnaslovljen kao Antipojmovnik u praksi, a Antipojmovnik donosi objašnjenja pojmova koji su ključni za razumijevanje ne samo spomenutog romana nego i autoričine poetike, ono ne isključuje problematiziranje. Naprotiv. Primjerice, u natuknici Čitanje autorica će napisati: “Većina ljudi misli da se mudrost može dobiti gotova iz knjiga, kao što se u dućanima mogu dobiti tkanine i cipele. To je, međutim, uvjerenje po kojem se vječno ostaje diletant. Diletantsko je i uvjerenje da je dovoljno nešto pročitati da bi se to spoznalo.” Antipojmovnik zbog toga nije, banalno rečeno, ključ za čitanje Trojanske kobile, nego pažljivo sročen književni savjetnik koji paralelno obvezuje i čitatelja i autoricu na savjesno čitanje, odnosno, pisanje. I ne vrijedi samo za Trojansku kobilu i ostatak autoričina opusa, već je odraz njezine književne etike. U tom je kontekstu važno istaknuti još nekoliko fragmenata, kao što je na primjer sljedeća rečenica iz natuknice o Dekadenciji:  “Težnja umjetnosti da se ogradi od realiteta smrt je umjetničkog jer umjetničko opstoji ne u zatvaranju, nego u otvaranju prema realitetu, u pokušaju da ga se uvidom u doživljaj spozna”,  ili nekoliko redaka iz odlomka posvećena Romanu: “Ono s čime se danas susrećemo je degradacija romana kao književnog roda – što je njegov pad u ‘žanr’, u trivijalnost – a to možda znači da je na pomolu novo iskustvo kojem roman kao književna forma više nije dostatan: trebat će iznaći nešto drugo.”

Povijest nije objektivna kategorija

Upravo zbog toga daleko od trivijalnosti i žanrovske odredivosti, ali vrlo blizu realitetu nastaje i Trojanska kobila. Ta Pripovijest o Udavači, Proscu, prestrašenom bačvarskom Šegrtu, o Guščarici, Ljevaku, Luđaku, Mojsiju, Kući, o tome kamo može odvesti pušenje prve cigarete i koječemu drugome, duboko je promišljena proza čija vrijednost nije sadržana (samo) u bijegu od trivijalnosti i nekonvencionalnoj pripovjedačkoj formi, koja je vrlo ekonomična i sintetična, a stilski je mnogo bliskija estetiziranoj obavijesti. Samo se u tom kontekstu moralo naći u zagradi zbog toga što spomenute težnje u suvremenoj hrvatskoj književnosti nisu pravilo, nego iznimka.

Međutim, ono što mi se čini ključnim za razumijevanje Trojanske kobile jest upravo simbolika. Na tu tvrdnju upućuje već sam naslov. Trojanska kobila zapravo je glavna junakinja romana, odnosno, gospa Rozalija koja će na prvim stranicama izreći “svoj tihi, odrečni, ni na što ne pristajući da” gospodinu Martinu i nesretno se udati. No, da ne bi bilo zabune Trojanska kobila nije napisana kako bi čitateljima, a napose čitateljicama, poslužila kao pouka o potencijalnoj štetnosti oportunizma u privatnom i ljubavnom životu, odnosno o tome zbog čega je u okolnostima “nesretne udaje za neodbijajućeg gosp. Martina” za gospu Rozaliju bila nemoguća sinteza “barem dviju od triju ‘komponenata spolnosti’, sinteza ‘Ljubavi i Orgazma s Roditeljstvom’ “. Naprotiv, pripovijest o tom otužnom braku, koja počinje 1929. godine, valja shvatiti kao uvod u dugu i složenu povijest koju ovaj roman donosi. U rasponu od četrdesetak godina autorica zahvaća stvarna povijesna zbivanja posredujući ih s odmakom, odnosno, podjednako simbolički kao što tretira svoje likove. “Kolektivni ili socijalistički san”, primjerice, nije ključan za razumijevanje (ne)prilika u kojima se glavni junaci pokušavaju snaći. Sva preslikana povijesna događanja ovdje su da bi ukazala na ono što će Marina Šur Puhlovski sročiti u Antipojmovniku u natuknici posvećenoj povijesti: “Povijest ne može biti objektivna kategorija, kategorija stvarnosti, jer u stvarnosti sve postoji oduvijek i usporedno; u njoj nema ni napretka ni promjene; za stvarnost vrijeme stoji. (…) Povijest, ukratko, nije ‘povijest stvaranja’, nego ‘povijest otkrića’. Baš zato povijest sa svojim dostignućima ne može biti uzdanica mišljenja, razlog uznositosti mišljenja.” Zbog toga bi, tragom tvrdnje da je Trojanska kobila satkana od pažljivo osmišljenih simbola, taj roman vrijedilo čitati kao bajku čiji je poučak da moramo sačuvati, ponovno rečeno riječima posuđenima iz Antipojmovnika, “smisao za zabune”. Jer upravo su bajke te koje “uče dijete da se dnevne istine vole nametnuti zadnjim istinama”.

Slovo U utisnuto u čelo

S druge pak strane, piše Marina Šur Puhlovski u natuknici koja nosi naslov Simbol: “Samo pojedinačno može posredovati simbol, međutim, da bi to moglo pojedinačno ne smije biti ekscentrično, iako može biti ‘neobično u običnom’. Ekscentrično, naime, ne pripada svima već samo jednom čovjeku. Stoga ono ne može posredovati simbol, ali može biti simbol: tada prestaje biti ekscentrično i opet pripada svima.” Bez obzira na to koliko god se opis tih dvaju komplementarnih djela mogao činiti visokoparan, a tekstovi na kojima je on utemeljen nepristupačni čitatelju opće prakse, taj dojam ne odgovara čitateljskom iskustvu. Čitatelji će svakako prepoznati kvalitetu posredovane univerzalnosti jer su pripovijesti koje donosi Trojanska kobila zapravo pripovijesti o ljudskim osobinama koje su nesumnjivo dio kolektivnog iskustva. Nakon što je 1991. u izdanju Mladosti objavljeno prvo izdanje Trojanske kobile, književni časopisi i kulturne rubrike temeljito su prešutjeli taj događaj. Koliko god bi se to prešućivanje moglo pripisati nepovoljnim okolnostima i “smanjenim” zanimanjem za obuhvatne književne eksperimente u trenutku objavljivanja knjige, s druge je strane riječ o implicitnoj i eksplicitnoj kritici političkih ideologija čija je problematizacija i danas vrlo aktualna. Dok, primjerice, autorica u Antipojmovniku prenosi Marxovu rečenicu “Jedino proleteri koji su potpuno isključeni iz potvrđivanja svoje ličnosti mogu ostvariti svoju punu samopotvrdu” te je u nastavku pasusa posvećena marksizmu pokušava dekonstruirati tezom da “Iz ovog stava slijedi uvjerenje da iz ničega može nastati nešto, što je daleko od svakog materijalizma [jer]: nešto iz ničega može nastati samo čudom”, odnosno, da “iza marksizma, izgleda, leži potajna nada u čudo, tim opasnija što nije osviještena”, u romanu se to razmišljanje može prepoznati u epizodi o pogonu za iskopavanje zlata. Taj je pogon (skraćeno PIZ, a popularno zvan PIZDA) tek jedna od idejno-političkih prevara, ili bolje rečeno, groteski.

Ništa manje komično u Trojanskoj kobili nije ni pojavljivanje agenata u civilu “sa slovom U utisnutim u čelo (U = udaviti, udariti, unakaziti, usmrtiti, utišati, upotrijebiti)”, pri čemu je asocijativno nabrajanje redovito varirano („ustrijeliti, uvrijediti, ugušiti, uloviti, unesrećiti, unerediti”). Šteta je možda jedino što novo izdanje donosi bitno različit slog te su spomenuto nabrajanje, koje je u prvom izdanju bilo istaknuto uvlakama, kao i podnaslovi i pokoja (važna) fusnota, ovdje ispušteni jer nije posve izvjesno da je tekst time postao pregledniji i da se na taj način može prikriti njegova zahtjevnost.